Ne znam gdje je moje dijete, ali želim da zna da je njena biološka majka sve ove godine traži, da je nisam dala ni zaboravila – počela je svoju priču 39-godišnja Zagrepčanka Mirjana Brlek, čija je tada četverogodišnja kći posvojena prije osam godina bez njezina znanja. Uzaludna su bila i nastojanja dviju baka i ostale rodbine – dijete je dano na posvojenje a da se nikog od njih ništa nije pitalo, pa o gotovo dvanaestogodišnjoj djevojčici, nazovimo je Lucija, danas ne znaju ni je li u Hrvatskoj.
Psihička bolest
Uzalud je Mirjani i to što joj je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, kojem se obratila, dodijelio 8000 eura naknade jer su joj povrijeđena ljudska prava. Proces posvojenja odvijao se po zakonu, no istodobno su joj tim postupkom povrijeđena ljudska prava. Od vlastitog djeteta ostale su joj samo uspomene.
Problemi su počeli zarana, a nakon prekida školovanja, odlaska u Englesku, nekoliko hospitalizacija pa i pokušaja suicida, očaja uzrokovanih, među ostalim, poslovima za koje na kraju ne bi dobila plaću, dijagnosticirana joj je teška psihička bolest. No, Mirjana i njen tadašnji dečko dobili su dijete i, premda nisu živjeli zajedno, on je dolazio i provodio vrijeme s njima. A Lucija se zarana pokazala kao izuzetno napredno dijete.
– Rano je prohodala i progovorila, motorički je bila jako napredna – kaže Mirjana.
– Sjećam se jednom, vozili smo se u autobusu, Lucija je imala oko godinu i pol dana. Gleda ona kako ljudi stišću tipku "stop" kad žele da im se vrata otvore i izađu na stanici, i nagne se te stisne i ona tipku. Autobus je vozio i, jasno, vrata se nisu otvorila. Proba ona ponovno, ja je promatram, ona stisne još jednom, i onda onako zbunjena zbog toga jer vrata ne reagiraju, kaže glasno: "Halo?" – prisjeća se Mirjana. Dok priča o kćeri, nestaje napetosti s pravilnih joj crta lica, ozari se i smiješi.
Zbog psihičke bolesti Mirjani je oduzeta poslovna sposobnost, a time automatski i roditeljska skrb, u listopadu 2001. godine, kad je Lucija imala nepune dvije. Iako je za udomiteljicu dobila baku, malena je i dalje bila s mamom. U studenom 2001. Mirjana je u stanu bojila drvenariju, a Lucija je, da ne udiše isparavanja, boravila kod bake i tete s tatine strane. Na vrata su pokucali socijalni radnici i dijete odveli u SOS Dječje selo Lekenik. Lucijin je otac u to vrijeme bio u vojsci, nisu s njim kontaktirali. Mirjana je bila očajna.
– Moja kći nije bila ni zanemarena niti je živjela u neadekvatnim uvjetima. Žao mi je što nikad nije dana šansa patronažnoj sestri, koja nas je u to vrijeme obilazila, da opovrgne takve navode – rekla je Mirjana. Kontaktirali smo s tom sestrom, koja nam je objasnila da svoj iskaz može dati samo na sudu i da kao profesionalac mora poštovati liječničku tajnu koja je temeljena na Zakonu o sestrinstvu i Etičkom kodeksu struke. Zanimljivo je što je pritom rekla i ovo: – Užasno mi je žao obitelj Brlek i drago mi je da se o tom slučaju ponovno govori.
Nakon oduzimanja djeteta, nemoćna, Mirjana je otišla k sestri u Nizozemsku s namjerom da se zaposli, ali nije izdržala i vratila se. Kao osoba bez poslovne sposobnosti, napomenimo, nije imala pravo slobodno prelaziti granicu pa se za to obratila Vatikanu koji joj je to omogućio. Međutim, ubrzo se vratila jer htjela je barem viđati kćer. – Jako mi je nedostajala. Slala sam joj faksom pisma koja su joj čitali, i danas ih čuvam – govori Mirjana. U različitim terminima Luciju su posjećivale i njezine bake, a Mirjana se prisjeća:
– Bila je slatka mudrica, pričala je s bakama te shvatila da one imaju i drugu, svoju djecu. Pitala je stoga mene: "A imaš li ti još djece?" Kazala sam joj da imam samo nju, i to joj je puno značilo, bila je zadovoljna što je nekome ona jedina. Zato se nikad nisam htjela ponovno udavati ni imati još djece, neka kad-tad zna da samo nju imam i čekam.
Lucija je u Lekeniku boravila do kolovoza 2003. godine. Jedina baka koja je zadovoljavala kriterije starosne dobi za posvajanje nije podnijela takav zahtjev jer je Mirjana očekivala da će joj, kako je i tražila, biti vraćena poslovna sposobnost. Nisu očekivale ono što je uslijedilo.
Bake bez ikakvih prava
U proljeće 2003. godine umro je Lucijin otac, a četiri mjeseca poslije, u petak navečer uoči redovitog posjeta curici, bakama je zazvonio telefon. – Rečeno nam je da ne dolazimo, već da se u ponedjeljak javimo u Centar za socijalnu skrb. Ondje su rekli da je Lucija posvojena, a da mi nismo stranke u postupku i da nemamo prava na daljnje informacije i objašnjenja. Samo tako – vrti glavom i danas u nevjerici baka Slavica Brlek.
Mediji su tada pisali o "nestaloj djevojčici", a ravnateljica Centra za socijalnu skrb Zagreb Marija Pavić tada je objasnila da su u navedenom slučaju ispunjene sve zakonske pretpostavke za posvojenje djevojčice, a postupak proveden u skladu s Obiteljskim zakonom. Naime, Zakon propisuje da će centar po potrebi saslušati i bliske djetetove srodnike o okolnostima koje su važne za posvojenje, iz čega proizlazi da je to saslušanje mogućnost, a ne obveza.
Mirjani su u Strasbourgu 2008. priznali povredu ljudskih prava i dodijelili novčanu naknadu, a prošle joj je godine i vraćena poslovna sposobnost, osim u raspolaganju novcem dobivenim od Strasbourga, koji je namijenjen njenom školovanju. Međutim, dijete joj nikad ne može biti vraćeno. M. Brlek sada polaže nade da će ostvariti bar susrete s kćeri. – Nastojim, pa makar to bilo i s njenih 18. Ako i odbije, poštovat ću to – kaže.
Bioloska majka je ostavila bebu staru 3 mijeseca u domu za nezbrinutu djecu Nazorava. Ja ulazim u zivot toga djeteta, postajem zamjenska majka. Posto nisam udata mora proci 3 godine da dobijem pravo za usvojenje. Nakon 7 godina bioloska majka se pojavljuje i trazi svoje djete nazad.U roku od tijedan dana socijalna radnica Danica Sostaric i centar za socijalnu skrb \"Centar\" odlucuju da je djete vrati majci, nisu izvrsili provjeru kuda djete odlazi, nisu vrsili nadzor nad djetetom, nisu uzeli u obzir da je ta ista majka ostavila dvoje djece u dva razlicita doma. Moja molba za usvojenje je \"nestala\" iz njihove dokumentacije.