Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Venezuela je bila najbogatija zemlja Latinske Amerike. S brzom i visokom stopom rasta te najnižom razinom nejednakosti u društvu, bila je i jedna od najstabilnijih demokracija južnoameričkog kontinenta. Stvari su danas posve drukčije. Zemlja je u krizi, na rubu je građanskog rata. Prosvjednici su već mjesecima na ulicama, broj ubijenih u demonstracijama raste, a stanovništvo je na rubu gladi.
Nestašica hrane tolika je da prosječni Venezuelac godišnje izgubi oko 10 kilograma tjelesne mase. Nema hrane, nema potrepština, nema čak ni toaletnog papira. Gotovo da nema ničega osim nafte, a Venezuela je zemlja s najvećim dokazanim zalihama na svijetu. Na vrhuncu je humanitarna katastrofa koja tinja već godinama.
Osveta pomela stručnjake
Prije nego što je 1914. počela eksploatacija prvog naftnog polja u toj južnoameričkoj državi, Venezuela je bila klasična banana-republika obilježena političkom nestabilnošću, primitivnog političkog i gospodarskog uređenja, s jakim vezama sa svojim donedavnim kolonijalnim gospodarom – Španjolskom.
Otkriće nafte sve je promijenilo, moćna poljoprivredna aristokracija u kratko je vrijeme zamijenjena industrijalcima koji su ubrzo zemlju otvorili prema svijetu. Ne samo prema naftnim kompanijama već i prema doseljenicima. Od dvadesetih do sedamdesetih godina prošlog stoljeća, privučeni kombinacijom relativno slobodnog gospodarstva, dobrog useljeničkog sustava i relativno slobodne demokracije, u Venezuelu se doselio velik broj obitelji iz Španjolske, Italije, Portugala, pa i Hrvatske. U to je vrijeme uspostavljen na političkoj sceni i sustav nazvan Punto Fijo pakt.
Bio je to bilateralni dogovor o podjeli vlasti i formiranju političkog sustava s dvije velike političke stranke – Demokratske akcije i Kršćanskih demokrata – koje su se smjenjivale na vlasti. No stvari su se promijenile nakon što se na političkoj sceni 1992. pojavio karizmatični Hugo Chavez.
Doduše, taj potpukovnik venezuelanske vojske nije odmah računao izborima osvojiti vladu. Najprije je pokušao izvršiti puč i vojnim udarom preuzeti vlast, no taj je pokušaj propao. Nakon što je odležao dvije godine zatvorske kazne pomilovan je i izašao je na slobodu te osnovao svoj Pokret za petu republiku, političku stranku koja je promicala socijalizma.
Unatoč relativno dobrom standardu, stanovnicima Venezuele dojadila je korupcija i nepotizam koji su bujali među tadašnjim venezuelskim liderima pa Chavez sa svojom karizmom, statusom borca protiv nepravde i zaštitnika radničkog sloja dobiva izbore 1998. godine. Iste godine ostvarena je najveća proizvodnja nafte u venezuelskoj povijesti. Chavez je prihode od nafte, koji su se do tada slijevali u džepove industrijalcima, ali i u državnu blagajnu, počeo koristiti na drukčiji način – povlačenjem velikih populističkih poteza.
Cijenu benzina u zemlji spustio je na ekvivalent naših 12 lipa za litru kako bi svima omogućio korištenje naftnog bogatstva koje Venezuela posjeduje. Ali nije uzeo u obzir činjenicu da crpljenje nafte donosi velik profit, ali zahtijeva i velika ulaganja koja se mjere milijardama dolara, posebno teška nafta kakva je u venezuelskim nalazištima i vrlo je skupa za iskorištavanje.
Ujedno, novčane rezerve i prihode od prodaje crnog zlata koje se u to vrijeme prodavalo po cijeni višoj od stotinu dolara po barelu Chavez je počeo bez ikakve zadrške usmjeravati u socijalne programe olakšavajući život najsiromašnijem sloju stanovništva, no narušavajući pritom ekonomsku stabilnost zemlje. Naravno, takva politika nije svima odgovarala pa je dio industrijalaca organizirao generalni štrajk 2002. godine, a uz to i vojni udar.
Chavez je nakratko skinut s vlasti, no pod pritiskom najsiromašnijeg dijela stanovništva, ali i dijela vojnika, dva je dana kasnije vraćen u predsjedničku fotelju. I tada je počela osveta. Poskidao je sa svih pozicija u državi sve one u čiju je lojalnost i najmanje sumnjao. Među ostalim, dao je nalog za otpuštanje 19.000 zaposlenika državne naftne kompanije Petroleo de Venezuela (PDVSA), zamijenivši ih sebi odanim ljudima.
Nije računao da će tim potezom uništiti i produktivnost tvrtke jer su otkaz dobili i gotovo svi stručnjaci i inženjeri koje su zamijenili priučeni naftaši. Proveo je i djelomičnu nacionalizaciju svih naftnih postrojenja i nalazišta u zemlji. Strane kompanije morale su predati većinsko vlasništvo PDVSA-u na svim poslovima koje su u Venezueli radile. Total, Chevron, Statoil i BP nevoljko su pristali na to i zadržali se u naftnom poslu zemlje, makar kao manjinski vlasnici. ExxonMobil i ConocoPhillips na to nisu pristali pa su im postrojenja oduzeta, a tvrtke protjerane iz zemlje.
Bolivarska revolucija
Proizvodnost je pala, prihodi su se smanjili, no uz razinu cijene nafte od više od stotinu dolara za barel, priljev novca u državnu blagajnu te financijske rezerve bili su dovoljni za održavanje socijalnih projekata poput gotovo besplatnog goriva za sve stanovnike. A onda je Chavez počeo provoditi svoju drugu veliku ideju – širenje bolivarske socijalističke revolucije. Ne silom, već financiranjem niza socijalističkih i marksističkih pokreta na području Južne Amerike te financiranjem Kube koja je u to vrijeme već bila na rubu bankrota jer su dotacije iz nekadašnjeg Sovjetskog Saveza bile samo davna uspomena.
Chavez je gradio svoju karizmu među najsiromašnijim slojevima Venezuelaca, baš kao i među siromasima Južne Amerike. Vidjeli su ga kao spasitelja, kao novog Simona Bolivara koji će otrgnuti siromašne južnoameričke zemlje iz američkog utjecaja, kao čovjeka koji će pokrenuti kontinent u novom smjeru. Građenju njegova imidža uvelike je pridonijela i činjenica da je govorio bez dlake na jeziku, da je ulazio u verbalne okršaje s tadašnjim predsjednikom SAD-a Obamom...
No, Chavez je obolio od karcinoma i, unatoč svim pokušajima kubanskih liječnika da ga spase najmodernijim metodama liječenja, preminuo je 2013. godine. Za svoga je nasljednika odredio nekadašnjeg vozača autobusa, poslušnika, sindikalca i svog intimusa Nicolasa Madura.
Tek što je Maduro zasjeo u fotelju prvog čovjeka Venezuele, zaklinjući se da će nastaviti Chavezov put i, kako su to prozvali, novu bolivarsku revoluciju, dogodio se potres. Naftni potres. Amerika je uvela tehniku frakturiranja nafte iz škriljevca i preplavila tržište crnim zlatom koje je naglo izgubilo cijenu. Barel je gotovo preko noći s oko 145 pao na samo 27 dolara. Ujedno, na tržište je došla i velika količina iranske nafte koju Teheran nije mogao godinama izvoziti u dovoljno velikim količinama zbog sankcija koje su bile na snazi.
Sve je to djelovalo katastrofalno na Venezuelu. Državne zalihe bile su istrošene, a novac koji se do tada slijevao u državnu blagajnu od prodaje nafte na stranom tržištu preko noći se smanjio pet puta. A troškovi su ostali isti...
Maduro ni za dlaku nije mijenjao državnu politiku, ali je počeo graditi vlastiti kult ličnosti smatrajući da će mu to biti dovoljno da se održi na vlasti. Pogrešno. Maduro nikada nije imao Chavezovu karizmu, a sad su mu zbog nestašica leđa počeli okretati i oni u koje se Chavez uvijek uzdao – najsiromašniji.
Socijalni programi počeli su se gasiti, počelo je nestajati svih roba i namirnica koje Venezuela nije sama proizvodila jer više nije bilo novca za njihovu nabavu na stranim tržištima. Sada su relativno sitni prihodi od nafte odlazili na financiranje vojske, policije i državnog aparata, a ostatak zemlje počeo je grcati u bijedi. Situacija je danas tako teška da većina stanovnika Venezuele nema mogućnost osigurati si tri obroka na dan, dok bolivar, nekad vrlo stabilna valuta, danas ima stopu inflacije od oko 700 posto na godinu.
Prije nekoliko mjeseci na ulicama Caracasa, ali i nekoliko većih gradova, počeli su prosvjedi. Isprva ne pretjerano nasilni, no danas je uporaba gumenih metaka, suzavca, Molotovljevih koktela svakodnevna pojava. Do sada je poginulo više od stotinu ljudi, no procjene govore da je samo pitanje dana kad će se okršaji gumenim mecima, palicama i štapovima pretvoriti u otvoreni sukob, kada će jedna ili druga strana, bilo policija, bilo prosvjednici, posegnuti za vatrenim oružjem. A Venezuela će, prilično je izgledno, utonuti u građanski rat kakav već godinama gledamo u Siriji ili Libiji.
Pokopao samoga sebe
Maduro je prije nekoliko dana organizirao izbore na kojima je tražio od građana izbor novog saziva parlamenta koji će mu pak dati promjene Ustava i gotovo apsolutno ovlasti u zemlji. Izbore su prosvjednici i članovi opozicije bojkotirali pa je novi parlament potpuno Madurov iako je samo dva tjedna prije na neformalnom referendumu više od osam milijuna građana zatražilo da Maduro ode s vlasti. Njegov odgovor bio je da je vojska uhitila dvojicu opozicijskih vođa i bacila ih u vojni zatvor.
Maduro se danas drži na vlasti samo uz pomoć vojske, no pitanje je i do kada će to trajati. Jer iako vojska dobiva redovite i dobre plaće, i oni imaju obitelji koje se doslovno bore za preživljavanje. Do prije nekog vremena SAD je vjerojatno aktivno radio na svrgavanju Madurova režima, no više se ne moraju pretjerano trsiti. Jer Maduro je neracionalnom politikom pokopao samoga sebe i pitanje je kad će sići s vlasti. Građani Venezuele nadaju se samo da to neće otvoriti još jednu spiralu nasilja i povući zemlju duboko u kaos građanskog rata.
Sad vidite kud vodi komunizam.