Luka je imao visoko razvijenu svijest o dobrom, o lošem, za tako mladu osobu bio je i nevjerojatno socijalno osjetljiv, ali sa samo sedamnaest godina odlučiti biti donor organa, to doista nije uobičajeno.
Broj za donorsku karticu
Smrt ga je, nažalost, roditeljima i prijateljima oduzela samo dva mjeseca nakon osamnaestog rođendana. Poštujući želju sina jedinca, mama Suzana i tata Reno Ritz dopustili su eksplantaciju organa. Neizmjerno su ponosni na svoga sina. Žele reći samo jedno – Luka je spasio mnogo života.
– Kada je jednoj našoj dragoj susjedi, godinama na dijalizi, transplantiran bubreg, Luka je bio oduševljen činjenicom da je netko darovao bubreg teti Slavici i omogućio joj da bolje živi. Rekao je tada – i ja ću biti donor. Rekli smo mu da malo pričeka, da prije osamnaeste godine ne može imati donorsku karticu. A zamislite, u svom je mobitelu imao memoriran telefonski broj gdje se mora javiti da dobije donorsku karticu. I kada nas je liječnica, pažljivo i okolišajući, pitala slažemo li se da doniramo Lukine organe, jednostavno smo rekli da je Luka tako želio – ispričao nam je tata Reno, koji u tome ne vidi ništa osobito i posebno jer su u obitelji na sina prenijeli stav da je donacija organa plemenit, ali i potpuno normalan čin.
– Doktoricu Jasnu Stoić-Brezak, koordinatoricu za eksplantaciju i transplantaciju organa na Rebru, samo sam pitala jesu li transplantacije organa bile uspješne. Nije me ni u jednom trenutku zanimalo koliko je ljudi ni tko je dobio Lukine organe. Samo me zanimalo je li sve prošlo dobro. Doktorica nam je rekla da su neki organi otišli u Europu preko Udruge Eurotransplant, kao što i za naše ljude iz Europe stižu organi.
Uglavnom, kad sam čula da su svi organi uspješno presađeni, samo sam pomislila: Lukino srce i dalje kuca – govori mama Suzana, suzdržavajući suze koje naviru s neizrecivom ljubavi prema Luki koji je i u smrti nekim drugim ljudima pokazao svoju plemenitost i vlastiti odnos prema životu.
– U trenutku kada je obitelj najtužnija, nije jednostavno razgovarati o donaciji organa. Ali jako me iznenadilo kada su mi roditelji rekli da je Luka sa 17 godina odlučio biti donor. Imamo krasnih, plemenitih mladih ljudi, ali ne i onih koji tako svjesno razmišljaju o koraku ili dva više u budućnosti. Luku za života nisam poznavala, ali je očito da je to mlado biće širilo nešto više... – kaže dr. Stoić-Brezak.
Sve ga je zanimalo
Luku je zanimalo sve u životu. Glazba, kultura, puno je čitao, raspravljao je i o politici, bio je oduševljen akcijom koju je pokrenula Zaklada Ana Rukavina... – prenosi nam gospođa Ritz.
Ali, odnos potpune iskrenosti i otvorenosti u obitelji, nastavlja suprug, sasvim su sigurno izgradili karakter našega sina, njegov odnos prema ljudima, pa napokon i njegovu vlastitu odluku da bude donor organa.
– Ponosni smo na našega sina, on je isto tako bio ponosan na nas. A poznavajući Lukine prijatelje, njegovo društvo, sigurna sam da ima mladih ljudi koji o donaciji organa razmišljaju isto kao i naš sin – kažu Lukini mama i tata, citirajući riječi Lukina prijatelja koji je napisao: “Živjeli u sreći što ste ga poznavali”.
Luku nisu poznavali ljudi koji su dobili njegove organe, i ne znaju da su dobili organe jednog izninog mladića, ali njegovim roditeljima mnogo znači da je nekim bolesnim ljudima Luka dao šansu za nov život.
Kupiti još dva uređaja
– Nadamo se da ćemo projekt nabave uređaja za mehaničku potporu srca moći dovršiti kupnjom još dvaju tipova uređaja – mehaničkoga srca koje omogućuje dobivanje na vremenu do transplantacije, što se mjeri mjesecima, te sofisticirane mehaničke crpke koja se spaja na srce i ugrađuje u trbuh, a služi kao konačna terapija za bolesnike u kojih transplantacija srca nije moguća – kaže prof. Miličić.