Mirando Mrsić, potpredsjednik zagrebačkog SDP-a i šef kampanje predsjednika Ive Josipovića, odbio je voditi Ured predsjednika, no zainteresiran je za Ministarstvo obrane. U intervjuu govori o napuštanju medicine, obitelji, odnosu s Josipovićem...
Ugledan ste hematolog i cijeli ste život u medicini. Zašto ste ušli u politiku?
To me često pitaju. Odgovor je kratak: zbog svestranosti i jedne važne osobine – donošenja jasnih odluka. Liječnici na temelju parametara koje imaju moraju relativno brzo donijeti odluku – politika je katkad vrlo slična tome. Ako želite nešto promijeniti, morate se osobno angažirati i izvan struke jer neke se stvari ne mogu napraviti samo iz fotelje u bolnici. Osim toga, ne možemo samo stajati sa strane, prigovarati i čekati da netko drugi odradi naš posao.
Prvo pobjeda
Žalite li što ćete morati napustiti hematologiju uđete li u izvršnu vlast?
Prvo treba dobiti izbore. Što se hematologije tiče, mogu reći da sam u medicini postigao sve što sam želio, i to vlastitim trudom i znanjem. Primarijus sam i izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Smatram da u životu treba imati izazove i na njih odgovarati. Unatoč ratnim godinama i svim problemima s kojima smo se susretali, mi na Rebru izveli smo prvu transplantaciju koštane srži izvan obitelji. Darivatelj je bio iz Engleske i ja sam prije 15 godina donio taj transplantat. Medicina nije samo učenje već i veliko davanje te zahtijeva da se nađe balans između čovjeka i liječnika. Prije dvije godine postao sam ravnatelj Hrvatskog registra dobrovoljnih darivatelja koštane srži. Bio je to još jedan moj iskorak jer sam se morao odreći rada s bolesnicima da bih mogao razgovarati sa zdravim darivateljima i brinuti se da sam proces darivanje prođe na najbolji mogući način.
Malo se zna o vama iz razdoblja prije politike. Kako ste živjeli?
Rođen sam u Splitu, ali sam do 1978. živio u Makarskoj, odakle sam došao u Zagreb na studij. Moj otac silno je želio da studiram pravo ili ekonomiju, ali moja je ljubav bila medicina. Za hematologiju sam se odlučio tijekom studija jer me privlačio spoj interne medicine i kirurgije. Stažirao sam u Domu zdravlja Novi Zagreb, zatim sam postao znanstveni novak na transplantaciji koštane srži. Dvije sam godine boravio u Americi, gdje sam radio na problemima transplantacije. Vratio sam se 1990., uoči početka rata. Iako su vijesti u Americi bile oskudne, informacije koje smo dobivali iz Hrvatske nisu bile dobre. Spremao se rat i ja sam se odlučio vratiti jer sam ovdje bio potreban. Kao student godinu dana živio sam u studentskom domu na Lašćini, a onda sam unajmio sobu u Prečkom. Tada je to bilo naselje na kraju Zagreba pa, kad bi se "zaružilo", posebno moja dalmatinska ekipa, pješačili bismo do Prečkog. Poslije sam se oženio pa sam živio kod ženinih, također u Prečkom.
Imate li braće, čime su vam se roditelji bavili?
Ne, jedinac sam. Otac je bio šef nabave u hotelskoj kući, a majka domaćica. Tradicionalna dalmatinska majka, još me uvijek pita je li mi hladno i jedem li dobro. Na sreću, dobra je s mojom suprugom Dianom pa je sada dio pitanja usmjerila njoj.
Dobra organizacija
Iz prvog braka imate kćer, a prije dvije godine sa sadašnjom suprugom posvojili ste dvojicu dječaka. Supruga je poduzetnica, a i vi ste zauzeti – kako ih stignete odgajati?
Kći Fanika iz prvog braka na drugoj je godini medicine i na nju sam iznimno ponosan. Očito je netko morao nastaviti obiteljsku tradiciju. Sa suprugom Dianom odlučio sam se upustiti u novi životni izazov i posvojiti Leona i Luku. Kao i u većini obitelji u kojima oba roditelja rade, dobra organizacija zlata vrijedi. Diana je ponekad na putu, ali uvijek je netko od nas doma s djecom – ili, ako stvarno zagusti, tu su djed i baka. Obožavaju se, oni imaju veliko dvorište i baš su neki dan dečki biciklima pokosili ruže u vrtu, a onda su optužili macu da je to napravila. Snašli su se, valjda će se tako snaći i u životu.
Pretpostavlja se da ćete biti ministar obrane jer je to ministarstvo blisko predsjedniku Josipoviću, kojemu ste vodili kampanju. Zašto niste s njim otišli na Pantovčak?
Možda bi to bio logičan korak, da kao šef kampanje budem predstojnik Ureda predsjednika. No, u tom sam trenutku procijenio drukčije. Pokretali smo registar dobrovoljnih darivatelja koštane srži, trebao bih se povući iz udruga kojih sam član, odreći se politike. Morao bih se odreći mnogo toga, a ima i drugih ljudi koji to uspješno rade. Kad radite u Uredu predsjednika, sve treba biti podređeno jednoj politici i ne možete sudjelovati u drugim političkim procesima.
Zašto vam je predsjednik Josipović dao povjerenje da budete šef stožera?
Mi smo se zbližili 2005., kad smo obojica izabrani u zagrebačku Skupštinu. Kad se odlučio kandidirati za predsjednika, rekao mi je to u Saboru i dogovorili smo se da mu pomognem napraviti program za zdravstvo. Tu smo odmah "kliknuli". Prošao je unutarstranačke izbore, a onda je sve krenulo spontano. Zamolio me da mu budem šef stožera, o čemu sam razmišljao jedan dan i pristao. Imao sam iskustvo s Rebra kad sam bio pomoćnik ravnatelja i nisam imao dvojbe, znao sam da to mogu odraditi. Tri smo puta obišli Hrvatsku, kampanja najbolje ide kad ste s ljudima. Koliko god je to razdoblje bilo naporno i stresno, rado ga se sjećam.
Mislite li da liječnik može voditi Ministarstvo obrane?
– Općenito imam pozitivan stav prema životu, a kad je riječ o Ministarstvu obrane ili bilo kojem drugom – ministar treba biti dobar organizator i menadžer koji provodi politiku Vlade i usmjerava rad.
Bili ste u liječničkom timu Ivice Račana. Je li to utjecalo na politički izbor?
Ne, već sam se prije odlučio uključiti u politiku koja predvodi vrijednosti socijalnog društva i moderne demokracije. S Račanom sam dugo bio prijatelj.
moja je doktorica poštena žena i na kraju su joj oduzeli gamad zajedno s Rubalom više od pola plaće zato što je imala puno ljudi na bolovanju a oni su za lovu slali mlade i zdrave u mirovinu,a njoj nazad na liječenje bolesne ljude.Jedino su kod nas političari makar bili i nepismeni face a doktori su robovi.