Cvetko Simić Preletač, kako će se ispostaviti, jedna od važnijih osoba u združenoj balkanskoj narkomafiji, polovicom veljače ušao je u Hrvatsku. Kao i nebrojeno puta do tada, odsjeo je u nekom od zagrebačkih luksuznijih hotela, vjerojatno čekajući da prođe vrijeme do još jednog u nizu dogovorenih sastanaka. No Simić vjerojatno nije ni slutio da će mu posjet Zagrebu biti posljednje što će učiniti u životu. Jer polovicom ožujka, kada je njegovo truplo isplivalo iz Jaruna, pokazalo se da je Simić na vrlo okrutan način ubijen vjerojatno između 15. i 18. veljače.
Neznanje policije i SOA-e
Jedini trag koji je naša policija imala bio je njegov rent a car mercedes koji je negdje u vrijeme Simićeva nestanka do temelja spaljen. No kako je Simić dva puta evidentiran u Hrvatskoj – zbog lažnih bugarskih isprava te zbog posjedovanja xanaxa – njegov DNK bio je u bazi DNK hrvatske policije. Zato je Simić u manje od 24 sata identificiran i u medijima s obje strane označen kao jedan od glavnih ljudi Luke Bojovića, čovjeka kojeg srbijanska policija smatra vođom grupacije iznikle na razvalinama zemunskoga klana.
I dok su mediji raspredali tko je tko u toj združenoj balkanskoj kriminalnoj kaljuži, hrvatski policijsko-sigurnosni sustav opet je ostao u najmanju ruku – zatečen. Jer kao i bezbroj puta do tada – dovoljno je samo sjetiti se slučaja Pukanić – policija i SOA opet nisu znale da im osoba takva kriminalnog profila kao što je Simić hoda Lijepom našom i u njoj, vrlo vjerojatno, sklapa milijunske poslove.
Nacionalna sigurnost
To možda i ne bi bio toliki problem kada se iz njega ne bi iščitavala i opasnost za nacionalnu sigurnost jer je očito da represivno-sigurnosni sustav kaska za organiziranim kriminalom te je vrlo rijetko kadar predvidjeti, a kamoli spriječiti neke njegove poteze. Koliki je to problem s godinama postao može se iščitati iz statistika MUP-a prema kojima je samo lani šteta pričinjena raznoraznim kaznenim djelima u Hrvatskoj iznosila oko 517 milijuna kuna. A što tek reći na procjene stručnjaka prema kojima bi primjerice različite kriminalne skupine samo na trgovini narkoticima u Hrvatskoj mogle u godini zaraditi između dvije i tri milijarde kuna. Golema su to sredstva nad kojima ni država ni njezini sustavi očito nemaju nikakvu kontrolu pa se onda zapravo nitko ne bi trebao čuditi što se sav taj prljavi novac na kraju opere kroz – legalne poslove.
No usprkos tim zapanjujućim i zastrašujućim brojkama, većina stručnjaka slaže se da ni u Hrvatskoj ni u zemljama u regiji nema klasične mafije kao što je Cosa nostra.
– U nas postoji sustav kriminalnih skupina, a ne organizacija. U Srbiji je taj sustav organizacijski mnogo jače postavljen, a još se u bivšoj državi smatralo da su kriminalne skupine iz Srbije znatno agresivnije i nasilnije od drugih. No isto tako, slika se kriminalne scene raspadom bivše države promijenila jer je očito da su se pojavili novi kriminalci koji su mnogo bolje povezani s međunarodnom kriminalnom scenom – kaže Dubravko Klarić, kriminalist s gotovo 30- godišnjim policijskim stažom i predstojnik Vladina Ureda za suzbijanje zlouporabe droga.
Dvije milijarde gubitka
On smatra da kriminalce, koji su se proteklih godina uglavnom bavili nekim oblicima organizirana kriminala poput krijumčarenja ljudi, droge, cigareta ili neke druge robe, u današnje vrijeme karakterizira veći stupanj povezanosti. No i dalje su to kriminalne skupine povezane isključivo zajedničkim interesima, koje se jednim poslom (npr. krijumčarenje ljudi) koriste da bi pribavile novac za drugi (npr. krijumčarenje droge).
– Prema pojedinim procjenama, smatra se da Hrvatska u godini gubi oko dvije milijarde kuna zbog droge, poslova povezanih s njom te novca koji se troši na različite programe za suzbijanje i liječenje ovisnosti. Na globalnoj razini ti se gubici procjenjuju na nekoliko milijardi dolara u godini, a zna se da u svijetu postoje i neke države kojima se cijela nacionalna ekonomija temelji na proizvodnji i trgovini drogom. Kad se sve to zna, jasno je da se tu vrte golemi novci i golem profit. Problem je što se novac zarađen u ilegalnim poslovima pere ulaganjem u legalne. I tu dolazimo do problema jer se jako teško može procijeniti koliko je takva novca s obzirom na to da je riječ o području koje još nije dovoljno snimljeno – kaže Klarić.
Upravo to jedan je od žešćih paradoksa karakterističnih za manje-više sve poslijetranzicijske zemlje – nema klasične mafije u strukturalnom i hijerarhijskom smislu, no zato je s godinama organizirani kriminal postao toliko jak da je metastazirao u sve dijelove i pore društva.
– Hrvatska, kao ni većina zemalja, nema jasnu definiciju organiziranoga kriminala. Jer neka djela, primjerice ubojstva, mogu biti počinjena zasebno, no mogu biti počinjena i u sklopu neke kriminalne grupacije. Organizirani se kriminal služi dvjema metodama, a to su sila i korupcija. Bez korupcije on se ne bi mogao utaboriti, bez nje ne bi imao upliv u policiji, sudstvu, medijima...
U proteklih dvadesetak godina organizirani kriminal u Hrvatskoj prošao je kroz tri faze. U prvoj se fazi bavio klasičnim kriminalom – iznudama, krađama vozila, krijumčarenjem droga, ljudi, cigareta. Na tim se poslovima stekla materijalna dobit koja se poslovima s građevinom, kasinima, hotelima, aparatima za poker... pretvorila u legalan biznis. Iz tih prvotnih grupacija neki su završili u zatvorima, neki su ubijeni, a neki su zbog oprana novca postali ugledni ljudi i poslovnjaci. Ako se poslije i pojavljuju u klasičnom organiziranom kriminalu, primjerice u poslovima s drogom, onda se pojavljuju isključivo kao financijeri. Koliki se tu novac vrti, jasno je zna li se da se na milijun eura uloženih u drogu može zaraditi pet – kaže Željko Cvrtila, nekadašnji šef kriminalističke policije u MUP-u.
Razvoj kriminala
On smatra da je kriminal postao vrlo isplativ posao za sve koji su u njemu, to više što se na prvobitne kriminalne skupine u Hrvatskoj tijekom rata nadovezala i država omogućivši nesmetan šverc oružja i deviza zbog situacije u kojoj je zbog embarga bila tijekom rata.
– I iz te druge faze i tih poslova izrodili su se ljudi od kojih su opet neki završili u zatvorima, a drugi su postali tajkuni. Posljednji su zarađen novac ulagali u određene poslove tijekom pretvorbe i privatizacije koja se također smatra nekom vrstom organizirana kriminala. Jer sustav je omogućio pljačku javnih poduzeća, dobivanje poslova mimo javnih natječaja, čime se zapravo na legalan način prvo izvukao novac iz privatnih, a poslije iz državnih poduzeća. Taj se novac poslije dakako rabi za financiranje nekih političkih opcija koje usluge vraćaju davanjem unosnih poslova – kaže Cvrtila objašnjavajući spregu kriminala i politike.
No problem je u tome što se krakom organizirana kriminala u javnim poduzećima hrvatska policija bavi tek u posljednje vrijeme jer je još zaokuplja klasični kriminal. Iako su prema Cvrtili to dvije povezane stvari, svijest o tome još ne postoji ili barem ne dovoljno u našem represivnom sustavu. Tome je tako jer hrvatska policija, među ostalim, nema razrađen sustav informatora, što se smatralo reliktom nekoga bivšeg vremena i ukinuto je Zakonom o policiji iz 2001.
Drugim riječima, policija i tajne službe ne djeluju preventivno, već se s posljedicama organizirana kriminala suočavaju tek kada se dogodi neki obračun u tom miljeu. I sve dok to bude tako, Hrvatska će biti zemlja u kojoj mafije službeno nema, ali u pravilnim razmacima svoje krvave spirale – ubija.
Pero kokošar radi sa tergalom onim sitnofaltanim