De Gaulle je kočio Britance

Kao što neće lagano izaći, Velika Britanija nije lagano ni ušla u EU prije 46 godina

Edward Heath
Foto: DPA/PIXSELL
1/4
27.03.2017.
u 21:45

Ive Mihovilović Spectator napisao je u Vjesniku u srijedu 1971. tekst o ulasku Britanije u EU: fascinantna je usporedba s današnjim stanjem

“Britanska konzervativna vlada izvojevala je najveću pobjedu. Donji je dom britanskog parlamenta s 365 glasova ‘za’, te 244 glasa ‘protiv’ odobrio pristupanje Velike Britanije Europskom zajedničkom tržištu.” Tako glasi početak teksta poznatog hrvatskog novinara i publiciste Ive Mihovilovića Spectatora objavljenog u Vjesniku u srijedu u listopadu 1971. godine. Upravo ovih dana, četrdeset i šest godina nakon Spectatorova teksta, britanska premijerka Theresa May aktivira članak 50 kojim Velika Britanija počinje proces napuštanja Europske unije. No frapantno je koliko političke okolnosti danas u nekim elementima nalikuju na one od prije četiri i pol desetljeća. Prije svega, ni pridruživanje ni razdruživanje nije išlo preko noći.

“Britanija neće već sutra ući u Europsku ekonomsku zajednicu. Prethodit će tome dugo i naporno izrađivanje i izglasavanje novih zakona da bi se razni sektori uskladili sa zajednicom, a novi će život početi 1. siječnja 1973.”, pisao je tada Vjesnik u srijedu. Slično je i danas, doduše u suprotnom smjeru. Theresa May aktivirat će postupak razdruživanja 29. ožujka, no pregovori će trajati dvije godine. Ovaj “razvod braka” po svemu sudeći neće biti ni gladak ni čist jer Europska unija nema namjeru pristati na maksimalističke britanske zahtjeve. London želi otići, ali zadržati potpuno slobodnu trgovinu s EU. Tako bi Velikoj Britaniji ostao pristup europskom tržištu kao da je i dalje zemlja članica, ali pritom ograničava drugo temeljno pravilo Unije: slobodu kretanja ljudi i rada. Stanovnici zemalja Europske unije više ne bi mogli bez dozvola raditi na Otoku, što bi predstavljalo vrlo opasan presedan i taj zahtjev Londona neće biti ispunjen.

Britanska javnost bila je prije četiri i pol desetljeća podijeljena oko ulaska njihove zemlje u zajednicu. Referendum tada nije bio proveden, ali prema tadašnjim anketama, oko 50 posto glasača bilo je protiv ulaska Britanije u Europsko zajedničko tržište, dok ih je oko 29 posto bilo odlučno za to. Ostali su bili neopredijeljeni. I danas je situacija slična. Na referendumu o Brexitu za izlazak je prošle godine glasalo 52 posto birača, dok ih je 48 posto bilo za ostanak Velike Britanije u Uniji. I tada i danas oporbeni Laburisti protivili su se i jednoj i drugoj odluci. Zastupnici Laburističke stranke glasali su u parlamentu 1971. protiv ulaska, a danas su mahom protiv izlaska Britanije iz EU.

Nakon referenduma provedenog prošle godine, kada je postalo jasno da Velika Britanija želi van, ostatak Europske unije bio je u šoku. Šoku koji je trajao samo nekoliko dana, nakon što je postalo jasno kako se EU neće ovim potezom raspasti, ali i kako je prilično izgledno da će Europska unija odlaskom Britanije postati homogenija. Naime, već dugo se na Veliku Britaniju gledalo kao na faktor koji remeti odnose unutar Europe jer u strukturama EU prije svega zastupa američke, a ne europske interese. London je godinama više ili manje opstruirao cijeli niz dogovora kojima je brušena politika Europske unije u Bruxellesu, imajući na umu ponajprije svoje interese, a zatim interese SAD-a, dok su interesi Europske unije kao cjeline bili tek na trećem mjestu. Slična je situacija bila još i 1971. godine.

“Pojavio se francuski otpor. General de Gaulle imao je prije nekoliko godina neke predrasude prema Britaniji. On je započeti proces naglo prekinuo u televizijskoj emisiji, kazavši da Britanija nije sposobna za članstvo u europskoj privrednoj zajednici. On je tada govorio o slabosti njenih financija, ali i o ovisnosti o Americi, naročito političkoj, pa je spominjao i ulogu trojanskog konja koju bi Britanija igrala za Ameriku u integriranoj Europi”, pisao je Mihovilović.

S druge strane, stav Njemačke bio je i onda i danas približno isti. I Bonn tada, kao i Berlin danas, želio je Veliku Britaniju unutar Unije držeći da jedna od ključnih država Starog kontinenta svakako treba biti dio zajedničke Europe. U svakom slučaju, ideja je bila da Britanci sami izaberu put kojim će ići. Tadašnji kancelar Willie Brandt poručio je kako je ulazak Britanije bio veliki dan jer će Europa “biti homogenija, ali i mnogo jača, ekonomski, ali prije svega politički nego prije”. S druge strane, kancelarka Merkel poručila je kako nije sretna zbog britanske odluke, ali ako Britanci to žele, neka odu iz Unije.

Jedina konstantna stvar u cijeloj priči jest stajalište Rusije danas, odnosno Sovjetskog Saveza prije četrdeset i šest godina. Moskva je te 1971. izražavala svoje neslaganje zbog pristupanja Velike Britanije tadašnjoj Europskoj trgovinskoj zajednici, pozivajući se na ignoriranje britanske većine koja je bila protiv eurointegracija, na nedemokratičnost procesa provedenog bez referenduma... Moskva danas ne izražava pretjerano glasno svoja stajališta, no sasvim je jasno kako joj ovakav rasplet događaja, odlazak Britanije i smanjenje EU, odgovara.

Geopolitičke sličnosti

Danas i geopolitičke prilike na području Starog kontinenta sve više nalikuju na početak sedamdesetih. I danas europske zemlje, pogotovo one na istoku kontinenta poput Poljske, Litve, Latvije ili Estonije strahuju, opravdano ili ne, od vojne intervencije iz Rusije. I danas se sve češće čuje zveckanje oružja i paljenje tenkova, a linije razdvajanja članica NATO saveza prema Istoku sve su čvršće i jače utvrđene.

Iako je geopolitička situacija u Europi tada i danas slična, odnosi među velesilama imaju nešto drukčiji oblik.

“Svijet se naglo mijenja. Normalizacija odnosa između Amerike i Kine znači prijelaz s dosadašnje sovjetsko-američke dijerarhije na sovjetsko-američko-kinesku trijerarhiju. Ne može se isključiti da je i to djelovalo da se ubrza integracija zapadne Europe. A djelovalo je jamačno i ono što se razvija iz sovjetskih i njemačkih inicijativa, a što vodi prema organizaciji mira u Europi na novoj osnovi”, pisao je 1971. Spectator.

Svijet neće biti bipolaran

Situacija je danas suprotna. Dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću odnosi Kine i SAD-a zaoštreni su do ruba trgovinskog rata, ali i vojnih sukoba na području Južnokineskog mora, pa o nekom suživotu i suradnji nema previše govora. Izolacionizam u koji SAD ubrzano tone, ne samo simbolički – podizanjem zida prema Meksiku već i vrlo konkretno, zaoštravanjem odnosa s gotovo svim dojučerašnjim saveznicima – od Njemačke do Australije – značajno utječe na Europsku uniju kakva će biti za dvije godine, po dovršetku Brexita. Jer odlaskom Velike Britanije iz Unije definitivno se završava jedno poglavlje EU iz kojega će Europa izaći s novom ulogom. Ne nužno slabijom, već upravo suprotno, ozbiljnijom i jačom.

Naime, prilično je izgledno da svijet nakon 2019. godine, i nakon završetka Brexita, neće biti bipolaran, na relaciji SAD – Rusija. Vrlo vjerojatno neće biti ni tripolaran kada se ovom dvojcu doda nova svjetska politička, gospodarska i vojna sila Kina.

Vrlo je izgledno da će odlaskom Britanije iz Europske unije, ali još više zaslugom Trumpove politike, Europska unija napokon zauzeti čvrstinu, odlučnost i utjecaj koji do sada nije imala. Da će se geopolitička scena svijeta krojiti između četiri igrača. SAD-a i Velike Britanije kao jednog bloka, Rusije, Kine te snažne i prilično samostalne Europske unije. Unije koja do sada nije imala tu ulogu, prije svega zato što je uvijek na SAD gledala kao na svojevrsnu lokomotivu na koju je bio zakačen europski vagon. Izolacionističkom politikom SAD-a ta se uloga mijenja, Europa sve brže uči kako izgraditi i zauzeti vlastiti stav. A činjenica da pri izgradnji i učvršćivanju tog novog stava EU više nema zapreka iz Londona nipošto nije otežavajuća.  

>> U srijedu Velika Britanija i službeno pokreće proces za Brexit  

>> Angela Merkel ne očekuje da će nakon Brexita biti još izlazaka iz EU-a

Komentara 1

Avatar nekakav
nekakav
11:19 28.03.2017.

nikad unija neće biti politički i vojno neki poseban faktor. eu je nato, nato je eu, i točka. što se odluči u nato paktu, to će eu bespogovorno slušati. jer raspadom nato-a, eu bi trebala početi financirati vojsku, daleko iznadnad sadašnjih traženja od 2% bdp-a. tko će biti glavni šef oružanih snaga eu-a? nijemac?! francuz na to nikad neće pristati. svi su sretni sadašnjim stanjem. sve drugo bi bila propast. eu je bezubi tigar i to od papira. njega najveća snaga je u ekonomiji, i to u proizvodnim pogonima u kini. kupite nešto od tehnike, made in eu, i pogledajte otkud je roba u stvari. ne, to nisu finske škarice fiskar, to su kineske. ne, to nije philips iz nizozemske, nego iz kine. ne, to nije danski fini audio sustav, nego kineski proizveden za dansku firmu. europa nije samo mercedes i bmw.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije