Zoran Milanović više ne živi u stvarnosti. Sudeći prema njegovim zadnjim izjavama, jasno je da se premijer zatvorio u neki vlastiti virtualni svijet politikantstva u kojem su temeljna pravila igre podređena potrebama osobnog političkog probitka velikog moralnog i intelektualnog vođe – njega, Zorana Milanovića, političkog poduzetnika, kakvim se voli nazivati. Čovjek koji na javnoj sjednici Vlade mrtav hladan svojim ministrima kaže da imaju slušati samo njega, a ne glas javnosti, definitivno ne želi biti okružen sposobnim, stručnim i odgovornim ljudima, nego poslušnicima koji će odgovarati njegovim dnevnim politikantskim potrebama. Na koga vas podsjeća?
Zoran Milanović svojedobno je svojim prvim izbornim porazom uspio na vlast dovesti Ivu Sanadera, a sada ga vraća na scenu svojim načinom ponašanja. Činilo se da će Ivo Sanader ostati dugo zapamćen u povijesti kao najneodgovorniji premijer s najneugodnijim, doslovno ponižavajućim odnosom prema svojim ministrima. Za “uspjeh” su Sanaderu trebala nepuna dva mandata, a Milanović pokazuje da ga u toj utrci ponižavanja kolega i suradnika sustiže već na prvoj polovini prvog i jedinog.
Šalu na stranu; imati za premijera osobu koja od ministara ne očekuje duboku individualnu svijest o odgovornosti prema općem društvenom interesu i javnosti nego tek poštovanje njegovih narudžbi odvest će nas u zastranjenja koja će dodatno pogoršati ionako groznu neuspješnost.
Nije pritom bitno je li Sanadera motivirala pohlepa, a Milanovića samo moć. Jasno je da se što hitnije pametni, sposobni i poduzetni koji su ostali u SDP-u trebaju pregrupirati i krenuti u akciju ne samo za spas SDP-a i nacionalne ekonomije nego i temeljnih ideja suvremene socijaldemokracije, onakve kakva bi se trebala prakticirati u drugoj dekadi dvijetisućitih.
Tavorenje u Milanovićevu politikantskom svijetu gdje je važan prvenstveno On, premijer, za sve njih zapravo je put u sigurnu dugoročnu eutanaziju vlastitih političkih karijera, ali i svega onoga u što su neki od njih kao socijaldemokrati iskreno vjerovali. Svako čekanje i daljnje politiziranje završit će još težim političkim penaliziranjem neuspješnosti kao nužne posljedice Milanovićeva stila vladanja. To penaliziranje bit će puno teže u odnosu na ono koje će se dogoditi na izborima za EU parlament.
Zašto ga je uopće imenovao?
Uopće ne treba postaviti pitanje je li Milanović trebao ili nije trebao smijeniti Slavka Linića. Teze koje su postavili inače vrlo ugledni kolumnisti i urednici, da je Milanović smjenjivanjem Linića povukao državnički potez, neka se nitko ne uvrijedi, blago rečeno su smiješne.
Pa Milanović je kriv što mu je uopće palo na pamet postaviti ga za ministra financija. Koga? Pa tog przničavog 65-godišnjeg dedu zastarjelih funkcionarskih shvaćanja iz prošlog sistema i nasilničkih metoda s debelim dosjeom (još iz Račanove vlade) loših odluka u kojima je stvarao ogromne javne gubitke pomažući prijateljima. I postavio ga je, naravno, iz politikantskih, ne iz državničkih razloga; što unutarstranačkih, što zbog ravnoteže s predominantnim Čačićem.
A onda je tog proračunatog kolerika iz Rijeke pustio da radi što hoće.
Milanović je taj koji je dopustio Liniću da umjesto vrhunskih financijskih stručnjaka u Ministarstvo dovodi policajce, od kojih je jedan odmah dobio privilegirani HBOR-ov “kredit” težak tridesetak milijuna kuna. Milanović je taj koji je nasrtljivog Linića pustio da se višekratno posvađa na ružan i primitivan način s poslodavcima te tako uporno radi na pogoršanju opće poslovne klime. Milanović je taj koji je gledao kako nasrtljivi Linić srlja u nužne, ali pravno gledano jako loše pripremljene, predstečajne nagodbe te proizvodi oko sebe pravni kaos. A onda mu je još pomagao u javnim svađama. I ključno: premijer je taj koji je podržavao očigledno neodrživu i nemuštu fiskalnu politiku tobožnjeg “srednjeg puta” koja se oslanjala na nove porezne terete umjesto na rezanje rashoda te je autističnom upornošću uvela Hrvatsku u zonu opasne fiskalne nestabilnosti.
Da je Milanović doista smijenio Linića kao državnik izišao bi pred građane i ispričao se za dosadašnje promašaje u fiskalnoj politici te produbljivanje krize kao i činjenicu da nam je Europska komisija poručila da ćemo i dogodine ostati najneuspješnija ekonomija u EU. Da je zaista državnik, Milanović bi preuzeo odgovornost, javnosti bi priznao pogreške te bi ponudio novu viziju, ekonomski zaokret; pronašao bi vrsnog financijskog stručnjaka s međunarodnom reputacijom (da, to je moguće, štoviše, lako je!) i postavio bi ga za novog ministra financija. Ne bi nešto indirektno popovao o Linićevu moralu dok je njegova vlastita pouzdanica u Linićevu ministarstvu, Nada Č. Smiljanec, završila s prijavom DORH-a. Ne bi nam svima u ovoj ekonomskoj nevolji, koju treba dokinuti, servirao politiku Linićeva kontinuiteta u liku Linićeva zamjenika Borisa Lalovca koji se do sada prvenstveno istaknuo jednim nerazumljivim prijedlogom meganekretninskog fonda te činjenicom da se doveo u sukob interesa jer je kao osobni dužnik u francima pisao zakon koji je u određenim verzijama mogao zaista ugroziti sigurnost financijskog sustava jer je pretjerano pogodovao upravo dužnicima u francima. Pa je Linić ispadao popularni ministar, iako ministar financija u ovakvoj krizi javnih financija nipošto ne bi smio biti najpopularniji ministar. Koja lakrdija od države i premijera ako uz ovakvu potrebu tesanja rashoda ministar financija ispadne najsimpatičniji ministar. Zbog toga ga je trebao smijeniti. Ali ne i u Lijepoj Našoj. To je zemlja koja je postala industrijska pustopoljina upravo zbog toga što kao ministar financija možete voditi užasnu fiskalnu politiku koliko god želite, a da vas prijatelji (Komadine i drugovi) i neprijatelji (Milanović i kolege) čuvaju.
Ukratko i zaključno, da je Milanović doista državnik, ne bi se sakrio iza slučaja predstečajne nagodbe Spačve koja mu je poslužila kao izlika za micanje Linića. Jer radi se zapravo o jednoj od najuspješnijih predstečajnih nagodbi u kojoj, čini se prema javno dostupnim podacima, bivši ministar Linić ima bolje pokriće za svoju verziju priče nego Merzel i Smiljanec za svoje.
Već smo nekoliko puta napisali kako postoji opravdana sumnja da će se zbog Linića najkorisnija hrvatska institucija – DORH – naći u nezgodnoj situaciji postavljanja kriterija za procesuiranje, ali taj problem Milanović nije trebao pretvoriti u jedan od najružnijih dnevnopolitičkih unutarstranačkih obračuna. Da je državnik, to ne bi dirao ni štapom.
Dobar program, loša realizacija
U krajnjoj liniji, zavirimo malo u dokument koji se zove Program vlade Republike Hrvatske za mandat 2011.-2015. godine. Bilo bi to solidno štivo da se bilo što u njemu realizira, a, između ostalog, u njemu piše: “Vlada će sustavno podržati sve tvrtke u teškoćama koje imaju realnu mogućnost za oporavak.... Vlada će posebnu pozornost posvetiti traženju rješenja za opstanak i očuvanje zaposlenosti u industrijama koje su u najtežem položaju...” Nije li Linić ispunjavao ciljeve Vlade u Spačvi i nije li to jedna od rijetkih stvari u kojoj je, osim fiskalizacije, uspio? Pa u svemu drugome što su sami napisali u Programu, i Vlada i Linić nisu uspjeli, a Milanović o tome nije rekao ništa nego je zadužio troje svojih ministara ne da rade svoj posao nego da prekopavaju rupe starih dugova i traže žrtvene jarce. Zašto? Zbog politikantske ravnoteže? Od toga nam se djeca sigurno neće kruha najesti niti će nam roditelji ponosno hodati cestom.
Idemo još malo zaviriti u Program Vlade RH gdje se može naći na desetke točaka zbog kojih je Milanović pošteno i s pravom javnom porukom mogao smijeniti ministra financija, a ne se kukavički skrivati iza “afere”.
Između ostalog, najavili su da će:
“Smanjiti udjel javne potrošnje i ukupnoga poreznoga opterećenja u BDP-u do razine koja osigurava očuvanje potrebne razine i kvalitete javnih usluga (uz pretpostavljenu veću učinkovitost javnoga sektora) te istovremeno pridonosi većoj konkurentnosti hrvatskoga gospodarstva”.
Udio javne potrošnje raste, pada razina javne usluge i povećava se pritisak na konkurentnost.
“Provesti strukturne reforme koje će dugoročno osigurati održivost mirovinskoga i zdravstvenog sustava...”
Načeli su 2. mirovinski stup zbog krpanja proračunskih rupa, dug zdravstva raste, kao i liste čekanja.
“Vlada će pripremiti plan cjelovite fiskalne konsolidacije u kratkom i srednjem roku s ciljem smanjenja deficita konsolidirane države na manje od 3% BDP-a i primarnoga deficita na nulu, smanjenja udjela proračunskih rashoda u BDP-u za oko 4,5 postotnih poena do kraja mandata, zaustavljanja rasta i preokretanja trenda udjela javnoga duga, uvećanoga za državna jamstva, u BDP-u na razinu manju od 60%... Konsolidacija će se u kratkom roku temeljiti na realnom smanjenju javne potrošnje, odnosno rashodne strane proračuna.”
Ništa od toga se ne događa niti će se uz ovakvu fiskalnu politiku dogoditi do kraja Milanovićeva mandata. Pogotovu nema rezanja rashoda. Događa nam se samo porezna represija. Iz klasičnih politikantskih razloga.
S obzirom na to da ne treba biti naivan i očekivati prijevremene izbore (iako bi se trebali dogoditi), nadajmo se da će SDP pronaći unutrašnje snage za veliki zaokret. Bilo bi dobro da na tom zavoju iz vlaka ispadne premijer Milanović.
>> 'Oni koji podrivaju SDP će odgovarati! To su muškarci koji se tako ne ponašaju'