S potresima visokoga intenziteta na svoja dva kraja nedovršenoga ujedinjenja, moglo bi se Europi dogoditi da doživi nietzscheovsko proročanstvo, tj. da je ojača ono što je ne uspije ubiti. Tko smije bez dokaza optuživati birače s onu stranu La Manchea da su Brexitom htjeli ubijati Europu i ideju njenoga ujedinjenja. Ako su krenuli s takvom kalkulantskom računicom, mogla bi ih zadesiti Senekina kletva: „Nema povoljnih vjetrova za one koji ne znaju kamo idu“! Ako su i bez volje i bez plana da to stvarno (u)čine, za svoj ili neki drugi, tuđi račun, otvorili proces razbijanja Europe, možda se to Ujedinjenom kraljevstvu jednog (skorog) dana osveti, ako se virusi dezintegracije presele na njeno tlo. Pita li se pak Turke, koji na drugome kraju kontinenta zaključavaju druga vrata Europe, za njih u EU nije bilo mjesta, radikalniji će reći: ni budućnosti.
Godine pregovaranja nisu ni za pedalj približile razdaljinu između Istambula i Bruxellesa; postojale su – i još postoje – povijesne razlike; nisu se promijenile ni zemljopisne okolnosti koje je formulirao jedan pjesnik (Paul Valéry), a koje mogu služiti kao izvor dodatnoga opreza: „Hoće li Europa postati ono što stvarno jest, mali rt azijskoga kontinenta“.
S Recepom Erdoğanom, Turska može birati hoće li na čelu imati apsolutistu ili diktatora, ali neće moći ni sanjati – ako je Turcima više do takvih snova – o EU. Drastičnim udaljavanjem od Atatürka, Turska se civilizacijski i politički udaljava od demokratske Europe, dok bude trajala takva vlast. Europski parlament već je zabilježio potres na Bosporu, i zatražio da se prekine s „licemjerjem“ daljnjega pregovaranja s Turskom.
Možda će se i s tom velikom zemljom s europske periferije ponoviti ono što se jednom dogodilo u njenome susjedstvu, s Grčkom; da bi sanirala štetu od vojne hunte, Europa je (po)žurila s otvaranjem vrata toj zemlji, što su kasnije žalili i na jednoj i na drugoj strani.
Srbija dodaje barut
Gdje je strateško mjesto Hrvatske i regije kojoj Hrvatska pripada jednim povijesnim i zemljopisnim krakom (ako se o regiji smije govoriti) u tome svježem geopolitičkom sendviču između nove Europe, koja završava na La Mancheu, i njene stare granice na Bosporu? U srpskoj mitologiji, Balkan je – o toj je regiji riječ – „bure baruta“; sa svoje strane, Srbija mu je znala dodavati baruta, i ne u malim količinama. U radikalnoj hrvatskoj varijanti, Balkan je prostor kontaminiran velikosrpskim pretenzijama, iz kojeg se Hrvatska, svim pokušajima i naporima usprkos, nije do danas posve povukla (ni izvukla). Kako će kad je Miroslav Krleža gledao na Balkan sa svoga stola u „Esplanadi“!
Jedini siguran način da se Hrvatska odvoji od Balkana je u tome da se oslobodi lošeg balkanskoga nasljeđa zbog kojega se pojam „balkanizacije“ rabi i za sukobe na afričkom tlu! Ako je Europa u pozitivnom smislu civilizacija vrijednosti, na što je uporno svodi Alain Finkielkraut (kao Milan Kundera na kulturu), onda je i Balkan, u svome negativnom značenju civilizacija sukoba i nacionalizama, koja se, kako je definirao velečasni William Inge, očituje kao „društvo ujedinjeno na iluziji o svojim precima i na zajedničkoj mržnji prema svojim susjedima“.
O tome Balkanu svjedoče i dalje, pa i ovih dana, visoki političari, poglavito iz našeg susjedstva, kad neprestano hodočaste po (st)ratištima i s ustima punim Europe zazivaju – i obnavljaju – duhove prošlosti. Balkan je, među ostalim, prostor koji treba pomiriti, a gdje nema pomirenja: političari predodređeni da budu pomiritelji ne znaju se pomiriti sami sa sobom.
Bruxelleska elita nije u stanju sagledati sve opasnosti regije uz koju su se davno rađala različita božanstva, ali je danas Bogu iza leđa. To što se dvije najveće svjetske sile, SAD i Rusija, i na Balkanu upliću sve otvorenije u europske poslove, ne da bi pomogli Europi da nastavi proces ujedinjenja i završi operaciju pomirenja, nego da bi oslabili ionako nedostatni ujediniteljski elan, nije još otvorilo sve oči u Bruxellesu; slabo ondje vide da im Donald Trump i Vladimir Putin mogu biti od koristi, ne zato što im stvarno pomažu i što im žele dobro nego zato što nastupaju kao zadrti, apodiktički protivnici europskoga ujedinjenja. S njima im je lakše odrediti što moraju sami (u)činiti da projekt europskoga ujedinjenja ne doživi slom s novim Brexitima. Iza Trumpa još je puno kazališne magle: mnogo vike a nizašto.
Američki predsjednik nije čekao ni 100 sati, kamoli 100 dana s govorom da treba srušiti Kartagu na drugoj obali Atlantika, i nakon toga u odnosu država-država lakše nametnuti pregovaračku i trgovinsku prednost svoje jače države. Jaka Amerika u njegovoj viziji (ako je ta riječ prikladna) odnosa u svijetu pretpostavlja slabu Europu. Putin nije izišao iz svoje lenjinističke faze: po zemlji lovi „neprijatelje naroda“, jer ugrožavaju njegovu vlast, a vani optužuje „nove imperijaliste“ jer se približavaju ruskim granicama. Ruski će predsjednik podržati u Europi i crnoga vraga, ako mu daje nadu da će mu ukinuti gospodarske i financijske sankcije (koje iscrpljuju Rusiju više nego što on to priznaje), i ako će žmiriti pred njegovim svršenim činom aneksije Krima. I njemu odgovara slabija Europa, da bi Rusija bila jača, ili manje slaba; zato je spreman s Marine Le Pen stati na branik „Europe nacija“, prije nego što mu Federica Mogherini, šefica europske diplomacije (službe koja još nije skinula pelene), i sama u Moskvi ne pruži „ruku pomirenja“.
Rusi će pobjednički reći da je brdo došlo Muhamedu, kad Muhamed nije htio ići brdu, a u Bruxellesu će, u svome stilu, naći razložno opravdanje da i nije važno tko je brdo a tko Muhamed, nego da su se našli; i to prvi put nakon izbijanja ukrajinske krize i zapadnih sankcija Rusiji, zbog njene upletenosti u krizu, što jasno govori kakva je provalija nastala na De Gaulleovu posvećenom prostoru između Atlantika i Urala produžavanjem „hladnoga rata“ u novoj verziji. I na Balkanu je iskopana velika proruska rupa u kojoj Putin, ne krijući to, odgaja svoje saveznike tipa Dodika i drugih dodvornika, malo da podrže rusko prisustvo u regiji, a više da smetaju Europi, ili da je čak destabiliziraju, koliko mogu, za račun svoga pokrovitelja.
Europa uglavnom kaska sama za sobom: od izbijanja „jugoslavenske krize“, ona je omeđila balkanski prostor i proglasila rezervat u kome je zatvorila tamošnja „plemena“ (na što je, podcjenjivački, svodila narode) i dala im nešto lijekova i hrane, a i dosta oružja, otetog, naslijeđenog ili prošvercanog, da se mogu „tući“. Nije imala rješenja ni snage da nametne (svoje) rješenje; nema ga ni danas pa onaj dio Balkana koji se nalazi između rata i mira, ili između mira i novog rata, gdje izvaneuropske sile, Rusija i Turska, prije svih, šire svoje imperijalne interese, strši kao područje Europe koje ne štiti europska politika. Bruxelleske lijepe priče bez pokrića samo pojačavaju dojam o Europi koja nije svjesna ni svoje snage, ni svoje (ne)moći, a pogotovo vlastite odgovornosti za vlastitu sudbinu.
Amerika s niže rangiranim poklisarima, koje šalje ili u izvidnju ili da lokalnim „šerifima“ daje po prstima, uglavnom više bježi od problema nego što ga tako i na toj razini može riješiti; Rusija bi htjela modelirati odnose u regiji koja je nekad vodila na „toplo more“, ali ne može nametati svoju volju ni u maloj Crnoj Gori; Turska je i dosad imala ozbiljan utjecaj preko svojih ispostava u BiH i na Kosovu, na nekoj staroj povijesnoj liniji, ali i na novoj crti dotrajalih i pokidanih veza s Atatürkovim laičkim parlamentarnim režimom.
U Erdoğanovoj državi, muslimanstvo postaje politička religija kako ju je, čini se vidovito, najavljivao André Malraux za 21. stoljeće. Može izgledati da balkanske države, bez prave mogućnosti da dosegnu važnost koju bi htjele imati, i njihovi poglavari, koji se postavljaju kao da je sve heroj do junaka, čekaju novu pogrešku „međunarodne zajednice“ da krenu na popravni ispit, s novim izdanjem starih planova. Jednom je Balkan, kad se iz njega izuzela Slovenija, podijeljen na svoj Zapadni dio, kao „slijepo crijevo“ Europe, s ranama koje poslije ratnih operacija nisu zacijelile, i na istočni dio (koji se tako nije zvao), u kome su ostale nekadašnje uzorne članice staljinizma. Žurba da što prije uključi u svoj sustav granične države s Rusijom sa svoga jugoistoka, Europa je više produžavala američku liniju konfrontacije s Moskvom nego što je štitila vlastitu politiku degolovskog detenta na širokom prostoru od Atlantika do Urala.
Na Putinovu Rusiju primjenjivali su se strogi standardi iz doba „hladnoga rata“, za što je njen „jaki čovjek“ davao i povoda i razloga; i za novi sukob Europe i Rusije trebale su barem dvije strane. Mala se Hrvatska, zahvaljujući i Jacquesu Chiracu, koji je u Zagreb 2000. godine doveo europske državnike (a da ga Hrvatska nije uvrstila među svoje zaslužnike), izdvojila iz kolone država-kandidata za EU, prvo u status pojedinačnog kandidata, pa člana EU.
Kad slovenski premijer Cerar postavlja na granici s Hrvatskom takvu mrežu kontrole da ni muha ne može proći, plaši Slovence – Balkanom („Zar ćemo na Balkan“!). Opterećena naslijeđem neriješenih granica, okružena ljubomorom svojih susjeda, pritisnuta teretom obveza prema novoj (staroj) europskoj obitelji, Hrvatska je znala pokazivati dramatični nedostatak nove, suptilne diplomatske strategije da su joj prijatelji na Zapadu a da joj na Istoku nisu neprijatelji. U ulozi svjetionika u balkanskoj krčmi, u kojoj se poslije rata nisu (u)palila sva svjetla, Hrvatska u jednoj ruci nosi vrijednosti koje Europu čine civilizacijom, a u drugoj sudbinu male zemlje koja ne može svoje interese (o)lako bacati u bunar kolektivne žrtve, po diktatu velikih država. U odnosu na Rusiju,
Hrvatska je bila veći papa od samoga Putina. Ni hrvatsko demokratsko iskustvo nije tako uzorno, ni da bi ga mogla izvoziti, ni da bi sama preskakala domaće zadaće koje još mora savladavati; skromniju, a vjerodostojniju, lakše će je braniti prijatelji, a teže napadati (nekadašnji) neprijatelji, koji od jedne oživljene ružne „buhe“ na spomeniku, u koju upire prstom veliki dio hrvatske intelektualne i političke javnosti, pravi živoga slona obnove ustaštva; hrvatske vlasti propustile su obračunati se s „buhom“, pa sad imaju posla sa „slonom“.
Zajednička imovina s Turskom
Sa Srbijom će Hrvatska još dugo imati neriješene stare računa, sve dok su na vlasti oni koji su ih pravili; odnosi s Rusijom, političkom zaštitnicom Srbije, ne mogu biti žrtva hrvatskih problema sa Srbijom. Može li se Europa nadati da su najveća iskušenja oko njene budućnosti prošla s manje štete nego što je moglo biti da se dezintegracijske sile nisu pojavile na njenoj periferiji? U Velikoj Britaniji koja nije do kraja konzumirala brak, rastava će biti utoliko lakša i manje bolna, što većina imovine nije stečena u braku! S Turskom je na prvi pogled lakše: Europa nema s njom nikakve zajedničke imovine, ali ima hipoteku prošlosti koju svatko tumači na svoj način i eksplozivni problem izbjeglica, koji bi se mogao paliti i gasiti, u ovisnosti o ratnim zbivanjima i o ćudima novog turskog Sultana.
Periferija, ni s jedne ni s druge strane, neće odlučivati o srcu Europe; „američki nosač aviona“, kako su, sa zluradošću, nazivali Veliku Britaniju dok je bila u EU, vjerojatno će revidirati, i to na niže, i svoje planove u regiji u kojoj je više branila Ameriku nego sebe. Lucidni Michel Rocard bio je uvjeren da će se EU „nastaviti ujedinjavati“ bez države „koja je to zabranjivala“. Turska bi, pak, mogla kompenzirati gubitak utjecaja u Europi jačanjem utjecaja na Balkanu: ima za to uporišta.
No, ključ je u francuskim rukama: dođe li na vlast svježi Europejac Emmanuel Macron, ideja Europe mogla bi izaći iz svoje „hibridne faze“, i odvojiti se od sjene Svetog rimskog carstva time što će sama biti kadra nositi teret svoga daljnjega ujedinjenja. Bi li u tom slučaju i Balkan napokon prestao postojati (samo) kao Balkan?
