Jedan od najljepših, ali i najpotresnijih spomenika poginulim, zatočenim i nestalim hrvatskim braniteljima i civilima u Domovinskom ratu bio je Zid boli, sastavljen od 13.600 crvenih i crnih opeka.
Počeo je rasti 26. rujna 1993. u Zagrebu, na Selskoj cesti, ispred zapovjedništva tadašnjeg UNPROFOR-a, posve spontano, kao izraz boli očajnih majki koje su slagale ciglu po ciglu, kao simbol stradanja hrvatskog naroda, ponosa i duboke patnje. Zid boli nastao je na vrhuncu srpske agresije na Hrvatsku kada su očajni ljudi tražili svaki način da privuku pažnju svijeta na nezabilježene zločine u srcu Europe krajem 20. stoljeća. Otada je prošlo točno 25 godina.
Vapaj zapadnim silama
Spomenik, običan i posve jednostavan, s crnim i crvenim ciglama s ispisanim imenima poginulih, bio je vapaj prema zapadnim silama, čije su plave kacige krstarile Hrvatskom, dok su se žrtve brojile u tisućama. Dan po dan, zid je nažalost postajao sve duži, a pred njim su se obitelji godinama molile, palile svijeće i odavale počast svojim najdražima. Svakoga dana na Zidu boli i pred kamerama domaćih i svjetskih medija u to vrijeme bila je predsjednica centra Apel Zdenka Farkaš.
– Zid je nastao kao apel za humanost i ljudska prava upućen međunarodnoj zajednici i našim političarima tijekom tragičnih događanja u Hrvatskoj. Inicijativa i ideja za izgradnju zida bila je moja, nastala nakon razgovora s Tadeuszom Mazowieckim, tadašnjim izaslanikom UN-a za ova područja. Razgovor se vodio u hotelu Intercontinental nakon njegova posjeta Bosni 1993. Kada je završio s novinarima, obratila sam mu se riječima da nisam ni političar ni diplomat, ali da imam važnu poruku.
Rekla sam mu da je i njegov narod u prošlosti dosta propatio i pitala može li sa svoje pozicije nešto učiniti da riješimo problem nestalih, zatočenih i nasilno odvedenih Hrvata, osobito iz Vukovara. Rekao je da Hrvati imaju svoju priču, a Srbi svoju priču i ja sam na tu njegovu rečenicu pred sobom vrtjela slike masakriranih policajaca u Borovu Selu, srušenih kuća, sjećanja na mog poginulog brata i bratića i pitala se kako uputiti apel koji bi svijet čuo. I tako sam se sjetila opeka – govori danas Zdenka Farkaš, koja je preko noći okupila braniteljske i stradalničke udruge koje su se udružile i otpočele izgradnju Zida boli. Ciglu po ciglu.
– Sjećam se jedne bake koja je onamo dolazila, kojoj su ubili muža, sina i unuka, sjećam se tisuća ljudi. Puno je svijeta dolazilo, svi su htjeli svoju opeku, ali neke državne institucije, podjednako vlast i oporba, koje sam molila za pomoć nisu to shvaćale ozbiljno. Za mene je Zid boli bio apel za pomoć, da svi mi i međunarodna zajednica zajedno učinimo nešto. Neke strukture godinama su tu akciju na neki način minorizirale, tretirajući Zid kao mjesto gdje će obitelji zapaliti svijeću i plakati, ali to nije bila poanta zašto je nastao zid – prisjetila se Zdenka Farkaš.
S vremenom, iako je bilo različitih ideja o njegovu dostojnu premještaju na pogodniju lokaciju, a spominjao se i Medvedgrad, cigle su 2004. prebačene na zagrebački Mirogoj gdje su ugrađene u spomenik “Glas hrvatske žrtve – Zid boli”, autora Dušana Džamonje, s ispisanim imenima. No konsenzus o toj ideji u to vrijeme nije postignut. Unatoč protivljenju brojnih udruga, cigle su u konačnici zakopane u zemlju ispod spomenika, a protiv takvog rješenja bila je i Zdenka Farkaš.
– U onom trenutku kada je, zahvaljujući Bandiću i nekim ljudima, Zid doslovno pokopan na Mirogoju ja sam digla ruke od svega jer to što su napravili je sramota. Mirogoj je groblje, ispod svakog spomenika leže neke kosti, samo ispod spomenika braniteljima i civilima stradalim u Domovinskom ratu leže cigle. Bilo je u Zagrebu mjesta gdje se mogao spomenik podići. U inozemstvu imamo niz primjera, pristojne ploče s upisanim imenima, datumom rođenja, imenom oca, datumom pogibije. Ovaj spomenik ima samo niz imena, a u toj priči nije bilo ni Ministarstva obrane ni policije, to je rađeno navrat-nanos – kaže Zdenka Farkaš.
Još u prvim danima otkako je Zid preseljen na Mirogoj, nažalost, uočeno je da na spomeniku nedostaju brojna imena. Prema informacijama koje nam je dostavila Neda Balog, uz Zdenku Farkaš jedna od najzaslužnijih za Zid boli u Selskoj, na dan otkrivanja spomenika “Glas hrvatske žrtve – Zid boli“ u studenom 2004. na spomeniku je nedostajalo više od 3000 imena poginulih branitelja i civila u Domovinskom ratu “zbog tehničkih problema”.
Imena nedostupna pogledu
No ovaj problem nije otklonjen do danas pa se neslužbeno spominje podatak o 50-ak imena koja još uvijek, 2018. godine, nisu pronašla svoje mjesto na spomeniku, što posebno boli njihove obitelji.
– Grad Zagreb treba izraditi brošuru u kojoj bi članovi obitelji, ratni prijatelji i ostali, pa i institucije, mogli ‘provjeriti’ jesu li su upisani svi smrtno stradali i nestali branitelji i civili. Površinu spomenika s memorijalom upisanih imena trebalo bi numerirati jer zbog visine spomenika mnoga imena, osim što su ‘razlomljena’, nedostupna su pogledu, ali i mogućem dodiru te bi se barem prema brošuri znalo gdje je koje ime i time olakšalo traženje – sugerirala je rješenje Neda Balog. Na koncu, je li vrijedilo, pitamo Zdenku Farkaš.
– Jest! Zid boli otvorio je hrvatsku priču o stradanju i to je njegov najveći značaj. To je priča o humanosti i ljudskim pravima koju je politika na kraju pokopala ispod spomenika na Mirogoju!
>> Pogledajte što je Milorad Pupovac rekao o navodnom pritisku braniteljskih udruga na premijera Plenkovića zbog suradnje s SDSS-om
To je nepravedno. Cigle su tamo trebale stajati kao spomenik svim stradalim u Domovinskom ratu. Oni koji su bili oštećeni, mogli su tu malo odmoriti dušu. Zašto se takve stvari zakopavaju, a potpuno nepotrebni i neukusni (bez ikakve mašte ii nadahnuća) masonski se spomenici, npr. ispred NSB-a šepure?