Prije nešto više od stoljeća, uoči početka Prvog svjetskog rata 1914., Beč je bio najbolji grad na svijetu. Ne samo za nas iz ovih krajeva tadašnje monarhije, nego u puno širem smislu Beč je bio magnet koji privlači najsposobnije, najpametnije i najluđe ljude iz čitavog carstva, kontinenta, pa i svijeta. U jednoj čuvenoj radijskoj reportaži iz travnja 2013., novinari BBC-ja nabrojili su samo neke od osoba koje su se tada motale po ulicama Beča, a koje su kasnije ušle u povijest po dobru ili zlu: Sigmund Freud, Adolf Hitler, Josif Visarionovič Staljin, Lav Davidovič Trocki i jedan mladić iz Kumrovca koji je radio kao probni vozač u tvornici automobila Daimler i zvao se Josip Broz, a ušao je kasnije u povijest kao “jugoslavenski diktator Tito” (kako to opisuje Simon Kuper u jednoj kolumni u Financial Timesu iz travnja 2015.).
Na početku 20. stoljeća Beč je bio centar umjetničkog i intelektualnog naboja. Berg, Schönberg i Mahler u glazbi, Zweig, Schnitzler i von Hofmannstahl u književnosti, Klimt, Schiele i Kokoschka u likovnoj umjetnosti… Do kraja 1918. niti je više bilo Austro-Ugarske, niti je Beč bio najbolji grad na svijetu. Istina, uzdizao se nakon ratova i padova, postao ponovno vrlo ugodan grad za život, studij, rad ili običan posjet, ali neki drugi gradovi trudili su se u modernoj Europi i u globaliziranom svijetu postati ono što je Beč bio nekad: kozmopolitska metropola u koju se slijeva cijela Europa. London je u tome uspio više nego ijedan drugi grad. Njemački Der Spiegel ovih dana u političkoj reportaži iz Londona naziva britansku prijestolnicu “najboljim gradom na svijetu”. Hoće li London ostati takvim i nakon Brexita ili će doživjeti nešto slično onome što je doživio Beč, šo je vrlo lako moguće, iako 2017. nije ista kao godine uoči Prvog svjetskog rata, niti itko od likova koji se danas motaju po Londonu izgleda kao da se sutra može pretvoriti u novog Staljina ili Tita (premda, s Farageom ili Borisom Johnsonom čovjek nikad ne može biti posve siguran)?
London je epicentar globalizacije, veći, gladniji i moćniji nego ijedan drugi zapadnoeuropski grad, tvrdi Der Spiegel, dodajući da nijedno mjesto u zapadnoj hemisferi nije u većoj mjeri profitiralo od imigracije, slobodnog tržišta, otvorenosti i internacionalizma. Brexit, pojam koji označava izlazak Velike Britanije iz Europske unije, može sa sobom donijeti sve suprotno navedenom. I zbog toga London može ispasti najveći gubitnik Brexita. London, čiji su se stanovnici na lipanjskom referendumu o Brexitu izjasnili 60-postotnom većinom za ostanak u EU, može jednostavno postati manje važan. Zbog toga je današnji događaj, a ne prošlotjedni incident u Westminsteru, stvarna opasnost za London.
Teroristički napadi poput onog prošlotjednog neće nikad uništiti duh Londona. Događaji poput Brexita, koji će biti pokrenut upravo današnjim aktiviranjem članka 50. Lisabonskog ugovora o funkcioniranju EU, možda hoće. Nakon današnjeg aktiviranja članka 50. Brexit je nepovratan, ali način izlaska koji odabire britanska vlada pod premijerkom Theresom May je najgrublji od svih mogućih opcija izlaska. Velika Britanija bira potpuni izlazak ne samo iz članstva Unije, nego i s jedinstvenog tržišta (na kojem sudjeluju i neke države koje nisu članice EU, ali pod određenim uvjetima, koje premijerka May odbacuje). Upravo zbog srljanja britanske vlade u tako tvrd Brexit, škotska premijerka Nicola Sturgeon želi da Škotska – čiji građani na referendumu nisu bili ni za kakav Brexit, a kamoli tako radikalan – održi još jedan referendum o proglašenju neovisnosti. Dvoje konzervativnih britanskih premijera, bivši David Cameron i sadašnja Theresa May, tako bi mogli ući u povijest kao ljudi koji su, zbog unutarstranačkih borbi, ne samo odveli svoju zemlju u izolaciju, a svoj glavni grad u propadanje, nego i doveli svoju domovinu, Ujedinjeno Kraljevstvo, do raspada. Odluče li Škoti napustiti UK prije no što UK napusti EU, to bi moglo potaknuti i Sjevernu Irsku na odcjepljenje.
Londonski Observer u uredničkom komentaru u broju od prošle nedjelje tvrdi da premijerka May vodi najneodgovorniju, najnevjerodostojniju vladu u živućem pamćenju, vladu koja britanske građane kao ovce vodi preko ruba litice. “Ovo je, po svim pokazateljima, nacionalna katastrofa. Ovo je povijesna pogreška”, piše Observer, inače liberalno-lijevi list. Možda je sve to najcrnji scenarij, no sve realniji scenarij, koji, ako se ostvari, može završiti samo jednom porukom: moli se posljednji talent koji napušta London da ugasi svjetlo na izlasku.