Mađari slave rušenje jedne i dizanje nove žice, a mađarevići ih u tome samo slijede

Mađari su u ponedjeljak proslavili 30. obljetnicu probijanja jednog zida, željezne zavjese koja je dijelila Europu, ali i dalje slave i podizanje novog zida, ograde od žilet-žice podignute na južnoj mađarskoj granici s ciljem zaustavljanja izbjeglica i migranata. Pola Europe u tome vidi apsurd – nove zidove u Europskoj uniji podižu oni koji su jedan veliki europski zid pomogli srušiti prije tri desetljeća – ali ne i Viktor Orbán, mađarski premijer koji kaže da je to “kompatibilno jedno s drugim”: onaj zid su rušili kako bi ujedinjena Europa živjela u slobodi, a ovaj novi zid su podigli kako bi, kaže, živjeli u sigurnosti, ne samo u slobodi.

Orbán je na svečanosti obilježavanja tridesete godišnjice Paneuropskog piknika, mirnog prosvjeda u gradu Šopronu koji se pretvorio u masovni prebjeg kroz prvo otvaranje žičane elektrificirane ograde između istoka i zapada u hladnoratovskoj Europi, ugostio i njemačku kancelarku Angelu Merkel. Paneuropski piknik 19. kolovoza 1989. bio je uvod u rušenje Berlinskog zida tri mjeseca kasnije. Da nije bilo svega toga, priznala je Merkel u ponedjeljak u Šopronu, ne bi bilo ni nje kao političarke i kancelarke. Jer, ona je odrasla u istočnom dijelu podijeljene Njemačke, kojoj je ovaj piknik u Mađarskoj, i posljedično rušenje zida u Berlinu, otvorio vrata prema ujedinjenju.

Nijemci, i njemačka politika pod raznim kancelarima, nikad nisu zaboravili povijesnu ulogu koju su Mađari odigrali kad su omogućili tisućama građana iz istočne Njemačke da, pod izlikom ljetovanja na Balatonu, prebjegnu preko piknika u Šopronu, kroz otvorena vrata žičane elektrificirane ograde, u Austriju i dalje u Zapadnu Njemačku.

Nisu to zaboravljali ni na vrhuncu migrantske krize 2015./2016., kad se odnos između njemačke kancelarke i mađarskog premijera potpuno ohladio, kad su se potpuno razišli po pitanju tretiranja tražitelja azila. Merkel im je jamčila dobrodošlicu, Orbán ih je odbijao žicom, suzavcem i psima. To se pitanje, kao što znamo, uzdiglo na razinu kulturološkog sukoba koji je imao, i još uvijek ima, utjecaja na političku scenu u čitavoj Europi, u svakoj pojedinoj državi. Na tom valu narasli su populistički pokreti.

To je pitanje, uostalom, i u srži bizarnog ponašanja koje je hrvatsku diplomatkinju, prvu tajnicu veleposlanstva RH u Njemačkoj, ovih dana dovelo do skandala i gubitka diplomatskog mandata, a vjerojatno i posla u ministarstvu. Elizabeta Mađarević jednostavno je kopirala i slijedila Mađare u njihovim tlapnjama o nekakvoj islamizaciji Europe, koju navodno treba braniti da bi ostala autentična, čista i bijela, što je sve u osnovi rasizam, ksenofobija i uvod u govor mržnje, ali tako upakiran da ciljanoj publici izgleda lijepo, korektno i primamljivo. Premda to nije i ne može biti.

Viktor Orbán je stjegonoša takve politike, predvodnik svih tih europskih mađarevića. On i, u Italiji, Matteo Salvini, kojeg mađarski premijer već godinu dana opisuje kao čovjeka kojemu je uspjelo nešto slično, ali puno teže od onoga što je uspjelo Mađarima: Mađari su, kaže, pokazali da je moguće zaustaviti migrante na kopnu, a Salvini da je moguće i na moru. Orbán, međutim, ni u Šopronu ničim ne pokazuje da je spreman popustiti s takvom, zapaljivom retorikom.

Osjeća se trijumfalno i nakon europskih izbora, nakon preslagivanja karata u Europskoj komisiji, od čije nove predsjednice Ursule von der Leyen Orbán očekuje puno. A ona mu, barem zasad, na razini stidljivih signala prije no što je cijeli njezin tim europskih povjerenika uopće formiran, daje nadu da će biti popustljivija. “Nitko nije savršen”, rekla je o kršenju vladavine prava u Mađarskoj i Poljskoj, i u toj izjavi Orbán vidi nadu.

Ipak, ono oko čega su se i Orbán i Merkel složili u Šopronu je to da novoj predsjednici Komisije trebaju pomoći u označavanju “novog početka”, svježeg starta u načinu na koji se zapadne države članice EU odnose prema istočnima, i obrnuto. Von der Leyen želi izgladiti taj rascjep, koji se pojavljuje i prijeti da će previše opteretiti Uniju. U toj je ideji treba podržati jer EU ne može napredovati ako se to ne izgladi. Ali, da bi u tome uspjela, sve strane, pa i Orbánova, moraju biti spremne na kompromis. Moraju to željeti izgladiti.

Orbán, međutim, nije uvjerljiv u dojmu da to želi. On želi eksploatirati dalje tu priču o najezdi drugih, obrani naših, o crnima i bijelima, o kršćanskoj Europi koja bi, valjda, trebala biti isključiva i zatvorena.

Ali, kako je rekao nesuđeni predsjednik Europske komisije, nesretan političar, ali dosta pristojan gubitnik Manfred Weber, Europa nije izumila koncept kršćanskih prava, nego univerzalnih ljudskih prava.

Može čuvati svoje granice, što je normalan posao svake države, ali teško se može u nekakvom političkom kompromisu napola odreći principa humanosti.