'Ljudi se zavaravaju da su dobro, a ispod brane potiskivanja pulsira tjeskoba. Najteže je mladima'

Manje se nadati, više prihvaćati, a nikako se samosažalijevati. Vlasnik rečenice izgovorene s početka pandemije, koja ne pršiti optimizmom, ali svakako ne zagovara ni predaju, ugledni je poznati psihijatar dr. Robert Torre. Autor nekoliko knjiga s područja psihijatrijske ovisnosti, u javnosti vrlo zapaženog kritičkog pamfleta “Prava istina o psihijatriji” te knjige “Ima li života prije smrti?”, i dalje provocira. Ovaj put novom knjigom “Ludilo uzvraća udarac” na promišljanje tjera svojim pogledom na više od dva stoljeća dugu simbiozu psihijatrije i ludila.

Sudeći već prema nekoliko naglasaka iz vaše nove knjige i ona će, poput prethodnh, podići prašinu. U njoj kažete kako bi, da je povijest psihijatrije bila drukčija, drukčije bilo i naše razumijevanje psihijatrijskih poremećaja, ali i da bi povijest ludila bila drukčija da je drukčija bila povijest psihijatrije.

Moguće da knjiga „Ludilo uzvraća udarac“ neće biti shvaćena kao dekonstrukcija potrošenih psihijatrijskih praksi u ime nadolazećih novih, nego jednostavno kao destrukcija psihijatrije. Ali što kome smeta utvrditi da je ludila bilo i prije psihijatrije? Da ono postoji uz psihijatriju, a sigurno će ga biti i ako jednog dana psihijatrije ne bude. Psihijatrijski su poremećaji konstrukt psihijatrije, dok ludilo nije. Ludilo je univerzalni fenomen ljudskih društava, dok psihijatrija nije. Po svemu sudeći, ludila ima otkad je i ljudi. Najvjerojatnije će ga biti sve dok je ljudi. I ne samo da se ludilo događa u društvu, nego je svakako i od društva, a dijelom zbog društva i utoliko je društveni fenomen. Povijest ludila prati društvenu povijest pa lica i naličja ludila doživljavaju velike epohalne mijene. Mnogi veliki entiteti povijesti ludila nestali su kao da nikad nisu ni postojali. Neki pak u aktualnoj suvremenosti dobivaju odredbu globalnih pandemijskih poremećaja (afektivni poremećaji, poremećaji hranjenja, panični poremećaj, poremećaji osobnosti). Ludilo se na jedan način konceptualiziralo jučer, na drugi danas, a na treći će sutra. Entiteti koji su jučer bili, danas više nisu, a posve je sigurno da će i sutrašnji ukloniti današnje.

U knjizi kažete i to da psihijatrija ima monopol nad ludilom i da ludilo može bez psihijatrije, ali da obrnuto ne ide, tko bi onda trebao biti taj “monopolist”?

Prije epohe prosvjetiteljstva nije bilo ni psihijatrije ni psihijatrijskih poremećaja. Stjecajem povijesnih okolnosti, prosvjetiteljstvo 18. stoljeća na očitovanja ludila počinje gledati kao na organski izazvane fenomene kojima se onda imaju baviti oni koji se i inače bave organsko-fizičkim fenomenima – liječnici. Taj konceptualni zaokret omogućio je prvo monopol liječništva, a potom psihijatrije nad ludilom. Liječnici se time preobražavaju u psihijatre, a luđaci u (duševne) bolesnike. Da se kojim slučajem u braku medicine i ludila nije rodila psihijatrija, i to u manje-više istom razdoblju 19. stoljeća, stvari bi se mijenjale sukladno novonastalome građanskom institucionalnom konceptu regulacije društva. Odnosno, onodobne građanske države iznašle bi odgovor po pitanju skrbi za luđake, i to bez sumnje vrlo artikuliran. Legitimitet skrbi i nadzora nad duševno oboljelima mogle su, uz liječništvo, dobiti i službe zadužene za preodgoj ili pak službe represivnoga društvenog nadzora. Dakako da su među njima, poradi višestoljetne tradicije, najveće izglede imale crkvene službe karitativno-pastoralnog djelovanja. Da prosvjetiteljska građanska država 19. stoljeća primjerice nije odlučila da različiti oblici duševne patnje i poremećenosti institucionalno potpadaju pod skrb liječništva, oni bi, kao i dotad, isprva bili artikulirani kroz moralno-teološku, a potom kroz paradigmu psihosocijalne rehabilitacije u prošlom i ovom stoljeću. Psihijatrija se ne bi uspostavila kao autonomna, već prije kao suradna medicinska grana s ostalim nositeljima psihosocijalne rehabilitacije (kronično) psihotičnih osoba, vrlo nalik tome kako već desetljećima surađuje pri skrbi za osobe s intelektualnim poteškoćama ili autizmom. Ali to onda ipak više ne bi bila psihijatrija. Jer psihijatrija je dio medicine i psihijatrije ne može biti bez medicine. Pa ako psihijatrija podbaci, već će se nešto iznaći da se krene ususret osobama sa psihopatološkim abnormalnostima. Dakle, za ludilo će se naći i puta i načina.

Konstatirate da je prvi put u povijesti ludilo na lijekovima, čime je taj problem, citiram vas, prije pripitomljen, umrtvljen i stišan, nego riješen. A kako ga riješiti?

U kronično psihotičnih osoba opravak u smislu potpune rehabilitacije bez zaostatne invalidnosti nije moguć. Niti se kronično psihotična osoba može vratiti na staro niti išta više može biti kao što je bilo. Umjesto o rehabilitaciji, u osoba sa psihotičnim poremećajima ispravnije je govoriti o rekonstrukciji, to jest ponovnoj izgradnji osobe i njezina ‘ja’. Stoga, oporavak od psihotičnog poremećaja nadilazi puko mirenje s dijagnozom i prihvaćanje nužde uzimanja antipsihotika. Oporavak podrazumijeva duboko i nemilosrdno propitivanje sebe, pretraživanje slabih mjesta prebiranjem kartoteke osobne prošlosti te naposljetku rekonstrukciju drukčijeg sebe na mnogo široj osnovi. U oporavku baš i nije važno koliko si normalan, nego koliko si čovjek.

Ludilo je po vama “hibridni objekt, u kojem biološko i kulturno nerazdruživo supostoje i pridonose lepezi psihopatoloških abnormalnosti”, znači li to da su Hrvati ludi drukčije od Srba i Slovenaca, različito od Rusa i Nijemaca?

U suštini da, u mjeri u kojoj među nacijama postoje razlike. Psihopatološke abnormalnosti razlikuju se od zajednice do zajednice, pa i unutar iste zajednice od jednog do drugog povijesnog razdoblja. U blažim i srednje teškim psihijatrijskim poremećajima kulturni kontekst je sve, a pretpostavljeni neurobiološki impuls može se naći tek u tragovima ili u potpunosti izostaje. Utoliko se blaže i srednje teški psihijatrijski poremećaji između sebe radikalno razlikuju u svim zamislivim smjerovima, u svim društveno-povijesnim formacijama na koje možemo pomisliti. Psihološki, pa utoliko i psihopatološki procesi, nisu isključivo locirani unutarmoždano, već se jednako tako generiraju i artikuliraju u socijalnom tkivu. Koncepti “duševnih”, “psihičkih bolesti”, ili pak, kako se oni danas najsuvremenije nazivaju, “psihijatrijskih poremećaja”, nisu univerzalno, izvanvremenski i objektivno postojeći entiteti. Oni se rađaju unutar pojedinoga povijesnog konteksta. S njim su nastali te će s njim i nestati kako se trend tog vremena bude mijenjao.

Danas u doba pandemije, s dva velika potresa za nama, nije teško “poludjeti”, hoćemo li iz svega izaći psihički načetiji nego što smo ušli?

U ljude se uvukao nemir, strah, egzistencijalna isprepadanost i zabrinutost. Što sve uvodi u kumulativnu depresiju. Nikome nije ni do koga i ni do čega. Sve je stalo, stišalo se i usporilo. Nema znakova života u punom smislu, samo se održava bazalni metabolizam. Strah je još uvijek potisnut naivnom nadom povratka na staro. Ljudi se zavaravaju da su dobro, dok ispod brane potiskivanja pulsira tjeskoba, depresija i posvemašnja pogubljenost.

Izjavili ste da koronu nismo uspjeli ugraditi u svakodnevicu, nego da smo se mi ljudi ugradili u njezin poredak; kako bolje živjeti s pandemijom?

Stari svijet, koji je bio daleko od idealnog, nestao je preko noći. Nadomješten je bastardnim konstruktom “novog normalnog” u kojem nam je od sada živjeti. “Loše” smo zamijenili za “grozno”, tako da smo dosmrtno slabo trgovali. Poredak “novog normalnog” definitivan je i neotklonjiv. Čovjek je zastario i prošao. I nema mu druge do prilagoditi se zbivanju koje je izvan mogućnosti njegova razumijevanja, kontrole i opoziva. Ljudi se dosta pate, budući da se ne mogu izravno ugraditi u poredak korone. Prihvatili su preventivni teror sigurnosti, opću karantenu svih od svih i protiv svih. Preko noći prisilno smo se digitalizirali i rebrendirali u posthumana bića, u tehnohumanoidne biokompjutore. Više ne živimo u svijetu, nego u njegovoj digitalnoj slici. Ugradili smo se u planetarni sustav računala, kao svoju karantenu i suvremeni virtualni zavičajni okoliš. Kroz naloženu socijalnu distancu držimo razmak od života, od sebe, drugih, od doma i od zavičaja. Otuđenost među ljudima postala je normativna, posvemašnja i epidemijski nagriza našu ljudskost. Ljudi si više nisu bližnji, nego daljnji. Nikada ljudi nisu živjeli tako isprepleteno nabiti jedni na drugima, a istodobno bili tako razvezani jedni od drugih. Društvo i društveni život rastočili su se. Ljudske odnose više ne reguliraju običaji, navike i navade, već suhe javnozdravstvene preporuke. Društvo više ne postoji, nego tek atomizirani pojedinci s narcističkim ekstenzijama svog obiteljskog legla s jedne, i država, odnosno njezina središnja tijela, poput Stožera, s druge strane.

Kome je najteže?

Djeci i mladima, budući da odrastaju bez djetinjstva i mladosti. Mislim, i nama starijima teško se nositi s crnilom sadašnjosti i sivilom budućnosti. Ali mi barem imamo prošlost i sjećanja na život dok je svijet još bio nečemu. Pa i tzv. „novo normalno“ novo je samo ljudima koji više nisu mladi. A budući da ne znaju ni za drukčije ni za bolje, djeci i mladima je „novo normalno“ naprosto normalno. Oni su svakako najveći gubitnici budući da nisu ni svjesni što gube.

O porastu anksioznosti i depresije, čak i među djecom, govore mnogi psiholozi i psihijatri, postaje li problem veći zbog toga što se o njemu puno govori?

Uvelike se pretjeralo sa psihijatrizacijom stvarnosti. Izvorna nakana psihijatrijske struke nije bila većinu proglasiti psihički poremećenom, nego maloj manjini koja to odista jest pomoći na učinkovit način. Naime, još jučer psihijatri su manjini ozbiljno bolesnih osoba mogli pružiti cjelinu psihijatrijske zdravstvene skrbi. A sad se predijagnosticiranjem i psihijatrizacijom društva proizvela masa osoba u potražnji za tretmanom, a sustav ih može pokriti tek djelomice i površno. Pojmovlje psihijatrije i psihopatologije kontaminiralo je jezik svakodnevice i postalo alat pri razumijevanju sebe i svijeta. Psihoterapija u većoj, a psihijatrija u manjoj mjeri ugradile su se u kulturološke obrasce koji organiziraju naše doživljaje, razumijevanje sebe i bližnjih te naše emotivne stilove. Ljudi se upoznaju i proučavaju psihijatrijske poremećaje kako bi ih lakše dobili. Marketing farmaceutskih tvrtki utječe na naše konceptualizacije životnih problema kao psihijatrijskih poremećaja. Zavladao je teror pozitivnoga životnog stava, a “psiho-fore” prodrle su svuda. Danas se one uvelike koriste na tečajevima poslovnog menadžmenta, na motivacijskim seminarima, u pop-psihologiji pozitivnog mišljenja, u life coachingu, pa sve do new age ideologija. Jer popularna psihologija ne obraća se osobama s poremećajem, već terapeutizira normalne. Stigma obraćanja psihijatrijskom sustavu, posebno u njegovu izvanbolničkom dijelu, biva sve manjom. A budući da potreba za psihološkom pomoći postaje identitetnom sastavnicom suvremenoga građanstva, potražnja za njom načelno je beskonačna, a ponuda uvijek manjkava. Došlo je do procjepljivanja pučanstva psiho-spikama o mentalnom zdravlju, sreći i unutarnjem rastu. Psihopatološko se u sve većoj mjeri širi i ulazi u normalno. Normalni ljudi postaju manjina u društvu. Javnozdravstvene akcije počele su uvjeravati normalne, ali nesretne i smućene ljude, da je njihova egzistencijalna patnja zapravo bolest. Proizvedena epidemija psihijatrijskih poremećaja u sustav psihijatrijske zdravstvene zaštite prvi put u povijesti uvodi ljude kojima ondje nije bilo mjesto. Life coachevi, gurui životnih stilova i mindfulness eksperti govore nam kako živjeti, što misliti i kako se osjećati. Ispada da ljudi nisu kapacitirani za razborito vođenje života po sebi, nego samo po njima. Ali stručna i moralna obveza psihijatrije isključivo je liječiti bolesne, a ne uvećavati zdravlje u već zdravih. Dakle, privesti lude k normalnima, a ne učiniti normalne još normalnijima. Psihijatrija liječi psihijatrijske poremećaje, a ne čini nezadovoljne zadovoljnima ni nesretne sretnima. To što između normalnog i psihopatološkog ne postoji jasna nego zamagljena granica, psihijatrijska dijagnostika zlorabi u korist patološkoga, podvodeći sve veći broj osoba pod odredbu “potrebe za tretmanom”. Time je u žarište stručnog interesa ušao znatan broj nesretnih, nezadovoljnih i frustriranih, ali u osnovi zdravih, a svakako normalnih ljudi, koji jednostavno teško žive ili se teško nose sa životom.

Bi li bilo razlike da se u javnosti više govori o pozitivnim stranama pandemije, od mogućnosti da se više vremena posveti obitelji do, recimo, buma modernih tehnologija koje uvelike zamjenjuju sastanke i poslovna putovanja i tek sada pokazuju svu raskoš novih mogućnosti?

Meni se COVID infekcija ne čini tako teškom kako smo je primili. Iznenadilo me što je nastala ruptura svijeta, što se prestalo živjeti. Pandemija je ipak blaža trauma od mnogih prethodnih, i od Domovinskog rata primjerice. Isticanjem njezine traumatične dimenzije dodatno je hranimo, dajemo joj veću snagu i važnost nego što joj objektivno pripada.

Može li self-help literatura, koja je postala popularna puno prije pandemije, sada biti od pomoći?

Self-help retorika pozitivnog mišljenja ne pomaže. Neće nam biti nimalo bolje ako se pravimo da nam je bolje. Ne trebamo se uvjeravati da smo sretni. Ni ako to nismo ni ako jesmo. Sreća se ne može jednačiti sa smislom. Objektivno besmislenoj egzistenciji subjektivno stanje sreće nije od velike pomoći. Ideologija sreće i pozitivno mišljenje su za jadnike. U manjoj mjeri nego ikad ljudi su spremni životne nedaće prihvatiti kao dio života. Pop-psihologija pozitivnog mišljenja, wellbeinga i mindfulnessa daju naivne i pojednostavljene odgovore na život. Ona sve razrješava jednom ili dvjema forama, a tkanje života ne trpi tako radikalna pojednostavljenja. Suvremena tiranija sreće samo produbljuje postojeću nesreću. Negativna životna stanja i raspoloženja postala su problematična, pa i psihopatološka. Sve veći broj osoba traži psihološku pomoć za najrazličitije vrste egzistencijalne nelagode. Ideologije sreće i mentalnog zdravlja dovele su do psihologizacije i psihijatrizacije stvarnosti. Sreća i druge tzv. pozitivne emocije postale su vrijednosti same po sebi. No ne mogu se emocije samo tako psihologizirati. Emocije nisu isključivo psihološki fenomeni. Naša raspoloženja i osjećaji su od svijeta, kod svijeta i govore nam o našem odnosu sa svijetom. Tzv. “negativna” raspoloženja poput tjeskobe, nemira, straha, frustracije, depresije, krivnje i slično ukazuju na to kako stojimo sa sobom, sa životom i sa svijetom u kojem živimo. Ako ih poreknemo farmakološkim ili psihološkim manevrom, odcijepili smo dio sebe. Osjećamo se bolje po cijenu da nas ima manje, da smo gluplji, plići i manje svoji. Utoliko, nije dovoljno falsificirati emociju, već ipak moramo promijeniti svijet da bismo ga osjećali drukčije, odnosno da bismo se osjećali drukčije. U nesretnom svijetu normalni ljudi su nesretni, a nenormalni nisu. Pozitivno mišljenje u očekivanjima prenapuhuje život pa nas nakon nužnih razočaranja tek izručuje ponorima negativnih raspoloženja. Istina koja boli dokončava bol. Dok laž koja blaži vodi do boli samoobmane koja se uvećava kako se i laž uvećava. Ljudska narav ukorijenjena je u neuspjehu, čiji je jedini smisao da prolaskom kroz njega otkrijemo dublji životni smisao. Život naprosto nije pravedan niti je najavljen kao takav. Niti je zamišljen kao poligon za ispunjavanje naših sanjarija. Razočaranja u život ne proizlaze iz života, nego iz očekivanja koja su u njega upumpana.

Vi veliku snagu vidite u molitvi, mora li ona uključivati organiziranu religiju i vjeru u Boga?

Ma koliko to sablažnjujuće zvučalo, Isus ipak nije vlasništvo Crkve, nego je to Crkva Kristova. Boga i vjere bilo je i prije Crkve. I nije Bog po Crkvi, nego Crkva po Bogu. Odnosno, ima Boga i vjere i bez Crkve. Ali nema vjere bez molitve. Jer veza sa suštinom života, s našom pravom osobnošću, s Bogom u nama ostvariva je isključivo kroz molitvu. Molitva mijenja duh onoga koji moli. Uvodi ga u novo stanje svijesti i postojanja. Jer ono što možemo dobiti molitvom ne možemo dobiti nikako drukčije. A više se toga postiže molitvom nego što si je svijet spreman priznati. I gdjegod takva molitva pokreće dušu, imamo živu religiju, čak i ako ona nema oblika ili učenja. Molitva je stoljećima bila jedini, ali i danas je dominantni oblik učinkovitog razrješenja i nošenja s različitim oblicima psihičke patnje i duhovne bijede. Doduše, molitva ne može zamijeniti psihoterapiju, ali ni psihoterapija molitvu. Jer što molitva može, psihoterapija ne može. Nažalost, molitva ne može sve, kad molitva nije za sve. Mnogi izvanredni ljudi ne mogu doživjeti unutarnju preobrazbu religiozne naravi. Nema svatko vjere i nije vjera za svakoga. Ljudi koji ne vjeruju nisu oni koji to ne žele, nego oni koji ne mogu vjerovati. Jer vjera je osjećaj i vjera se zadobiva kroz osjećaj. U koga nema senzibiliziranosti za taj osjećaj ne može se ni javiti taj osjećaj.

Trenutačno nam je na političkoj sceni dosta živo. Predsjednik Republike ne bira riječi kako bi rekao bobu bob, a popu pop. Nekima njegov rječnik para uši, a vama? Premijer je po stilu sušta suprotnost, govori li način njihove javne komunikacije ponešto i o tome kakvi su ljudi?

I predsjednik Vlade i predsjednik Republike malo su veći igrači i od mene i od vas pa prema nama osviješteno kreiraju maske kroz koje žele da ih percipiramo. A nosit će koju god masku treba samo kako bi svojim žrtvama izgledali prihvatljivo. Nema tu ni ljudi ni ljudskosti, samo maska ispod koje je opet tek druga maska. Riječ je svakako o kompleksnim osobnostima, vlasnicima premnogih lica u koja se vještom socijalnom akrobatikom proračunato odijevaju radi boljeg pozicioniranja na ljestvici društvene moći. U pravilu vrhove društva zaposjedaju uljuđeni psihopati, socijalno prodorne i manipulativne zmije s kravatama. Obraćaju nam se redovito idealiziranim narativom koji veliča njihov lik i djelo. U dramaturgiji aktualnog političkog igrokaza predsjednik Vlade nosi svoju standardnu masku beskrvnog, uštogljenog, uglađenog karijernog diplomata i državnog birokrata. Naravno da on radi jedno, govori drugo, a misli treće, odnosno istupa iz klasične pozicije lašca koji tvrdi da govori istinu. Nakon inauguracije u predsjednika Republike, Milanović je odbacio visoki varijetet jezika i vladanja koji je stekao obrazovanjem u korist izravnog komuniciranja tzv. niskim jezikom. A budući da su u nas pozadinski motivi moći više nego niski, bolje ih gađaju retoričke konstrukcije niskog varijeteta našeg jezika. Milanovićeva je pozicija zanimljivija, budući da govori iz pozicije lašca koji priznaje da laže.

Da trenutak bude uzbudljiviji, Zdravko Mamić iz susjedne nas države bombardira optužbama na račun raznih sudaca, biste li se složili s onima koji tvrde da nam je efikasnije i poštenije sudstvo neophodno?

Zdravko Mamić je živi dokaz u kojoj je mjeri maska uspješnih psihopata neprozirna. Naime, godinama nam se maestralno predstavljao kao dezinhibirana osoba jakih emotivnih pražnjenja, u koje afekt preplavljuje um u vulgarnim “acting-out” ispadima. Tako da nam je sada više nego neobično promatrati kako u dugim, artikuliranim izlaganjima sabrano i uljuđeno podnosi građu za optužne prijedloge sudačke mreže koju je osobno korumpirao. A istodobno me čudi naivnost sudaca koji su se dali mititi od Zdravka Mamića. Kako su ga samo podcijenili, a sebe precijenili.