životna priča

Legionar koji je stvarao hrvatske komandose

Foto: Matija Habljak/PIXSELL
Foto: Privatni album
Foto: Privatni album
Foto: Privatni album
08.10.2018.
u 13:43
Pobjegao sam iz Legije i pristupio Hrvatskoj vojsci. Nazivali su nas i psima rata, a ja sam s 5000 maraka, koliko sam imao u Francuskoj, došao na 200 maraka
Pogledaj originalni članak

Francuska, 1972. godine. Toga dana u vojarni Legije stranaca u tijeku je promjena identiteta novopridošlog vojnika, 20-godišnjeg Brune Zorice. Ime oca: Marko. Ubrzo je Marko postao Milan. Ime majke: Marija. Postala je Magdalena. Mjesto rođenja: Ivanić Grad.

Dežurni oficir nakratko je otvorio atlas tadašnje Jugoslavije pa vrhom olovke “upiknuo” u Sarajevo. U trenutku je mladi vojnik postao rođeni Sarajlija, a ubrzo mu je protumačeno da će nakon pet godina, s istekom ugovora i u slučaju da za njim ne tragaju policija i obavještajne službe iz matične zemlje, vratiti pravo na vlastito ime i prezime. Nekoliko sati poslije iz sobe za ispitivanje izišao je budući legionar, posve novi čovjek, Branimir Zurković.

Danas, 46 godina poslije, Bruno Zorica ponovno se predstavlja svojim imenom, kojem je tek dodao nadimak Zulu, kako ga zovu suborci i prijatelji. U međuvremenu, u odori Legije stranaca prošao je, kaže, “pola svijeta”, a u odori Hrvatske vojske Domovinski rat od prvog do posljednjeg dana.

Iza bivšeg legionara i umirovljenog brigadira HV-a, ratnog zapovjednika bojne Frankopan, mnoge su bitke na nekoliko kontinenata, dvije rane kao posljedice borbi, jedan propali brak, troje djece s dvije različite žene i život prepun uspomena dostojnih dobre knjige ili filma.

Zasad, on je sporedni lik u filmu “General” Antuna Vrdoljaka koji tematizira lik i djelo Ante Gotovine, Zoričina prijatelja i suborca s kojim je dijelio obje odore i ratovao niz desetljeća. Utjelovio ga je Goran Navojec, s kojim je u kratko vrijeme postao, kako kaže, veliki prijatelj.

– Ja sam Gorana sasvim opremio za snimanje, ustupio mu cijeli svoj borbeni komplet: prsluk, zelenu beretku s commando grbom i sve što je trebalo, osim uniforme jer u moju ne stane – smije se Bruno Zorica aludirajući na glumčevu korpulentnost i vlastite, bitno manje “gabarite”. Dakako, proveo je Zorica dane i dane na snimanju u Okučanima i Đurđevcu u kojima su tamošnji pijesci “glumili” one afričke, u kojima su on i Gotovina ratovali 70-ih i 80-ih godina.

Na filmskom setu u zapadnoj Slavoniji savjetovao je i Vrdoljaka, osobito u dijelu legionarske prošlosti njegovih likova, pa su nakon njegove intervencije ponovno snimljene tri scene koje nisu djelovale uvjerljivo, a pobrinuo se i da odore iz tog vremena budu autentične.

– Rekao sam Vrdoljaku da kod naše publike možda mogu proći sadašnje legionarske odore umjesto originalnih iz 70-ih, ali u inozemstvu ne mogu. Imali smo muke dok smo ih tražili pa sam kontaktirao zapovjedništvo u Francuskoj i tamo sam poslao kostimografkinju Vedranu Rapić. Otišla je u Marseille u kojem ju je dočekao jedan moj stari legionar. Pronašli su i uniforme i oznake iz tog vremena – kaže Bruno Zorica Zulu pa se mislima vraća tamo gdje je sve otpočelo.

Bijeg iz Jugoslavije

U Ivanić Grad, u kojem je rođen 1952. u obitelji s četvero braće – dva brata i dva polubrata – jer mu se majka preudala za njegova oca nakon što su joj prvog muža na Šubićevcu strijeljali partizani. U rodnom gradu Zorica je završio električarski zanat pa se zaposlio u Končaru i radio po terenima sve dok 1971. godine nije stiglo Hrvatsko proljeće.

– U ono vrijeme bilo je nezamislivo da neki mladi ljudi mogu pjevati “Vilu Velebitu” i “Ustani, bane”. Dok su trajali prosvjedi u Zagrebu, ja sam s dvojicom prijatelja uzeo ljestve i kilogram boje i otišao na željezničku stanicu u Ivaniću gdje smo prebojili ćirilični natpis. Ivanić je malo mjesto i netko nas je “otkucao”. Od bivše milicije dobili smo batine kao konji i tada sam po hitnom postupku dobio poziv za ratnu mornaricu na 18 mjeseci. Tada sam, sa samo 20 godina, odlučio pobjeći iz bivše Jugoslavije – prisjeća se Bruno Zorica.

Njegov bijeg počeo je u Rijeci u kojoj mu je brat studirao medicinu. Pod okriljem noći bratov prijatelj ribar prevezao ga je u Italiju odakle je otišao u Francusku. Mlad i jak, za život je zarađivao radeći na Azurnoj obali na gradilištu kamo je jednoga dana banula inspekcija u pratnji policije.

– Blokirali su gradilište tražeći neregularne radnike i tako naletjeli i na mene. Priveli su me u policiju gdje mi je inspektor rekao da imam dvije mogućnosti: izgon u Jugoslaviju ili Legiju stranaca. A kako sam u Jugoslaviji proglašen dezerterom, znao sam da bih po povratku otišao izravno na Goli otok koji je ranih 70-ih godina bio jako aktivan. I tako sam se odlučio za ovu drugu opciju iako tada uopće nisam znao što je Legija stranaca. Ali jako brzo sam doznao... – kaže naš sugovornik Bruno Zorica Zulu.

Preuzela ga je žandarmerija i prevezla ga u Nicu u “vojarnu crvenih đavola”, gdje se prijavio. Uslijedio je transfer do Marseillesa pa u 25 kilometara udaljeni Aubagne, glavnu bazu Legije. Idućih dana prošao je pregled u vojnoj bolnici i psihofizičke testove pa zadužio opremu za obuku i s 46 kandidata kročio na trajekt koji će ih odvesti na Korziku.

– Na trajektu nam se činilo da smo u raju jer su nam rekli: jedite, pijte, Legija časti. Kad smo stigli na Korziku, već su nas čekali kamioni koji su nas prebacili u Corte, jedan od dva Legijina centra. Sjećam se kako smo se približavali toj tvrđavi iz doba Napoleona, željezne ulazne kapije i malog platoa koji je bio spreman za postrojavanje. Kad su s kamiona podigli ceradu, ugledali smo sa svake strane po šest instruktora koji su nas dočekali s palicama i, kako smo iskakali, tako su nas počeli mlatiti – prisjetio se Zulu “dobrodošlice” u Legiju stranaca.

Nakon četiri mjeseca temeljne obuke, prva desetorica u klasi imaju pravo odabrati padobransku postrojbu, koja se tada smatrala najelitnijom, a tako je i sada. Ova postrojba u svoje redove primala je najbolje od najboljih, među njima i Brunu Zoricu.

– Odazvao sam se tamo zbog izazova i zbog novca jer je plaća padobranaca bila 30 posto viša od ostalih. Dali smo prisegu, nataknuli bijele kape: pa mi smo sada legionari! Ukrcali smo se na vlak prema novoj bazi ne sluteći da nas i tamo očekuje “doček”, psovke i uvrede, “bando klošarska, bando prašinarska” i slično – kaže Zorica o nova dva mjeseca intenzivne obuke koja je uključivala svladavanje prepreka, bacanje granata, trčanje 15 kilometara s punom ratnom opremom, skakanje iz helikoptera u more i plivanje do obale... punokrvni vojnički “dril” samo za ljude satkane od kamena.

Prve vojne intervencije proveo je u bivšim francuskim kolonijama diljem Afrike. – Ne samo da je Francuska s njima imala sporazum o vojnoj suradnji, nego je vedrila i oblačila u tim zemljama i postavljala predsjednike, a mi smo ih svrgavali... ako nisu bili dobri – domeće naš sugovornik.

Ratni put Legije stranaca najprije ga je vodio na Komorske otoke u Indijskom oceanu, na gašenje nemira i pobune, no prvi veći oružani sukob čekao ga je 1977. u Čadu u kojem je proveo šest mjeseci. – Bio je tamo veliki sukob jer je vođa pobunjenika htio neovisnost i sa svojim je ljudima ulazio u Čad i Libiju. Ganjali smo ga po cijelom Čadu, kao i njegove pobunjenike koji su imali bolje naoružanje od nas legionara – sjeća se.

Osamdesete je u više navrata proveo u Džibutiju i Srednjoafričkoj Republici u kojima je s legionarima svrgnuo tadašnjeg korumpiranog vladara Bokassu. Tih godina našao se i na Tahitiju radeći na osiguranju transporta atomske bombe. – Pratili smo je od znanstvenog centra do desantnog broda na koji su je stavljali, a potom smo je pratili do lagune gdje su je spuštali, jer to su bile podzemne eksplozije.

Na tom otoku bilo nas je oko 3000 vojnika i znanstvenika i svaki put kad su bombu aktivirali, mi smo promatrali sa željezne platforme. To je nešto nezamislivo: kad aktiviraju bombu, more nestane po 500 metara, vidite ribice kako skaču, i nakon nekoliko minuta more se vrati. Strašne eksplozije – opisuje Zulu pa se prisjeća kako su 1983. upućeni u Libanon.

– Bejrut je tijekom građanskog rata bio pakao. Tamo je svaka ulica imala svoju miliciju: falangisti, progresisti, amali, šijiti... nema frakcije koje nije bilo i tukli su se između sebe, a mi smo kao bili mirovne snage i sve je to bilo mirovno dok se nisu počeli zaletavati u samoubilačkim napadima. Ubili su nam 28 legionara – kaže Zorica.

Početkom 90-ih s Legijom odlazi u prvu operaciju Pustinjska oluja i tamo ostaje deset mjeseci tijekom kojih je s legionarima ušao u Kuvajt i Irak, dok je dio ostao čuvati Saudijsku Arabiju. Kada se početkom lipnja 1991. vratio u francusku bazu, do njega su već dopirali vjetrovi Domovinskog rata.

U to vrijeme istodobno je počeo održavati kontakte s Hrvatskom i okupljati Hrvate u Legiji. Bili su to Aldo Lučev, Miljenko Šimićević Slave, Joža Kamenar, Željko Glasnović, Stanko Krešo i Pero Vincetić, pa i tada već umirovljeni legionar Ilija Tot. A kako je procedura odlaska iz Legije za Zoricu trebala potrajati šest mjeseci, shvatio je da nema vremena za čekanje pa je nakon gotovo 19 godina zauvijek istupio iz Legije stranaca, zapravo pobjegao, kao nekoć, ali u suprotnom smjeru.

– Jedne subote ukrcali smo se u dva auta i stigli u Hrvatsku. Nazivali su nas “psima rata”, a ja sam s 5000 maraka u Hrvatsku vojsku došao na 200 maraka. Ja to još mogu progutati jer znam karakter našeg naroda, ali najviše me pogađa što su vrijeđali one strance koji su nam došli pomoći dobrovoljno, premda su već ostvarili mirovine od Legije – ogorčen je Bruno Zorica na tretman legionara i stranih dragovoljaca.

Politika ga ne zanima

U ljeto 1991. sa svojim “Francuzima” stigao je u Kumrovec, u stacionar u kojem je zatekao Miljenka Filipovića, također bivšeg legionara, koji se u Hrvatsku vratio mjesec, dva ranije s generalom Rosom.

– Miljenko je već formirao bojnu Zrinski pa, da se ne bi previše legionara grupiralo u jednoj postrojbi, odlučio se pristupiti formiranju bojne Frankopan. Ilija Tot kao najstariji legionar preuzima zapovjedništvo, a ja sam imenovan dozapovjednikom, odnosno terenskim zapovjednikom – objašnjava Bruno Zorica kojeg pitamo kako je izgledala obuka prvih hrvatskih komandosa.

– Naši instruktori iz Legije dobro su poznavali psihu čovjeka i mi smo odmah znali tko bi bio sposoban ostati u specijalnim postrojbama, a tko ne. One za koje smo smatrali da ne mogu izdržati commando obuku uputili smo u druge postrojbe i brigade, a oni za koje smo procijenili da će izdržati “dril” prolazili su obuku koja je ipak bila lakša od one koju smo mi prolazili u Legiji.

Ja sam osobno imao šest mjeseci obuke u Legiji, a mi smo morali ove momke čeličiti u mjesec, mjesec i pol. I mi smo ih čeličili. Gledao sam te mangupe i znao sam da će biti dobri. Nije bila potrebna samo poslušnost, u njima se trebalo vidjeti i malo otpornosti, a oni su to imali – kaže Bruno Zorica dodajući da su buduće komandose slali u šumu Žutica pokraj Ivanić Grada, u centar za commando obuku.

– Učili su gađanje, kako premostiti prepreke, raditi s eksplozivima, nabijanje kondicije trčanjem danju i noću. Ali momci su imali strašan moral – prisjeća se brigadir Zorica prvih dana djelovanja bojne Frankopan koja je službeno prestala djelovati krajem 1992. godine.

Njegovi komandosi razmješteni su po brigadama, a on nastavlja ratovati s generalom Gotovinom sve do operacije Južni potez. Umirovljen je u prosincu 1998. godine, otkada vodi Udrugu veterana Bojne Frankopan. Politika ga ne zanima.

– Nudili su mi da uđem u pravašku stranku, ali kada sam vidio s kakvim ljudima, poput onog Keleminca, digao sam ruke od toga jer bi me bila sramota imati posla s takvim ljudima. I taj Generalski zbor, svaka čast iznimkama, ali ima tamo generala koje ni moji ratnici ni ja nikada nismo vidjeli na prvoj crti bojišnice.

Sliče mi na ruske političke komesare, a imaju veću moć od pravih boraca – kaže brigadir Zorica kojeg pitamo nedostaje li mu akcija.

– Paa... reći ću vam ovako: drago mi je vidjeti naše nasljednike, mlade komandose, specijalce koji me zovu na godišnjice. Dečki su vrhunski i kada gledam njih, sjetim se sebe. Kad se stavi na vagu taj život ratnika, legionara, dragovoljaca, moram reći da je bilo jako teških trenutaka, ali više je bilo onih lijepih. Ne žalim ni za čim, a da sam ostao u Jugoslaviji, bio bih električar, 15 godina gradio bih kuću, imao bih dvoje-troje djece i bio bih kao i većina naših ljudi.

Ovako, prošao sam više od pola svijeta i živio život punim plućima – zaključio je svoju priču brigadir Zulu, koji svoje umirovljeničke dane provodi u društvu kćeri s kojom živi u Ivanić Gradu, a ponajviše se raduje trenucima koje provodi s unučicom. Kada odraste, imat će od svojega djeda što i čuti.

>> Pogledajte video o oružju koje je imalo ključnu ulogu u oslobađanju Hrvatske

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 138

MA
Majur
13:55 08.10.2018.

Legendo,svaka ti čast....ostao si čovjek do kraja.

PP
pp
15:04 08.10.2018.

U svakoj zemlji vojnici i veterani uživaju univerzalno poštovanje. To su ljudi koji su bili spremni dat svoj život za obranu zemlje i naroda. Mnogi su dali živote, drugo zdravlje, dijelove tijela. Svugdje ih se poštuje. Osim u Hrvatskoj. Gdje imamo toksičnu jugo petu kolonu koja mrzi sve hrvatsko. Pa i hrvatske vojnike i veterane. Pa i Hrvate u BiH. I dijasporu. I branitelje. I Crkvu. I reprezentaciju. Sve hrvatsko. Ološ jugoslavenski.

DU
Deleted user
14:12 08.10.2018.

Respekt!