Šimširov moljac ponovno “brsti” lišće na ukrasnim grmovima diljem Hrvatske, crvena palmina pipa proždire “feniksice” duž jadranske obale, a zbog zlatne žutice koju prenosi američki cvrčak vade se deseci hektara vinove loze, graševine, rajnskog rizlinga, malvazije, silvanca... Kolike su ukupne štete teško je i zamisliti, budući da ti nametnici na mnogim područjima i nisu još otkriveni. No zna li se da su ta tri štetnika samo kap u moru invazivnih stranih biljnih ili životinjskih vrsta, gljiva ili mikroorganizama čije naseljavanje ili širenje i u nas ugrožava bioraznolikost i okoliš, zdravlje ljudi ili pak čini gospodarsku štetu, problemi su veliki i alarmantni i prijetnja ekosustavu kakav poznajemo.
Procjenjuje se da je u okolišu EU i drugih europskih zemalja oko 12.000 stranih vrsta, od kojih je 10 do 15 % invazivno, odnosno imaju određeni negativni učinak i uzrokuju najmanje 12,5 milijardi eura štete godišnje! Zbog crvene palmine pipe (leptira) i palmina drvotoča (kornjaša), posljednjih se godina u nas ruše i sijeku palme od Pule do dubrovačkog Zatona. Naime, oni su razlog i što je Rim ostao bez stoljetnih palmi, a dok se manje ili više uspješno borimo s tim agresivnim nametnicima, stižu nam novi, poput azijske strizibube, koja je jedan od najinvazivnijih kukaca po pitanju apetita jer gotovo i ne bira drvenasto bilje koje će napasti.
I krumpir je strana vrsta
Na meniju njezinih ličinki više je od 100 vrsta bjelogorice, čak i jabuke, kruške ili ruže pa fitosanitarna inspekcija u strahu za šume, parkove, voćnjake i vrtove moli građane da svakako prijave primijete li sušenje drveća i sumnjive rupe promjera 1-2 centimetra na donjem dijelu listopadnih stabala i korijenju koje izviruje iznad površine tla. Za ignoriranje zlatne žutice u dijelovima Hrvatske, odnosno nepoduzimanje mjera za njezino sprečavanje i suzbijanje na područjima koja su od Ministarstva poljoprivrede demarkirana čak kilometar uokolo zaraženih trsova u Istarskoj, Karlovačkoj, Zagrebačkoj, Koprivničko-križevačkoj, Varaždinskoj, Krapinsko- zagorskoj, Međimurskoj i Vukovarsko srijemskoj županiji, predviđene su i drakonske kazne.
A nakon što su nam maslinike proteklih godina poharali paunovo oko i maslinova muha, pitanje je dana i kad će nam na vrata pokucati i tzv. ubojica maslina – bakterija Xylella fastidiosa, koja je u kratkom roku isušila i devastirala tisuće hektara francuskih i talijanskih maslinika. Prof. Sven Jelaska iz Biološkog odsjeka zagrebačkog Prirodoslovno-matematičkog fakulteta kaže kako se pojam invazivnih vrsta uglavnom odnosi na strane vrste koje su u neko područje dospjele čovjekovim djelovanjem, no nisu sve strane vrste i invazivne (primjerice krumpir i kukuruz) niti se ponašaju jednako invazivno u svim područjima u koje su dospjele.
U bazi flore Hrvatske (FCD) 74 biljne vrste imaju status invazivnih, no dio njih je takav status dobio jer su invazivne u nekim drugim državama, dok kod nas još nisu pokazale takvo ponašanje. Analize su pokazale da je broj stranih (ne invazivnih, nego stranih) vrsta u stalnom porastu od početka 20. stoljeća u svim ekosustavima (morskim, kopnenim, slatkovodnim). Podaci prikupljeni tijekom jednog velikog međunarodnog projekta (DAISIE) pokazali su da je u Europi više od 10.000 stranih svojti (vrsta, podvrsta i viših sistematskih kategorija), te je formirana lista od 163 najgore invazivne vrste. Prema podacima od prije nekoliko godina, 34 su prisutne u Hrvatskoj.
– Ta se brojka možda ne čini velika, no utjecaj svake pojedinačne vrste je ogroman. Podsjetimo samo na ambroziju ili tigrastog komarca – kaže prof. Jelaska, ističući kako nam invazivne vrste stižu svim mogućim putevima, zrakom, kopnom, rijekama, morem. Neke se unose namjerno, a neke slučajno. Kod ovih koje se unose namjerno, edukacija je ključna.
Ljudi kontinuirano razmjenjuju sadnice, sjemenke i izdanke ukrasnih biljaka od kojih se za neke zna da su invazivne i uzrokuju štetu. I dok se kod trgovanja kućnim ljubimcima postigao određeni napredak (primjer invazivne crvenouhe kornjače, koja se nalazi među 100 najgorih invazivnih stranih vrsta u svijetu i Europi, a koja nakon što naraste i bude puštena u divljinu potiskuje našu autohtonu barsku kornjaču), u hortikulturi je puno manja kontrola, biljni materijal razmjenjuje se među privatnim osobama bez ikakve kontrole, a još je gore stignu li slučajno invazivne vrste kao “slijepi putnici”, neovisno je li u pitanju komercijalni transport robe ili jednostavno s turistima koji dolaze svojim vozilima. I ambrozija je primjer slučajno pristigle strane invazivne vrste, a danas je, nesumnjivo, najštetnija za ljudsko zdravlje i svojim alergenim peludom izaziva probleme svake godine kod sve većeg broja ljudi.
– Tigrasti komarac je pak mogući prijenosnik raznih bolesti. Neke biljne vrste, poput primjerice divovskog svinjskog korova, u Hrvatskoj se zasad nisu jače raširile. No treba znati da kod ljudi izazivaju opekline izazvane fototoksičnim djelovanjem svojih sokova pod djelovanjem UV zraka (npr. prilikom šetnje za sunčana dana). Navedene vrste su najekstremniji primjeri, no još je niz drugih invazivnih biljnih vrsta koje peludom izazivaju alergijske reakcije, no manjeg obima pa nisu toliko poznate, a osim komaraca i druge strane i invazivne životinje mogu prenositi razne uzročnike bolesti na ljude. Dodatan je problem da sa stranim biljnim i životinjskim vrstama stižu i brojni drugi organizmi (virusi, bakterije, gljive) koje ne vidimo golim okom pa ih nismo ni svjesni, a mogu biti uzročnici niza zdravstvenih problema – tvrdi prof. Jelaska.
Na pitanje koje su invazivne vrste u nas trenutačno najveći problem, odgovara da odgovor ovisi o perspektivi odnosno primarnom fokusu, jesu li u pitanju ljudsko zdravlje, ekonomske štete ili negativni učinci na biološku raznolikost. No uz ambroziju i tigrastog komarca, koji su problem za ljudsko zdravlje, najproblematičnijim se smatraju amorfa koja je pogubna po biološku raznolikost i šumarstvo, alga Caulerpa racemosa (biološka raznolikost), raznolika trokutnjača (gospodarstvo), signalni rak i gambuzija (biološka raznolikost).
Školjkaš raznolika trokutnjača te biljka kanadska vodena kuga zadaju velike probleme i štete na području hidroenergetskog sustava HEP-a u akumulacijama hidroelektrana Varaždin, Čakovec i Dubrava. Signalni rak velika je ekološka opasnost u Korani jer prenosi i gljivicu (Aphanomyces astaci) koja je uzročnik bolesti račje kuge i svrstana je među 100 najopasnijih invazivnih vrsta svijeta. Invazivna zelena alga Caulerpa racemosa var. cylindracea pronađena je na više od 100 lokaliteta u hrvatskom podmorju, dok se Caulerpa taxifolia srećom zadržala samo na području Starogradskog zaljeva.
Sprečavanje unosa
– Sve navedene invazivne vrste gotovo je nemoguće potpuno ukloniti iz prirode. Kažem gotovo jer nada uvijek mora postojati, no troškovi takvih pothvata bili bi vrlo visoki – kaže prof. Jelaska, s kojim se slaže i Vesna Vrdoljak, viša stručna savjetnica u Službi za biološku raznolikost Ministarstva zaštite okoliša i prirode. Dodaje kako je zato vrlo važno rano otkrivanje pojave potencijalno invazivne strane vrste u prirodi. Najučinkovitiji i najjeftiniji način borbe s invazivnim vrstama je sprečavanje njihova unosa ili pak primjena hitnih mjera njihova uklanjanja u ranoj fazi invazije. No ne dogodi li se to, imamo slučajeve poput uljeza kalifornijske pastrve ili lososa (Onocorhynchus mykiss), koji ne ugrožava samo naše endemske autohtone pastrve, nego i endemične pijore, čak i čovječje ribice. Babuška je prepolovila populaciju šarana u Kopačkom ritu, dok sunčanica, unesena u europske vodotoke iz Sjeverne Amerike krajem 19. stoljeća, danas ugrožava autohtonu faunu u gotovo svim rijekama jadranskog i dunavskog sliva.
Od stranih vrsta sisavaca možda je najgori mungos, koji je unesen na Mljet kako bi stanovnike spasio od zmija, no od spasonosnog tamanitelja brzo se preobrazio u ljutog neprijatelja lovstva i prirode uopće, doznajemo u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode. I barska nutrija i bizamski štakor udomaćili su se u Hrvatskoj, a vjerovali ili ne, u Hrvatskoj imamo čak i rakune.
– Rakun Procyon lotor zabilježen je 2011. u Podravini, a moguće je da se u međuvremenu i proširio. U Europi je uspostavio populaciju u Njemačkoj odakle se počeo širiti u ostale države. U Hrvatskoj je prisutan i kunopas ili tzv. rakunski pas (lat. Nyctereutes procyonoides) koji svojim izgledom podsjeća na rakuna, no srodniji je npr. s lisicom i vukom nego s rakunima. Prirodno rasprostranjenje ove vrste je istočna Azija, a namjerno je unesen u dijelove istočne Europe odakle se onda dalje počeo širiti po Europi, uspostavljati stabilne populacije i ponašati se invazivno. Prema nekim podacima, napreduje u svom rasprostranjivanju oko 40 kilometara godišnje na zapad i jugozapad Europe – objašnjava prof. Jelaska.
Od kopnenih beskralješnjaka uljezi su pak i kornjaši poput harlekinske božje ovčice (bubamare), porijeklom iz središnje i istočne Azije, koja se u Europi i u Sjevernoj Americi nalazi na popisu 100 najgorih invazivnih vrsta na svijetu. Smatralo se da bi ta vrsta mogla učinkovito suzbijati biljne uši na nasadima i tako povećati urod bez korištenja velikih količina insekticida, no uskoro se pokazala njezina prava narav. Brzo se proširila cijelim svijetom i počela stvarati velike probleme, kako za bioraznolikost, tako i za gospodarstvo. Od najezda se teško branimo i u vlastitim domovima.
Desant na Jadran
Stručnjaci još pokušavaju pronaći njihova prirodnog neprijatelja, pa im tako smanjiti broj. Građanima se savjetuje da ih ne gnječe, jer ispuštaju smrdljivu žutu tekućinu. Pojavi li se u preradi grožđa, a sve je više u vinogradima i voćnjacima (zrelom voću i grožđu), zbog alkaloida koje sadrži, i vino gubi na kvaliteti, objašnjava mr. sc. Marija Ševar, viša koordinatorica za ekološku poljoprivredu Savjetodavne službe.
Časopis Science objavio je da tjelesne tekućine harlekinskih bubamara sadrže i parazite koji su otrovni za druge kukce. Istovremeno, njihov imunološki sustav je izrazito snažan jer u tjelesnim tekućinama sadrže i antimikrobne peptide i prirodni antibiotik harmonin. Iako prema nekim vjerovanjima bubamare donose sreću, s time se ne bi složio poznati američki alergolog Daniel More koji navodi da su azijske bubamare, do čije je najezde došlo, uzročnici alergija i astme.
Alergije koje izazivaju rezultat su izmeta i dijelova tijela koje ostavljaju za sobom. More navodi kako je više od 20 posto ljudi koji posjete alergologe pozitivno na testu alergije na azijske bubamare, što je stopa gotovo visoka kao i ona za alergiju na grinje i žohare. U Jadranu je pak posljednjih 20-ak godina zabilježeno gotovo 50 novih pripadnika ihtiofaune čemu su i te kako pridonijeli povišenje temperature mora, uzgoj u marikulturi, proširenje Sueskog kanala te balastne vode brojnih trgovačkih brodova koje se nekontrolirano prazne u našem moru. Većina novih vrsta zasad je ostala samo na pojedinačnim primjercima.
Iznimka je kirnja bjelica koja naraste do 1,2 metra i 25 kg težine. Najneobičniji novi uljez oceanska je napuhača koja zbog otrova koji sadrži nije ekonomski zanimljiva, a zauzima životnu nišu i troši resurse nekim našim autohtonim ribama čime ih posredno ugrožava te svojom grabežljivošću čini štetu u ribarstvu. Malim ustima sa po dva velika zuba u svakoj čeljusti doslovno može kidati sve, a napuhavanjem se ističu oštre bodlje.
– U nekim azijskim zemljama, posebice Japanu, ta je riba gastronomska poslastica pod nazivom fugu riba – kaže prof. Alen Soldo iz Odjela za studije mora Sveučilišta u Splitu. Dodaje kako fascinacija Azijaca tom ribom vjerojatno leži u svojevrsnom plesanju na rubu prilikom njezina konzumiranja. U svojim unutarnjim organima sadrži izuzetno opasan otrov, tetrodotoksin. Spominjati kontrolu morskih invazivnih organizama je poprilično upitno jer da je moguća ne bi ih se ni pustilo u Jadran. Nažalost, morske invazivne organizme kontroliraju uglavnom prirodni procesi, dok je tek kod malog broja moguća neka vrsta kontrole.
Primjerice stroža inspekcija vezana za balastne vode brodova kojima se dobar dio morskih organizama unosi u Jadran, ali mislim da naša država još nije shvatila važnost takve regulacije. Kada se već neka invazivna vrsta udomaći u Jadranu i razvije brojniju populaciju, onda je već, više-manje, kasno – tvrdi Soldo. Profesor Jelaska ističe kako je zakonodavni okvir prikladan, kao i razina aktivnosti nadležnih tijela oko donošenja pravilnika i strategija po pitanju invazivnih vrsta, ali bi trebalo ubrzati formiranje tzv. crnih lista, koje se zbog nedostatka sredstava za terensko prikupljanje podataka ne mogu kvalitetno i pouzdano napraviti, odnosno popisa poznatih invazivnih vrsta koje to u Hrvatskoj zaista jesu. Problem je i nedovoljno učinkovito provođenje donesenih zakonskih akata. U Mađarskoj su izrazito učinkoviti u naplati globa vlasnicima zemljišta s kojih nije uklonjena ambrozija. Kod nas to gotovo uopće ne funkcionira, zaključuje Jelaska.