Godine 2009., u jeku najveće krize u Europi, Hrvatska je imala prosječnu neto plaću oko 5300 kuna, u protuvrijednosti 708 eura. Danas taj broj iznosi oko 6300 kuna (846 eura). To znači da Hrvati u prosjeku zarađuju 19 posto više nego tada. Te iste 2009. godine mala Letonija imala je prosječnu plaću od 486 eura (koja se tada izražavala u valuti latu, a u kunama je iznosila nešto više od 3500), a danas ima plaću od 742 eura (oko 5500 kuna) ili 53 posto više. Prošle godine bruto plaće bile su više od 1000 eura, a i neto plaća grabi krupnim koracima naprijed. Hrvatska je 2009. po glavi stanovnika imala BDP oko 14.157 dolara, a 2017. tek 13.294. Letonija je 2009. imala 12.219 dolara, a 2017. čak 15.594. Znači, prije je bilježila oko dvije tisuće dolara BDP-a po stanovniku manje od Hrvatske, a danas ima upravo toliko više.
Prije nekog vremena u domaćim je medijima prenošen Guardianov tekst u kojem je Letonija istaknuta kao zemlja s najvećim rastom plaća u Europi.
Puknuće balona 2009.
No je li doista baltička zemlja ekonomsko čudo jer je uspjela u desetak godina toliko povećati prosječnu plaću? Ovisno o tome kako se gleda. Letonija doista danas ima najveći gospodarski rast među baltičkim zemljama. Investicije u toj zemlji narasle su 2017. za petinu, ulaganja u građevinski sektor za četvrtinu, u postrojenja i opremu za 13 posto. U intelektualno vlasništvo za 17 posto, sve prema službenim podacima.
No većina tog novca potječe iz Europskih strukturnih fondova. Čak 6,9 milijardi eura alocirano je Letoniji koja je taj novac korisno upotrijebila, i to ne samo u spomenutim sektorima. Uz praktično stalan rast plaća, smanjuje se i nezaposlenost koja je krajem 2017. pala na 8,5 posto. Sve to prati i jačanje izvoza proizvoda i usluga. Proizvodnja raste gotovo kao i građevina, metalurgija je i prošle godine rasla za 17 do 18 posto.
Europa nije mogla dopustiti da Letonija propadne manje od pet godina nakon što joj se priključila. Za EU to bi bila loša reklama jer prije ovog rasta dogodilo se nešto sasvim suprotno. Naime, Letonija je na vrhuncu globalne krize – propala. Uslijedilo je to nakon snažnog rasta uoči krize pomognutog stranim investicijama i kreditiranjem. Kada je balon puknuo, Letonija je izgubila pristup svjetskim financijskim tržištima te je bila prisiljena tražiti pomoć, pri čemu joj je i odobreno sedam i pol milijardi eura.
Nikakve mjere nisu poduzete da se nadolazeća kriza barem donekle kompenzira i Letonija se u globalnom kolapsu jednostavno urušila. Ne samo letonska, već i gospodarstva drugih dviju baltičkih država rasla su 2000-tih godina nevjerojatnom brzinom. Liberalizacija u kombinaciji s niskim troškom školovane radne snage privukla je dakle velike strane investicije pa je tako potaknut i gospodarski rast. Bio je takve snage da su tri baltičke države počeli zvati “baltičkim tigrovima”. Letonija je imala rast od 11,9 posto, nezaposlenost je pala ispod europskog prosjeka. Ulazak je u Europsku uniju bilo nešto sasvim logično.
Međutim, globalna je kriza, kao i drugdje, razrušila i tamošnje tržište nekretnina kao i ostatak ekonomije te izazvala najgoru recesiju u Europi. Ništa od viška prihoda ostvarenog za vrijeme gospodarskog buma nekoliko godina prije nije ostalo. Letonski je BDP pao za 3.6 posto 2008. godine, a daleko je teže bilo kada se kriza rasplamsala, tada se bilježio pad od 14,3 posto. Bila je to recesija među najgorima na svijetu.
Normalno, pala je i vlada koju je nakon toga preuzeo Valdis Dombrovskis. Nekadašnji ministar financija i tadašnji europarlamentarac iz opozicijske Nove ere odmah je najavio rezanja i mjere štednje.
Dočekala ga je i nezaposlenost koja je od iznimno male narasla do stope više od 20 posto. Prethodna vlada Ivarsa Godmanisa već je bila posudila sedam i pol milijardi eura od Međunarodnog monetarnog fonda i Europske unije te je nacionalizirala drugu najveću nacionalnu banku Parex koja je bila propala.
Usput se Godmanis obvezao povećati poreze te smanjiti javnu potrošnju. Izbili su prosvjedi nakon kojih je Godmanis izabrao otići. Zbog krize otišli su i mnogi Letonci. No oni koji su ostali pokazali su se vrlo disciplinirani i voljni izdržati do kraja mjere štednje, radili su za još manje plaće dok kriza nije prošla. Bilježi se i kako su stranke koje su podržavale takvu politike rasle u anketama.
Američki ekonomist i nobelovac Paul Krugman podcijenio je tada, tijekom krize, granice tolerancije Letonaca te zemlji predvidio sudbinu ni manje ni više nego Argentine ne vjerujući da će se ikada izvući. Mnogi analitičari smatraju da je to vjerojatno i glavni razlog što tako brz ekonomski oporavak koji se dogodio u samo tri-četiri godine nije ponovljen nigdje drugdje u svijetu.
Imao je Dombrovskis i sreće. Javni je dug iznosio manje od 20 posto BDP-a, a naslijedio je gospodarstvo koje je napola bilo orijentirano izvozu.
Mogao je letonski premijer u takvom scenariju odbiti prijedloge za devalvaciju lata, čiji je tečaj bio vezan za euro, i čvrsto se držati politike prihvaćanja europske valute, što je i učinio.
Mnogi analitičari tvrde kako bi u slučaju devalvacije letonskog lata oporavak bio još brži i ipak bitno lakši. Većina ih također tvrdi da je apsolutno pogrešno Letoniju isticati kao model oporavka koji se preporučivao čak i SAD-u i kao dokaz da najoštrije mjere štednje mogu biti efikasne i svrsishodne. Počesto su se u tim tvrdnjama koristili i poznatim terminom – Potemkinovo selo.
Pohvale sa svih strana
Mjere stabilizacije da bi se izašlo iz krize podrazumijevale su i smanjenje plaća, prije svega u javnom sektoru, što se onda prelilo i na privatni te nestanak radničkih prava koja ni prije nisu bila na najvišem nivou.
Danas se ističe kako je Letonija ponovo jedna od zemalja s najmanjim brojem nezaposlenih, pa tako i efikasnim tržištem rada. Međutim, to prati pojava o kojoj se intenzivno raspravlja i u nas: depopulacija. Nakon raspada SSSR-a ta je baltička država imala 2,7 milijuna stanovnika. Otvaranje granica već je početkom 90-tih pokrenulo iseljavanje, a ono se pojačalo ulaskom u Europsku uniju kada je glavna destinacija postala Irska, a Dublin drugi najveći letonski grad nakon Rige. Danas Letonija ima manje od dva milijuna stanovnika.
Iako je činjenica da letonsko gospodarstvo raste, postavlja se pitanje je li to tako neobična pojava nakon što je toliko palo u razdoblju krize pa su uslijedile mjere štednje? Vjerojatno nije, a k tome i podaci Svjetske banke upućuju na to da rast nije ni približno dosegnuo one vrijednosti koje je imao prije krize, a i BDP-u još treba vremena da dosegne rekordnu visinu koju je imao 2008. godine.
Letonija raspolaže i golemim šumskim resursima, pri čemu je polovica zemlje prekrivena drvećem, a vlasnik šuma je država.
Jasno je da je drvna industrija među najjačima u zemlji, a vrijeme će pokazati je li ta eksploatacija ujedno i deforestacija, kako je svojedobno izvijestila čak i Al Jazeera.
Valdisa Dombrovskisa, danas povjerenika Europske komisije za pitanja eura i socijalnog dijaloga, javnost je upoznala i kao jednog od vodećih ljudi Europske unije, što se može tumačiti i djelovanjem europskog marketinga u korist Letonije.
Ekonomski se oporavak Letonije tako ne može gledati samo kroz plaće ili rast BDP-a već treba zaviriti dublje u povijest. Za sada je ova baltička zemlja tek rijedak primjer uspješnosti politike štednje kao metode izlaska iz krize, pri čemu nije neobično da je zemlju u tom smislu javno hvalila i Christine Lagarde, šefica MMF-a.
>> Pogledajte video: Napad na gradonačelnika Gdanska
Kako je Latvija pretekla Hrvatsku kada je po samom članku u VL-u prosječna plaća u Hrvatskoj 846, a u Latviji 742 eura? Opet širite lažne vijesti?