Europski uhidbeni nalog, taj mehanizam suradnje pravosudnih tijela unutar EU koji je na nesretan način politički obilježio i naš ulazak u Uniju, ponovo je svima na pameti.
U Hrvatskoj: zbog činjenice da je jedan europski uhidbeni nalog izdan na ime Ivica Todorića, do jučer praktički nedodirljivog a sada tako spektakularno posrnulog hrvatskog tajkuna. U Europi: zbog činjenice da je jedan europski uhidbeni nalog izdan na ime Carlesa Puigdemonta, do jučer predsjednika autonomne vlade španjolske pokrajine Katalonije a sada bjegunca od španjolskog pravosuđa, traženog zbog takvog jednog zločina kao što je provođenje političkog programa zbog kojeg su ga birači doveli na vlast. Ili, iz perspektive Madrida, zbog zločina pobune protiv španjolskog ustavnog poretka.
Da vam je netko rekao da će se jednog dana europski uhidbeni nalozi, osim za teroriste, sitne razbojnike, silovatelje i šibicare, izdavati i za političke lidere neke od najrazvijenijih regija EU, vjerojatno biste mislili da je pomiješao lončiće. Politička uhićenja bila su nešto što se događa drugdje u svijetu i što EU snažno osuđuje. No, sada imamo politička uhićenja u državi članici EU, a inače glasna Komisija i druge europske institucije nemaju snage komentirati, a kamoli osuditi takvo što.
Šutnja Europske komisije očito je utemeljena na dvije pretpostavke. Prvo, na pretpostavci da je katalonski referendum bio ilegalan, da je stoga nevažeći, te da je sve to unutarnja stvar Španjolske. Drugo, na pretpostavci da će šutnjom pomoći deeskalaciji napetosti. Katalonski primjer proglašenja neovisnosti, kojem upravo svjedočimo, zaista može biti primjer kako ne voditi proces proglašenja neovisnosti, prije nego kako voditi, i Europska komisija ne želi sudjelovati u jednom takvom negativnom primjeru.
No, pitanje je koliko će dugo još Komisija moći okretati glavu u nadi da će se problem između Madrida i Barcelone riješiti sam, bez uplitanja EU. Kako vrijeme odmiče, Komisija je pod pritiskom da odluči hoće li biti dio rješenja ili dio problema.
No, iz hrvatske perspektive, traumatizirane političkim silovanjem koje je tadašnja Vlada premijera Zorana Milanovića provela nad ovom državom u epizodi “Lex Perković”, možda se nekome nameće i pitanje zbog čega je Europska komisija bila tako glasna u komentiranju europskog uhidbenog naloga izdanog u Njemačkoj za Josipom Perkovićem, a tako umukla kad je riječ o aktualnom nalogu za Puigdemontom, pa i za Todorićem (zbog čega Europska komisija nije vršila pritisak na Veliku Britaniju da pronađe i izruči Todorića iz Londona)?
Pitanje promašuje smisao, ali bez obzira na to možda se pojavljuje u mislima onog dijela javnosti koji svaku temu o europskom uhidbenom nalogu promatra iz našeg neobično bolnog iskustva s izručenjem Perkovića.
Zbog čega promašuje smisao? Zbog toga što je slučaj Lex Perković bio potpuno drukčiji od ijednog drugog koji se tiče europskih uhidbenih naloga. Nije se Komisija uplitala i pritiskala Hrvatsku zbog jednog naloga i jednog ili dva pojedinca, nego zbog toga što je Hrvatska izglasavanjem zakona kolokvijalno prozvanog Lex Perković prekršila nadređeni propis Unije, u koju je upravo ulazila nakon što je na jedvite jade uspjela uvjeriti EU da je sposobna poštivati propise EU.
Španjolska nije na brzinu sklepala neki zakon koji je suprotan propisima EU i koji bi joj omogućio da izda tjeralicu za Puigdemontom. Belgija nije preko noći odlučila mijenjati svoj zakon na način da, suprotno propisima EU, onemogući da policija uopće pozvoni Puigdemontu na vrata i izvede ga pred sud koji odlučuje o EUN-u. Isto tako, Britanci nisu zbog toga što Hrvatska traži Ivicu Todorića odlučili skrojiti po Todorićevoj mjeri promjenu svojih zakona na način da se kose s okvirnom odlukom EU o EUN-u.
U tome se, ako je netko zaboravio, sastojala sva razarajuća glupost zakona Lex Perković: što je doveo Hrvatsku u poziciju da krši propise EU par dana uoči ulaska u EU i što je dao Komisiji i drugim državama članicama legitiman razlog da se uključe u slučaj Josipa Perkovića i traže od Hrvatske da se vrati u stanje usklađenosti s propisima EU, u kojemu je bila prije nesretnog Lex Perković.
U tisućama raznih europskih uhidbenih naloga, koji se izdaju svake godine diljem EU, naći ćete desetke raznih primjera kontroverznog, pa i sramotnog, ponašanja nekih država članica i njihovih tijela vlasti. Ali nećete naći nijedan sličan primjer sramotnog ponašanja koje je tadašnja hrvatska Vlada izvela u epizodi Lex Perković.
Perković i Mustać su bili šefovi UDBE u Hrvatskoj. Udba(Štasi) se bavila progonima i likvidacijama domoljubnih Hrvata po cijelome svijetu. Njih dvojica su još početkom devedesetih trebali biti izručeni Njemačkoj zbog ubojstva Hrvata i nisu nikako smjeli učestvovati u domovinskome ratu. U neugodnom sjećanju će mi ostati ono sramotno Milanovićevo naređenje svojima u saboru da dignu ruke za lex perković. To će ih pratiti cijeloga života. A usporedba Perkovića sa Kataloncem i Todorićem je potpuno promašena jer se u slučaju Perkovića radi o ubojstvu i takve osobe se puno brže izručuju.