Ležimo na izvorima, ali i mi i naša stoka umiremo od žeđi

– Kad se ujutro probudimo, nemamo vode ni da si kavu skuhamo. Nemamo se čime umiti. Dvoje nas je u kući, uzgajamo sedamdesetak ovaca, a bunar nam je prazan. Natovarimo tada kante i burad na traktor pa se zaputimo u šumu. Kružimo kilometrima uokolo i probijamo se kroz granje dok ne nađemo izvor pa kantama punimo bure po bure. Traje to dva-tri sata, ali nekad i po pet sati, i tako dopodne i ponovno popodne. Žalosno je to, ali druge nam nema. Bez kruha bih se snašao, ali bez vode se ne može, ona je za sve nas zakon – kaže nam 53-godišnji Željko Špernoga.

Rođen je i živi u Milincu u općini Levanjska Varoš, 28 kilometara od Đakova i srca Slavonije. Devet je naselja u toj općini s ukupno tisuću stanovnika, a vodovodne cijevi prolaze tek kroz “jedno i pol” selo. No, iako u Breznici Đakovačkoj i dijelu Levanjske Varoši vodovod postoji, voda koja teče kroz njega – nije za piće. Uredno im, naravno, stižu računi. Jedini su im spas bunari, ali suša kakvu desetljećima ne pamte i njih je odavno ispraznila. Lutaju, stoga, već tjednima šumama i hrle na prirodne izvore. Popiti dvije litre vode na dan, kako savjetuju liječnici, njima je gotovo luksuz. Da apsurd bude veći, općina praktički leži na izvorima.

– I pokraj vode, mi smo žedni – uzdahuje Željko.

Što će nam kupaonica

Traktorom se vozi dokle god ga makadamski put vodi, a onda iskače i sa dva kanistra, u koja stane ukupno deset litara, pješači preko dva krhka drvena mostića do izvora u predjelu Poloji, gdje je u posljednje vrijeme prilično prometno.

– Blatno je uokolo i treba paziti kako se grabi da ne bude mulja u vodi u kanistrima. Kada izlaze mjehurići, to znači da neće biti ni mulja. Ima po šumama još izvora, ali moramo ih čistiti da bi stoka mogla piti. Ovcama treba 400 do 500 litara na dan. Trče na vodu, traže je, a nemaju što piti. Duša me boli. Živimo od stoke, ona nam je sve, a sad je gledam žednu i kako propada. Iskopao sam u dvorištu bunar, i to petnaest metara dubok. Bilo je jedno vrijeme vode i nestalo. Sada mogu sipati žito u njega kao u silos. Dovezli su nam nedavno ljudi iz Paučja, sa svog izvora, 2000 litara vode i izlili u naš bunar, ali i to nestaje, popije zemlja. Mojem je bratu poznanica iz Ivanić-Grada, gdje je svojedobno radio, uplatila deset cisterni vode za selo, sažalila se kad je čula za našu muku. Ali i to nam je za nužnu potrebu – očajan je Željko. Kupaonica u njihovoj kući ne postoji.

– Planirali smo je napraviti, ali što će nam kad nemamo vode? Kupamo se u koritima, lavorima, vani na dvorištu – nadovezuje se supruga Štefica (58).

Zatekli smo ga nedvano dok je točio vodu u predjelu Poloji, kilometar i pol od Milinca. Štefica je za to vrijeme krčila put do tog izvora, zajedno s još desetak mještana. Vrag je odnio šalu, odlučili su uzeti stvar u svoje ruke. Srezali su grane i pokosili travu i korov kako bi uredili postojeći izvor te što prije iskopali još jedan uz njega, napravili akumulaciju i položili cijevi. Nisu nosili uzorke te vode na analizu, no da je ispravna mještani su “testirali još prije stotinu godina pa i ranije, otkad je Milinca”.

– Taj izvor nikada ne presušuje. Voda je izvrsna, hladna i sigurno dobra za piće. Zamuti se jedino kada se nestručno grabi kanistrima. Izviru dvije-tri litre u minuti, ali to je dovoljno. Nije korišten desetak godina – pojašnjava nam Slavko Tidlačka, općinski načelnik, koji se i sam uhvatio trimera i pile pa pomagao u raščišćavanju. Vodio je tuda i šumski put, ali je zarastao i zatvorilo ga je drveće.

Više posla tragaču za vodom

Izradili su, dodaje, projekt spojnog cjevovoda na selo Kondrić, u suradnji s đakovačkim vodovodom i Hrvatskim vodama, za koji bi, vjeruje načelnik, radovi mogli početi idućeg proljeća, što će riješiti problem za niz kritičnih naselja. Bunari su im, kaže, dobri, ali problem je kada presuše.

Vatrogasci iz lokalnog DVD-a priskaču u pomoć koliko stignu, a ni oni nisu svemogući.

– Dobrovoljci smo pa razvozimo vodu popodne nakon posla, u slobodno vrijeme. Svaki dan odvezemo najmanje jednu cisternu, a često i dvije. Nije ni ta voda pitka, već tehonološka, dobra je za stoku i perilice rublja, ali ne i za ljude. Izlijevamo je u bunare ili spremnike – opisuje Marinko Marjanović, šef vatrogasnog društva. Telefoni im često zvone, još od konca svibnja, pritisak je sve veći, ali ne mogu voziti cijeli dan jer se ne stignu organizirati.

– Ne smijemo ni svakome dati da vozi cisternu od 7000 litara – ističe. Pune ruke posla ima i Josip Sikinger, a on je – tragač za vodom. Bliži mu se 60 godina, a s dvjema čeličnim žicama u rukama tu životno važnu tekućinu traži već 35 godina.

– Ne može se to naučiti, treba imati energiju pa će žice same pokazati kada se naiđe na protočnu vodu, ne reagira na stajaću. Našao sam stotinu i više izvora, ni broja im ne znam. Zovu me često, gotovo svaki dan, očajni su – započinje Josip. Pretraživao je, kaže, cijelu Slavoniju.

– Negdje je ima, negdje nema. Jedan me gazda svojedobno zvao da mu pokažem gdje treba iskopati bunar. Vode nije bilo na njegovu imanju, ali jest na međi kod komšije. Rekao sam im neka iskopaju zajednički bunar, ali da se ne svađaju. I poslušali su me, koriste ga obojica i vode imaju dovoljno – ponosan je Josip, inače iz Breznice. Ne živi od toga, ali kad ima priliku, kaže, zaradi nešto.

Dvadesetak je aktivnih izvora u općini, najviše u Breznici Đakovačkoj gdje teku “četiri vrste vode, od geotermalne do željezne”. Kako iskoristiti to bogatstvo? Jedna su ideja toplice.

– Površina je općine 136 četvornih kilometara, a 70% je pod šumama. Poljoprivredom se ne možemo baviti, preostaju nam kontinentalni i vjerski turizam. Na Ovčari je planiran Centar božanskog milosrđa, jedini u Hrvatskoj, a u Levanjskoj je Varoši samostan. Dolaze nam hodočasnici iz cijele regije i Italije – govori načelnik Tidlačka. No, zadovoljan nije, ističu mještani, ni lokalni svećenik jer vode nema ni u toaletima za hodočasnike.

Naselja Milinac, Ovčara, Musić, Majar i Slobodna Vlast su najkritičnija, a u potonjem je i obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo Zorana Cvijića. Pedeset je krava u štalama u njegovu dvorištu.

– Tri kante dnevno, ako i toliko, izvučem iz svoga bunara. Čim dođe lipanj, odmah presuši. Bez cisterne nema ništa. Njome dovlačimo vodu u bunar pa je iz njega crpimo za krave. Najgore je kada oko 22 sata završimo posao i želimo se istuširati, a u slavini ni kapi. Prikopčam tada cisternu i usred noći odem po vodu – kaže Zoran smijući se svojoj muci.