Vladimir Milisavljević Budala, jedan od pripadnika zloglasnog zemunskog klana, kojemu se u Beogradu sudi zbog likvidacije srbijanskog premijera Zorana Đinđića, ako je vjerovati srbijanskim medijima, skriva se u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu. I nije jedini Zemunac koji je zaštitu potražio pod okriljem hrvatske "braće po kriminalu". Priča o vezama hrvatskih i srbijanskih kriminalnih klanova aktualizirana je nakon što je zadarska policija uhvatila dvojicu plaćenika iz Srbije čiji je nalog bio likvidacija Budale. I ta priča, koliko god nekom, s obzirom na krvavi raspad Jugoslavije, nevjerojatna bila, još jednom je pokazala da mafija, bez obzira na njezine definicije, ne poznaje niti priznaje granice. U suprotnom, zar bi se Ivan Ico Mateković, kojem se sudi zbog otmice sina generala Vladimira Zagorca, tijekom bijega skrivao u Beogradu? U istom onom Beogradu protiv čije je ideologije ratovao kao dragovoljac Domovinskog rata.
Braća po kriminalu
Zar bi Andrija Drašković, kojega u Srbiji povezuju s likvidacijom Željka Ražnatovića Arkana i kojega su protivnici nekoliko puta pokušali likvidirati, spas od svojih progonitelja potražio u Hrvatskoj? Da je Hrvatska sigurnija od Beograda procijenio je i Ljubiša Buha Čume, nekadašnji vođa surčinskog klana, a sada pokajnik na suđenju ubojicama premijera Zorana Đinđića. I on se skrivao u Zagrebu, a logističku pomoć pružale su mu mafijaške grupacije iz Osijeka i Vinkovaca, gradova koje su tijekom Domovinskog rata gotovo svakodnevno razarale srbijanske granate.
Primjera poput ovih ima bezbroj jer su kriminalci s prostora bivše države međusobno povezani ili posvađeni, neovisno o njihovoj nacionalnoj, vjerskoj, ideološkoj ili političkoj opredijeljenosti. Hrvati, ali ni Srbi, Crnogorci ili Slovenci ne mogu nabavljati heroin s Kosova ili Makedonije ako im posrednik nije osoba iz albanskog kriminalnog miljea. Albanci pak ne mogu krijumčariti svoje sunarodnjake preko Hrvatske i Slovenije u zapadnu Europu ako im potporu ne pruže "braća po kriminalu" iz Hrvatske i Slovenije. To današnje mafijaško bratstvo i jedinstvo zapravo je svojevrsno naslijeđe koje su svojim pulenima ostavile dvije mrtve gangsterske legende s obje strane granice Ljubo Magaš Zemunac i Zlatko Bagarić.
Upoznali su se početkom 80-ih u Frankfurtu. Postali su prijatelji i kumovi, dokazavši tada, a i danas, da se opskurni svijet podzemlja ne zamara višim nacionalnim interesima. U suprotnom, teško da bi se ideološki dva različita svijeta onaj Magašev, koji se usprkos ocu Hrvatu cijeli život deklarirao kao četnik, i onaj Bagarićev, koji se potkraj života dičio i poznanstvom s dr. Franjom Tuđmanom ikad srela, a kamoli ispreplela.
A upravo su Zemunac, lik kojem su se divili kriminalci s područja bivše Jugoslavije, iz kojeg god njezina dijela dolazili, i Bagarić, neokrunjeni kralj zagrebačkog podzemlja, stvorili neraskidivu vezu koja je u opskurnom mafijaškom svijetu opstala do danas. Pod skutima njih dvojice u Frankfurtu se rodila moćna kriminalna grupacija koja je kontrolirala brojne ilegalne poslove diljem Europe. U okrilju te grupacije skrivali su se i mnogi Udbini egzekutori, poput Željka Ražnatovića Arkana, ili pak mračni likovi s iskaznicama srbijanske Službe državne sigurnosti. Neki od tih "junaka" europskog podzemlja imali su značajne, bolje rečeno zločinačke uloge u krvavom raspadu bivše države. Mnogi žestoki dečki s obje strane granice koji su posao učili od Bagarića i Zemunca živote su skončali u "sačekušama" na beogradskom ili zagrebačkom asfaltu. Rijetki su pak preživjeli vatrene obračune, bitke za ilegalne poslove ili razračunavanja među suparničkim klanovima.
Frankfurtska veza
Bagarić i Zemunac, danas, dvadesetak godina poslije, više nisu živi. Obojica su zbog načina na koji su živjeli i načina na koji su umrli postali gangsterske legende. No u naslijeđe svojim pulenima ostavili su frankfurtsku vezu, bezvremensku mafijašku poveznicu, koja još uvijek besprijekorno funkcionira.
Jer danas se srbijanski kriminalci osjećaju sigurno dok šeću ulicama hrvatskih gradova, a isto tako Hrvati u Beogradu. Kumove crnogorske mafije likvidiraju u Ljubljani, a albanske u Zagrebu. Sandžaklije su se u Sarajevu toliko osilili da im domaće mafijaške grupacije, iznikle iz rata i pod pokroviteljstvom države, jednostavno ništa ne mogu.
Bratstvo i jedinstvo
Mafija se na ovim prostorima reorganizira i pregrupira, vođena interesima, poslovima i novcem. Tom nanovo uskrslom mafijaškom bratstvu i jedinstvu, osim činjenice da je iz ratova na ovom području izašlo jače i povezanije nego ikad, zajedničko je i to što imaju veliku stratešku prednost pred policijama matičnih zemalja. Jer dok su države i njihovi represivni aparati međusobno ratovali, mafije su se povezivale i poslovale. Njihov ujedinitelj nije bio novi Josip Broz Tito, nego profit i interes. Interes koji tek sada, 15 godina poslije, povezuje i policije zemalja u okruženju. Preplašene činjenicom da se uzrečica kako "svuda u svijetu država ima mafiju, a samo u Srbiji mafija ima državu", sada može primijeniti na gotovo sve države iznikle iz pepela bivše Jugoslavije.
5 područja mafijaške suradnje
Droga
Zbog tzv. balkanske rute droga je oduvijek bila jedan od najvažnijih poslova, a zemunski klan najmoćnija je organizacija za trgovanje drogom u ovom dijelu Europe
Krađe automobila
Automobili ukradeni u Hrvatskoj prevoze se u Srbiju i tamo preprodaju, a organizirane skupine iz Srbije dolaze u Hrvatsku ispunjavati narudžbe automafije
Likvidacije
Profesionalni ubojice iz Hrvatske “odrađuju” posao u Srbiji, i obratno, a u medijima se nagađalo da je upravo na takav način likvidiran i Marko Sliško
Skrivanje
Kako mafija ne poznaje naciju i nacionalnost, uobičajena je praksa da se braći u nevolji pruža sva logistička pomoć potrebna pri bijegu, skrivanju i prelasku granice
Prostitucija
Nakon droge, prostitucija je još jedan unosan posao u kojem je suradnja mafijaških grupacija izražena, no u tom poslu glavnu riječ vode Albanci