Ljudi neobična dara

Godine 1882. u Paw Pawu u Michiganu (SAD) pozornost doktora L. C. Woodmana privukao je 24-godišnji A. W. Underwood. Imao je neobičan problem - prilikom disanja morao je paziti kako ne bi izazvao požar. Doktor je već prije čuo za njega, ali je mislio da je riječ o preuveličanom pričama - sve dok jednog dana sam A. W. Underwood nije zakucao na njegova vrata tražeći pomoć.

Dr. Woodman i kolege bili su zapanjeni te je Underwoodov problem u rujnu iste godine završio u Michigan Medical Newsu. Underwood bi uzeo bilo čiji rupčić, držao ga ravno ispred usta, puhao u nj ili tek jače disao - i rupčić bi iznenada planuo i izgorio. Doktori su bili zapanjeni pa je Underwood morao temeljito isprati usnice, oprati ruke, podvrgnuti se temeljitoj pretrazi, no potom bi opet dahom zapalio bilo koji papir ili tkaninu, a i druge materijale, primjerice suho lišća. Ispirali su Underwoodova usta različitim mješavinama, morao je nositi kirurške rukavice, ali je i dalje s lakoćom palio stvari dahom. Istraživalo ga je mnogo doktora, ali bez rezultata.

Sličan je slučaj prijavljen i 1927., kad je potpredsjednik SAD-a, general Charles Dawes, sam istraživao slučaj mehaničara u Memphisu koji je mogao zapaliti zapaljivi materijal dahom. Nitko nije mogao ponuditi neko rješenje. Jedino je ustanovljeno da su i Underwood i neimenovani mehaničar do neke mjere mogli kontrolirati efekt.
Obojica su samo neki od pojedinaca koje je priroda obdarila neobičnim i neobjašnjivim talentima koji nas tjeraju da se zapitamo gdje su zapravo granice čovjeka.

Osjećaj za vodu
Kanadski biznismen Raoul Derosiers otkrivao je vodu na bilo kojoj dubini. Često je patio od oštrih, probadajućih bolova ispod nižih rebara. Napadi su bili bolni, ali nikada nisu trajali dugo, pa se nije obazirao na njih. No, 1940. počeli su se događati sve češće i sve su dulje trajali, pa je otišao k doktoru. On je zaključio da je problem psihološke naravi i da će se riješiti odmaranjem te je Derosiersu propisao tablete za spavanje. Neko vrijeme bolova zaista nije bilo. Nakon što je već mjesec dana pio tablete, Derosiers je posjetio rođakovu farmu u Quebecu.

Rođak se žalio na nedostatak vode, zbog čega mu je propadao posao sa stokom. Jednom dok su zajedno šetali poljem, Derosiers je dobio jedan od svojih jakih bolova. Rekao je rođaku: "Ne pitaj me zašto ti ovo kažem jer ne mogu objasniti, ali osjećam da stojim iznad struje podzemne vode..., dobre vode. Nalazi se na dubini od 25 metara i teče na vrhu sloja škriljavca debelog 8 cm. Nemoj kopati kroz taj škriljavac jer ćeš izgubiti vodu".

Tri tjedna poslije je tu iskopan bunar i otkrivena golema količina pitke vode ni pola metra dublje nego što je Derosiers rekao, a ispod vode bio je sloj škriljavca debeo 12 cm. Vijest se brzo proširila i Derosiers je postao tražen. Otkrio je lokacije za više od 600 bunara bez pogreške, hodajući i zaustavljajući se tamo gdje bi osjetio probadajuću bol u rebrima. Iscrpno su ga testirali službenici kanadske vlade i znanstvenici, od kojih su neki pokušavali dokazati da je prevarant, a drugi tek ustanoviti kako to radi. Osim što su otkrili da njegova koža ima drukčiji električni potencijal, nisu otkrili nikakvu drugu promjenu ili razliku. Možda su njegova rebra jednostavno radila kao rašlje.

Električna cura
Najbolje dokumentirani slučaj ljudskog elektromagnetizma (ne i jedini) jest slučaj Ana-Marie Schneider iz Rosenheima u Bavarskoj. U studenom 1967., nakon niza čudnih događaja, u ured suda pozvani su policajci i stručnjaci iz područja energetike. Nitko nije mogao objasniti pojavljivanje dva i pol metra dugih mlazova svjetla sa stropa, ili zašto se elektronički alarm uključuje bez razloga, zašto četiri telefona zvone iako nikoga nema na liniji i sl. Ubrzo je otkriveno da se neobjašnjive nevolje sa strujom događaju samo kad je u uredu 19-godišnja službenica Ana-Marie.

Gdje god bi se pojavila, strujni bi uređaji pošašavili. Djevojku se testiralo na Institutu za fiziku plazme i otkriveno je da je mogla apsorbirati struju iz mreže i iz baterija. Preko tijela mogla je opskrbiti isključeni mikrofon signalom jačine 10 volti. Na mjernim uređajima registrirana je snaga od 50 ampera kada je ona u blizini, a nije bio uključen nikakav izvor struje. Lusteri bi se palili i gasili. Njezina sposobnost emitiranja električnih signala ostala je neobjašnjena.

Natalijin rendgenski vid
Godine 2004. moskovski liječnici otkrili su 16-godišnju Nataliju Demkinu iz Saranska. Mogla je razabrati unutarnje organe u ljudima bez korištenja X-zraka ili ultrazvuka. Natalija je opovrgnula nekoliko medicinskih dijagnoza bez pogreške i podvrgnula se nizu medicinskih eksperimenata koji su potvrdili njezinu sposobnost.

 A dobila ju je nakon jedne operacije. Prva ju je zamijetila šokirana majka, kojoj je Natalija rekla da joj u tijelu vidi naboranu cijev nalik onoj od usisavača. Također i dva zrna te paradajz koji podsjećaju na bikovo srce. Nije poznavala medicinsku tehnologiju, pa nije znala pravo ime za srce, bubreg, jetru ili druge unutrašnje organe.

Uspoređivala ih je s voćem i povrćem. Medicinari iz dječje bolnice podvrgnuli su je testovima. Doveli bi pred nju bolesnu osobu, a Natalija bi nabrajala bolesti. Mogla je vidjeti i najmanju patologiju, još na molekularnoj razini i u najdubljim kutovima ljudskog tijela, koji se obično ne mogu detektirati ultrazvukom.

Opisala je to kao dvostruki pogled koji po želji prebacuje. Ruski su znanstvenici ustanovili da djevojka vidi unutarnje ozljede osoba i na fotografiji, a sposobnost su potvrdili i britanski i japanski znanstvenici.

Eksperimente s danas odraslom djevojkom proveo je prof. Yoshio Machi s tokijskoga sveučilišta. Proveo je mnogo testova, i svi su bili pozitivni. Natalija je vidjela unutarnje ozljede čak i na malim fotografijama na putovnicama. Zaključio je da nije posrijedi pravi rendgenski vid, nego još neobjašnjiv fenomen.