Lažna vijest je zadnja šansa za povratak etike u novinarstvo

Lažne vijesti najbolja su stvar koja se mogla dogoditi novinarstvu’. Tu kontroverznu i sasvim točnu tezu iznio je nedavno Charlie Beckett, profesor na London School of Economics and Political Science, pokušavajući dekonstruirati fenomen lažnih vijesti koji je doživio svoju globalnu afirmaciju prošle godine za vrijeme američkih predsjedničkih izbora. Među proizvođačima lažnih vijesti našla se i skupina spretnih i bezobraznih momaka iz makedonskog Velesa koja je shvatila da može vrlo dobro unovčiti tendenciju jednog dijela birača da konzumiraju samo one informacije koje su konzistentne s njihovim uvjerenjima i u koje žele pošto-poto vjerovati.

Tako su počeli objavljivati potpuno izmišljene, ali uvjerljivo zapakirane vijesti koje hvale jednog, a blate drugog kandidata. Istraživanja su pokazala da su najbolji prolaz kod publike imale “vijesti” koje veličaju Donalda Trumpa poput “Hollywood u šoku, Denzel Washington glasat će za Trumpa” ili kompromitiraju Hillary Clinton poput vijesti da je 1970-ih bila u vezi s Yoko Ono.

Najveća snaga lažnih vijesti je u tome što vrlo vjerno kopiraju format mainstream žutila, a njihova pojava posljedica je drastičnih promjena kroz koje posljednjih godina prolaze tradicionalni mediji i novinarstvo. Dok jedni te promjene nazivaju “krizom”, drugi smatraju da je ispravnije govoriti o “promjeni paradigme”. Zagovornici prve, kritičke perspektive, tvrde da je novinarstvo kakvo smo nekad poznavali uglavnom mrtvo, da je nemilosrdna bitka za publikom i oglašivačima potpuno srozala profesionalne standarde te da je banalni senzacionalizam zgazio novinarstvo kakvo smo nekad znali.

Doba sumnje

Zagovornici druge struje, koju uvjetno možemo nazvati strujom “digitalne evolucije”, smatraju da se društveno, tehnološko i medijsko okruženje toliko promijenilo da današnje novinarstvo nije moguće procjenjivati na temelju nekadašnjih, prevladanih normi i standarda, već da kvalitetu medijskih i novinarskih proizvoda treba promatrati na temelju sasvim novih kategorija i kriterija.

Ono što je zajedničko objema strujama pretpostavka je da u središtu svih promjena stoje digitalni mediji. Nove interaktivne tehnologije kumovale su usponu dvaju izuzetno bitnih fenomena koji su presudno odredili suvremeno medijsko okruženje – “postčinjeničnog društva” i “ekonomije pažnje”.

Oxfordski rječnik riječ “postčinjenično” proglasio je riječju 2016. godine. Taj pojam često se koristi izmjenično s frazom “doba sumnje” koja opisuje progresivni pad povjerenja u institucije i tradicionalne autoritete – politiku, državne i znanstvene institucije, medije – a koji prati tendencija građana da se sve više okreću sebi i sebi sličnima, dakle “običnim” ljudima, kao krajnjim izvorima istine i autoriteta. Drugim riječima, zabrinuta mama na Fejsu više vjeruje osobnom iskustvu druge zabrinute mame nego liječnicima. Digitalni mediji posve su otvorili prostor za horizontalnu komunikaciju “svakog sa svakim”, ali i potaknuli eksploziju alternativnih izvora informacija te time ohrabrili sumnju građana prema znanju koje dolazi od službenih institucija i stručnjaka. Dobar primjer za to je kampanja protiv cijepljenja koja odlično utjelovljuje sve prisutniju skepsu prema konvencionalnom znanju i autoritetima.

Mediji se u tom vrtlogu nepovjerenja nalaze u paradoksalnoj poziciji – oni su s jedne strane objekt tog nepovjerenja, a s druge strane su jedan od njegovih najvećih generatora. To se najbolje očituje u njihovom pretežno negativnom, a nerijetko i “hejterskom” diskursu u izvještavanju o politici koji dodatno smanjuje ionako nisko povjerenje u politiku i institucije. Brojna istraživanja provedena u Europi i SAD-u pokazala su da se negativnost u izvještavanju o politici progresivno povećava. Diskurs identifikacije s običnim ljudima, a nasuprot omraženim političkim elitama i establišmentu, koji dominira u većini medijskih sustava, u literaturi se sve češće naziva “medijskim populizmom”. Upravo je on, prema pisanju niza britanskih autora, jedan od krivaca za britanski Brexit. U hrvatskom novinarstvu taj je diskurs vrlo izražen i nerijetko poprima groteskne razmjere.

Druga paradigma koja je presudno utjecala na suvremeno medijsko okruženje i novinarske prakse je uspon tzv. ekonomije pažnje. U središtu tog pristupa je tvrdnja da je pažnja danas najtraženiji resurs i najcjenjenija roba.

‘Svi govore o...’

Danas se mediji za našu pažnju moraju izboriti s tisućama aplikacija, milijunima web stranica i povrh svega, društvenim medijima koje bloger Tobias Rose-Stockwell točno naziva “najuspješnijim hvatačima pažnje koje je svijet ikad stvorio”. Dok je nekad dobra vijest bila ona koja je “važna, aktualna i provjerena”, danas je dobra vijest ona na koju se – klika. U takvom sustavu emotivno angažirani naslovi najučinkovitiji su otimači pažnje. „Nećete vjerovati...”, „Naježit ćete se kad vidite...”, „Deset razloga zbog kojih...”, „Svi govore o...“, „Evo zašto...“ paradigmatski su primjeri udica zbog kojih čitatelji klikaju na članke. Svi ti naslovi rezultat su perfidnih psiholoških istraživanja čiji je cilj pronaći formulu pomoću koje će vam u bespućima digitalnih podražaja privući pažnju. Jedna od takvih je da naslov “Ante ide ulicom” pretvorite u “Nećete vjerovati kuda Ante ide” i, umjesto informacije, dobili ste rutinsku senzacionalističku udicu kojom danas vrve portali.

Taj proces poznat je kao “pakiranje” ili “optimizacija” sadržaja. Slučajno ili ne, oba termina odavno su dio propagandne terminologije. Kako bi opstali u promijenjenoj komunikacijskoj paradigmi, tradicionalni mediji su se morali prilagoditi digitalnim tehnologijama i zahtjevima ekonomije pažnje. Pri tom su mnogi od njih odustali od profesionalnih načela “konvencionalnog” novinarstva i, kako tvrdi Rose-Stockwell, nastalo je “čudovište” koje je nemoguće vratiti u kutiju. Jedan mogući odgovor na ovakvo kritičko razumijevanje suvremenog medijskog okruženja mogao bi biti da mediji nude ono što publika traži. Međutim, prava opasnost leži upravo u tome što mediji kultiviraju, odnosno obrazuju publiku i time smo zakoračili u začarani krug – publika traži sadržaje i formate za koje su je mediji obrazovali. Profesor Mike Berry sa Sveučilišta u Cardiffu smatra kako je dugogodišnje negativno izvještavanje o Europskoj uniji bilo presudno za izlazak Britanije iz EU. Osim Guardiana, Independenta i Mirrora, tiskani mediji godinama su bili neprijateljski nastrojeni prema EU, bilo da su poticali strah od imigranata ili inzistirali na nepravednom tretmanu Velike Britanije. Televizije, umjesto da su ponudile drugačiji pogled, o Europskoj uniji su izvještavale uglavnom u kontekstu sukoba. Brexit je zbog toga, prema Berryju, primarno rezultat medijski “njegovanog” euroskepticizma.

I da se na kraju vratimo na Beckettovu tezu o blagotvornom utjecaju lažnih vijesti na suvremeno novinarstvo.

Činjenice i histerija

Tradicionalno informativno novinarstvo postoji još samo u tragovima. Ako se ne slažete, pokušajte naći barem jednu informaciju u bogatoj seriji nedavnih tekstova o tome kako su, tražeći Ivicu Todorića na londonskim adresama, novinari našli Nikog i Ništa. Činjenice uglavnom služe kao alibi za prodaju histeričnih konstrukcija, interpretacija i narativa. Tradicionalni mediji su u maničnoj trci za pažnjom, odnosno klikovima, ubili svoje najjače komparativne prednosti – sadržaj i vjerodostojnost. Lažne vijesti predstavljaju vrhunac degeneracije medijskog prostora, svojevrsnu šok-terapiju koja bi mogla otrijezniti i tradicionalne medije i publike i zaustaviti progresivnu banalizaciju javnog prostora. Njihova ekspanzija možda će potaknuti građane da se vrate tradicionalnim izvorima vijesti – pod uvjetom da ovi prestanu biti destruktivni i manipulativni te da počnu nuditi kvalitetne, provjerene i vjerodostojne informacije.