Na prvi pogled, ništa novo u Kataloniji: Messi i Ronaldo će i dalje igrati u istoj ligi, Katalonci i Španjolci borit će se u nastavku političke utakmice jedni protiv drugih, možda još oštrije, pod utjecajem jednostranih političkih i sudačkih odluka iz Madrida. Lakoća kojom je Mariano Rajoy dobio jednu rundu borbe iznenađuje koliko i brzina kojom je Carles Puigdemont podvio rep i pobjegao iz tek proglašene „svoje“ države.
Pravi političar, a osobito politički vođa, ne ostavlja tako na cjedilu vlastiti narod. Napuštanjem borbe, napustio je stvar za koju se borio; da je riskirao zatvor, kao hrabriji dio njegovih suradnika, izloženih na milost i nemilost politiziranoga španjolskog pravosuđa, bio bi opasniji Rajoyu nego što će biti s ovakve „slobode“. Iza jedne runde, prerano je još govoriti i o pobjedi, čak ni Pirovoj, i o porazu, dolaze i druge runde, možda s katalonske strane bolje pripremljene.
Ni španjolski premijer nije pokazao veliki državnički format; nasilje za koje se opredijelio uvijek izaziva nasilje! Mjere španjolske vlade o preuzimanju vlasti nad Katalonijom popraćene su – sasvim u stilu kombiniranja sile i lukavstva, kojom se služi Madrid – policijskom prisilom, sudskim prijetnjama i lažnom nadom da na sljedećim izborima Katalonci mogu opet izabrati vlast koja će nastaviti putem neovisnosti.
Bez razumijevanja Europe
Mogu, ali, moć njezina djelovanja ide opet samo do granice koju diktira Španjolska, spremnija, vjerojatno, dati Kataloncima više autonomije nego dosad, ali manje od države, kao i do sada. Katalonija nije postigla svoj cilj, san o državi ostao je u magli, negdje između Hrvatske i Kosova, s kojima je usporedba moguća (uz sve razlike), a Španjolska je povukla stara sredstva državne (pri)sile da može (o)čuvati stvarnu državu u njezinim dosadašnjim granicama. Nastavlja se tako sukob koji bi u šahu zvali pat-pozicijom, a u sportu ping-pongom. S Puigdemontom u zatvoru, ili u emigraciji (?), ili bez njega, gotovo da je postalo svejedno, španjolske će
se vlasti i poslije ponovljenih izbora držati Ustava kao pijan plota; zato su ih i raspisali, jer se ne plaše budućih vlasti, budući da u svakome slučaju moćniji Madrid može aktivirati zaštitnu ustavnu klauzulu, prekinuti neovisnost Katalonije i ponovno poslati dio nezadovoljnih Katalonaca u zatvor zbog „pobune“, a ostatak uputiti na još jedne izbore. I tako sve dok ne dobiju na biralištu „zdrave snage“ koje bi se odrekle sna o neovisnosti. Može li itko probiti taj začarani krug? Teško je očekivati da će španjolske vlasti raskinuti „neraskidivu vezu“ s Katalonijom, čak i ako katalonski birači opet potvrde volju za neovisnošću, ni da će se Katalonci brzo umoriti i povući se pred političkom i policijskom silom.
Zabranjene su stvari i u politici slatke. A Europa je gotovo unisono izabrala svoju stranu, čak i s nekim licemjernim argumentima da na njezinu tlu nema (više) mjesta malim državama. Kao da sedam milijuna građana Katalonije ne vrijedi, uz sve poštovanje, koliko par stotina tisuća stanovnika Velikoga Vojvodstva (Luksemburga) i Malte, ili četiri milijuna Hrvata (bez dijaspore)! Katalonci nisu dobili ni trunku zasluženog europskoga razumijevanja, a s hrvatske strane ni očekivanih simpatija za svoju demokratsku borbu, donkihotsku, možda, s obzirom na odnose snaga. Baš je na tlu Katalonije, u doba teže borbe koju su katalonski republikanci vodili s vlastima iz Madrida, Georges Bernanos formulirao svoju glasovitu tezu: „Razumjeti da biste voljeli, voljeti da biste razumjeli.“ U politici treba sasvim isključiti ljubav; iz hrvatske službene reakcije ne može se pročitati nikakvo razumijevanje prema Kataloncima, iako njihova borba ima neke podudarnosti, pa i sličnosti, s borbom koju su Hrvati uspješno vodili za svoju neovisnost. Hrvate je, izgleda, stvarno zahvatila amnezija kad mogu pokazivati toliku ravnodušnost.
Neovisnost pod embargom
Kao Katalonci, Hrvati su imali potrebne uvjete za državnu neovisnost – jezik, kulturu, teritorij, povijest; to je bio putokaz prema državi. Za razliku od Hrvata, Katalonci nemaju nikakvo ustavno pravo na odcjepljenje od Španjolske; to je crveno svjetlo za njihovu državu. Rutinska izjava našeg Ministarstva vanjskih poslova da je posrijedi „unutrašnja stvar Španjolske“ odgovarala bi rezerviranom stajalištu španjolske vlade prema kome je agresija na Hrvatsku bila „unutrašnja stvar“ Jugoslavije.
Drugi dio hrvatskoga službenog stava usporediv je s europskim licemjernim pozivima na „dijalog“ dok su nadmoćne srpsko-jugoslavenske snage razarale „pobunjenu“ Hrvatsku. Španjolske vlasti vode pravno-politički „monolog“ dok uhićuju i brzopotezno sude vođama katalonske „pobune“ i sprečavaju svaki budući referendum, tako što će kažnjavati nezakonitu upotrebu državnoga novca! Mogu li Katalonci ubuduće sami financirati svoju „pobunu“? Čak i kad bi mogli, neće smjeti.
Neovisnost ostaje pod embargom! Madrid se od raspada Jugoslavije plaši da bi se španjolske „regije“, prije ostalih Baskija i Katalonija, sa svojim povijesnim, kulturnim, djelomično i političkim identitetom, mogle zaraziti hrvatskim primjerom; i sve do kolektivnog priznanja Hrvatske od EU, španjolska diplomacija bila je neutralna i oprezna: pazila je da s podrškom „jugoslavenskim republikama“ ne bi ohrabrivala svoje „regije“.
Za razliku od središnjih vlasti, Katalonija je pružala punu podršku Hrvatskoj (i Sloveniji i ostalim republikama), vjerojatno i zato što se i sama prepoznavala u toj borbi za državno osamostaljenje. Razlozi europske solidarnosti ne omogućuje Hrvatskoj da solira i da uzvrati Kataloncima istom mjerom; razlozi zahvalnosti – ako takva moralna kategorija još postoji – obvezuju Hrvatsku da ne zaboravlja svoje prijatelje i njihovu podršku, barem toliko da ne bude cinična, ako već ne može biti iskrena.
Znakovito je da kralj Juan Carlos tijekom svoje duge vladavine nije posjetio Hrvatsku, i pored osobne želje, o kojoj svjedoče njegovi hrvatski gosti; nijedan njegov premijer nije mu otvorio put za posjet. Kralj ne ide ni u jednu državu prije premijera. Usporedba Katalonije s Hrvatskom može izgledati nategnuto, iako njihovi slučajevi nisu bitno različiti: i Katalonci su stari narod koji je rijetko spavao pod vlastitim državnim krovom; za razliku od Hrvata koji su dva puta išli kao guske u maglu u jugoslavensku državu, Katalonci su prisilno kao ovce utjerani u sastav Španjolske prije 400 godina, i otad su se jednom izvukli na tri godine, kad su bježali od Francova fašizma, i drugi put na tri sata, prije Puigdemontova bijega i Rajoyova udara.
I oni prolaze kroz različite magle, samo u različitom smjeru od Hrvata. Njihov ustavni brak sa Španjolskom, skrojen u euforiji kraja frankizma, državni kardinali u Madridu tumače strože nego vatikanska kurija crkvene brakove. Katalonci nisu žrtve genocida, da bi uživali automatsku međunarodnu podršku, nisu izloženi represiji, da bi uz sebe imali demokratski svijet, nisu agresivni, da bi ih pazile mirovne snage. I, najvažnije, ne smiju kršiti španjolski Ustav da bi ostvarili jedno od temeljnih prava današnjih naroda da sami, u svojoj državi, odlučuju o svojoj sudbini.
U sljedeća dva mjeseca o njihovoj će sudbini odlučivati španjolske vlasti, a nakon toga mogu i katalonske, pod uvjetom da ne miču Kataloniju iz Španjolske. Na katalonskom se primjeru vidi koliko je za Hrvate – i ostale narode bivše države – bilo važno da im je posljednji jugoslavenski Ustav jamčio pravo na izdvajanje iz Jugoslavije. Ni demokrat Mariano Rajoy nije odolio iskušenju da upotrijebi silu protiv „secesionista“; što bi tek (u)činio diktator Slobodan Milošević da je hrvatsko pitanje bilo „unutrašnja stvar“ Jugoslavije?
Europska politika od 90-ih godina prošloga stoljeća teško prihvaćala nove države, ali je popustila pod pritiskom povijesnih promjena koje su nastupile padom komunizma; tad je zaključala vrata, i samo u slučaju Kosova, pod prijetnjom humanitarne katastrofe i novog genocida, u koju se bio upustio Miloševićev velikosrpski režim, napravila izuzetak od pravila da Europa više neće mijenjati granice. Kosovo je, međutim, bitno drukčiji slučaj od Katalonije; tamo 90 posto stanovništva nije željelo živjeti u Srbiji ni sa Srbima, Albanci su na Kosovu bili izloženi nasilju, čak i opasnosti genocida.
Katalonci nisu (tako) ugroženi, nisu ni (tako) unisono za svoju državu, nisu bili sve do sada – od Francove fašističke diktature – izloženi policijskoj represiji. Treba vidjeti dokle će ići uhićenja, s kakvom će brzinom i pravednošću nastupati sudovi, i hoće li novi izbori biti samo nova izborna farsa, stara demokratska fasada ili stvarna politička prilika Kataloncima da biraju vlastitu budućnost.
VIDEO Nuklearne prijetnje Sjeverne Koreje:
Katalonija ne može postati neovisna bez oružja i krvi. Narod Katalonije mora vidjeti, je li spreman platiti tu cijenu. Nitko vam neće dati neovisnost na tanjuru. A to još treba posmatrati u kontekstu kako nekim svjetskim moćnicima odgovara rat uu Europi i oni sve čine da do njega i dođe. Hrvatska ako nije u mogućnosti pomoći, onda ne treba stavljati niti sol na ranu.