Uskoro će svako naše malo misto na obali imati rekonstrukciju barem jedne povijesne bitke u kojoj je lukavstvom, domoljubljem i vjerom pobijeđen neki okrutni osvajač.
Najčešće će, naravno, to biti Turci, a hrvatskih je pobjeda bilo toliko da bismo se matematičkom progresijom do sada već trebali prostirati negdje do Antalije, što je puno bliže našem iranskom prakorijenju od ove dinaridske provincije koja još uvijek odjekuje pobjedničkim zveketom viteškog nam oružja. No to je tek jedan od vidova svete tradicije koju smo odnjegovali, što je eufemizam za čisto laganje s predumišljajem za potrebe turizma i oplakivanja vlastitog deficita samopouzdanja. Drugi kraj te viteške lepeze, podjednako nemaštovit i devijantan, jest onaj koji je trebao zabaviti pristigli puk. Ne znam jeste li ikada bili na utrkama magaraca i ne znam jeste li ikada vidjeli nešto strahotnije, odurnije i bjednije, sve onako kako to samo tradicija može biti. Akcije i atrakcije u kojima čovjek zloupotrebljava drugu vrstu ne mogu biti čak ni najmanje pristojne, a kamoli zabavne. Pogotovo kada se na jedno tako plemenito, lijepo, strpljivo i trpljivo stvorenje navali delija između 120 i 150 kila da bi ga šibao u divlji galop, dok se supijana i antipatično zapljuvana gomila kezi i navija u nečem tako ponižavajućem i stravičnom. Jednom su me, prije mnogo godina, gotovo na prijevaru dovukli na utrku magaraca i ono što mi se do krvi urezalo u pamćenje bilo je toliko potresno da sam pobjegao, a od tada stalno bježim od takvih manifestacija čovjeka kao hulje. Ne sjećam se koliko je u utrci magaraca bilo. Njihov broj nije ni važan. Da je bio samo jedan koji na leđima nosi pretilu utvaru, bilo bi previše. Ali sam zapamtio, i pod tim dojmom sam sve do danas, poglede magaraca, te tople i začuđene oči koje su u potpuno superiornom dostojanstvu gledale oko sebe pitajući nas u ime cijele svoje vrste: “Pa zar nam je nakon svega još i ovo trebalo napraviti?!” Desetljećima traju ta “atletska” iživljavanja, a tisućljećima magarce tovarimo do besvijesti. To je jedna od onih vrsta koja nas je doslovno izvlačila iz gliba siromaštva, koju smo bespravno proglašavali tvrdoglavom, glupom, naviklom na batine, inferiornom. I danas kada pitate po našim turističkim mjestima kako mogu zabavu tražiti u ovakvom nasilju na koje još dovode i djecu, uz čuđenje će vam objasniti da je riječ o našoj tradiciji. Pogana riječ. Ni u drugim kulturama životinje nisu bolje prolazile. Bikovi, medvjedi, konji, delfini, slonovi, majmuni, svi ti bezimeni pali junaci za cilj jednokratno kratkotrajne cirkuske zabave polusvijeta koji si je umislio da im je superiorniji, bili su udarani, rezani, probadani, ubijani da bi se sačuvala tradicija udaranja, rezanja, probadanja i ubijanja. Psima smo omili i kosti na živo radi medicinskog napretka, ubijali ih u Zemljinoj orbiti radi tehnološkog napretka...
Civilizacijski koncept u kojem nam sve što nas okružuje treba poslužiti i u kojem se naša dominantnost materijalizira u strukturi nasilništva, upravo takav koncept je trebao i moralno-filozofsko opravdanje u kojem će genocid drugih vrsta biti proglašen tek prihvatljivim postupcima s nižim životnim oblicima. Tako nas još u školama uče da nam kokoši daju jaja, perje i meso, ovce vunu i meso, krave mlijeko, kožu i meso, svinje meso, mast... Ja nikada nisam vidio nijednu kravu da nam je sama donijela mlijeko ili svoju kožu, pile da je dolepršalo noseći nam svoj otrgnuti batak, svinju da je donirala čvarke i šunku. To što nam sve životinje daju je najgrublje i najdoslovnije istrgano s njih, oguljeno s leševa koji su prije toga hladnokrvno i planski zaklani da bi nam uspjeli po školski „dati“ što nam pripada. Nijedan magarac se nikada nije sam prijavio na utrku magaraca pa je stoga i naziv discipline ciničan. Ispravnije bi bilo reći da je to utrka psihopata koji sami ne mogu otrčati atletski krug ili im jednostavno treba netko koga će bez straha od sankcija i od uzvratnog udarca moći pošteno išibati. Koliko se samo frustracija i nemoći vidi u tim grozničavim pokretima koji se slamaju preko magarčeva tijela. Jer biti dobar prema svakom životu znači biti dobar i prema ljudima. Ne možeš zlo klasificirati prema obliku komunikacije s drugim vrstama, jer upravo i samo to, oblici komunikacije, ono su što nas razlikuje. Osjećamo, strahujemo, nadamo se, vjerujemo i želimo svi jednako, ali to izražavamo površnije, poput čovjeka, ili suptilnije, poput drugih vrsta koje hodaju ovom planetom. Možda je to kroz jednu jedinu rečenicu najbolje sažeo Balašević u onoj svojoj čuvenoj antiratnoj „paorskoj himni“ u kojoj je na sve užase i ljudske gubitke u klanju Prvog svjetskog, ali i svih ostalih ratova konstatirao: žao mi konja! Kao što ni ljudi ne bi trebali biti vojnici, još bi manje magarci trebali zabavljati buduće regrute. Jer na koncu, bez obzira na sve pobjede koje slavimo pod zidinama hrvatskih utvrda, bez obzira na alke i „grobnička polja“, dogodit će se ono što se mora dogoditi i što je proročanski upisano na kraju balade: na kraju Turčin potukel nas se bu.
Kako to da je priroda stvorila mesojede i svejede? Po Gerovcu, sve vrste bi morale biti biljojedi, jer valjda biljke zasluzuju da ih se pojede. Da je po njegovom, da se ne smije jesti zivotinje, pomor vrsta bio bi gori nego onaj na kraju Krete i pocetku Tercijara. Jer ako njegova pravila vrijede za covjeka, onda moraju vrijediti i za zivotinje, jer kokoskama je svejedno hoce li ju zaklati covjek ili vuk.