Mi Hrvati već godinama svjedoci smo razvojno i masovno-psihološki samodestruktivnog sindroma koji bismo najkraće mogli ovako opisati: nakon kratkotrajnog razdoblja pompoznoga, vlastodržačkoga, najavljivanja radikalnih reformi – ustavnog poretka, državne uprave, područne i lokalne samouprave, izbornog sustava, poreznog sustava, mirovinskog sustava, radnog zakonodavstva, pravosuđa, zdravstva, školstva, socijalne zaštite, sustava požarne zaštite te brojnih javnih politika – slijedi dugotrajno razdoblje iznevjerenih očekivanja: većih ili manjih građanskih frustracija, pa i narodnog bijesa/gnjeva zbog odgoda, propasti ili trivijaliziranja ambicioznih reformskih projekta.
Jedan od posljednjih primjera privremeno pobačene, abortirane reforme jest pokušaj Vlade Andreja Plenkovića da ozakoni porez na nekretnine koji nije uspjela uvesti Vlada Zorana Milanovića u doba kad je ministar financija bio ratoborni Slavko Linić.
>>Cijelu analizu pročitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista u četvrtak ili u e-izdanju
Od ostalih tema izdvajamo:
>>Opara diže prirez da bi podijelio udžbenike
>>RAF: Četrdeset godina od ljevičarskog terora u Njemačkoj
>>Tvornica streljiva gradila bi se u Karlovcu
>>Čačić će brzo otkriti jesu li mu igrači okrenuli leđa
>>Kako doskočiti brzoj vožnji? Hrvatska će do 2020. uvesti videonadzor brzine na autocestama
Kaj god! Kakve reforme, kakvi bakrači! Temeljni cilj svih hrvatskih "reformi" jest taj da se ne reformira ništa, jer "nama" je i predobro, a raji kako Bog dadne.