Malim državama međunarodno je pravo jedini jamac suverene jednakosti s velikima

Ivan Šimonović, pomoćnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda i posebni savjetnik za odgovornost za pružanje zaštite, najviše je rangirani Hrvat u UN-u. U ponedjeljak, na Večernjakovoj konferenciji “Hrvatska kakvu trebamo”, govorio je (u osobno ime, ne uime glavnog tajnika UN-a) o tome kako se u svijetu događa zaokret od politike zasnovane na međunarodnom pravu i na univerzalnim vrijednostima prema politici ničim ograničenih nacionalnih interesa. Takav trend, smatra, ne odgovara ni Hrvatskoj ni svijetu.

Zašto?

Taj zaokret reakcija je na neke negativne učinke globalizacije: gubitak posla za određene društvene grupe, pojačane migracije, kušnja tradicionalnim vrijednostima i stilu života. Ni globalizacija nije samo zlato ni u svemu dobra za sve. Treba koristiti njezine prednosti: doprinos višoj produktivnosti, brži razvoj novog znanja i tehnologija, ali i nacionalnim se mjerama zaštititi od njezinih mana, pogotovo zaštititi one društvene grupe koje mogu biti posebno pogođene. Upravo je to brana da se strah od otvorenih društava razmaše i dovede do zatvaranja u nacionalne okvire, povremeno i uz ksenofobiju i autoritarne tendencije. Multilateralizam je kao odgovor na globalne izazove općenito dobar, a posebno za zemlje veličine Hrvatske. Bez međunarodne suradnje ni ne može se primjerice nositi s izazovima klimatskih problema ili održivog razvoja. Povećava se i vjerojatnost konflikata. Upravo međunarodno pravo, multilateralizam i ljudska prava najbolje štite male u odnosu na velike i slabe u odnosu na jake unutar pojedinih država.

Čini mi se važnim da netko to tako elaborira u hrvatskoj javnosti jer i ovdje sve glasnije čujemo stavove da bi Hrvatska trebala voditi suvereniju politiku, upravo tako: politiku ničim ograničenih nacionalnih interesa. Što kažete na takva razmišljanja, jesu li ona populizam, pokušaj priključivanja svjetskom trendu za koji još nije dokazano ni da djeluje na primjeru velikih država u svijetu, a kamoli malih i mladih, ili nešto treće? Hoću reći, jesu li takva razmišljanja, koja drže da više ne postoji politička utakmica između ljevice i desnice, već između globalista i suverenista, zapravo opasna?

Kada velike države vode politiku ničim ograničenih nacionalnih interesa, onda su opasne. Kada je vode male države, onda rade protiv vlastitih interesa jer nemaju snage svoje interese nametnuti drugima, a gube zaštitu koje pružaju univerzalne vrijednosti i međunarodno pravo. Velike su države tada prijetnja drugima, a kroz povećanje vjerojatnosti sukoba i izostanak globalnih dogovora i vlastitom stanovništvu. Ono što je kod velikih potencijalna tragedija, kod malih je farsa. Ali, to ne znači da se male države trebaju prepustiti na milost i nemilost velikih. Upravo je međunarodno pravo jamac njihove suverene jednakosti. I zato je važno da međunarodne organizacije i asocijacije zadrže važnost te da Hrvatska ojača svoju poziciju u njima. To je prvorazredan nacionalni interes.

Na mnoge od političkih turbulencija koje danas vidimo u Europi i svijetu utjecala je migrantska kriza, posebno njezin kaotičan vrhunac 2015. godine. U Dubrovniku 2. lipnja sudjelujete kao ključan govornik na godišnjoj međunarodnoj konferenciji Interuniverzitetskog centra upravo na temu međunarodnih migracija. Koji su sve okidači i trendovi tih masovnih seoba ljudi?

Trend je porast migracija, a glavni su okidači strah i želja za boljim životom. Premda imaju i sličnosti, treba razlikovati prisilne migracije, migracije zbog straha, od ostalih. Upravo prisilne migracije najbrže rastu: trenutačno je u svijetu 21 milijun izbjeglica i 44 milijuna prognanika, najviše od Drugog svjetskog rata. Nažalost, ljudi znaju od čega bježe – od većeg broja sukoba i masovnih zločina koji su također u porastu. Ostale pak migracije također rastu, trenutačno su 3,3 posto svjetskog stanovništva migranti. Informacije o boljem životu drugdje sve su dostupnije i, ako život u vlastitoj zemlji nema perspektive, ljudi odlaze.

Može li politički koncept izgradnje zidova, ograda i žica postojati i biti djelotvoran i politički prihvatljiv u 21. stoljeću? Mađarski premijer Viktor Orban, moderni reinkarnator tog političkog koncepta, tvrdi, primjerice, da će svi s vremenom shvatiti da je on jedini u pravu i da je njegovo rješenje jedini pravi put.

Zidovi i bodljikave žice brutalan su odgovor na simptome, ali ne otklanjaju uzroke pa ne mogu ni biti uspješno rješenje. Na dugi rok jedino je učinkovito rješenje smanjenje broja sukoba i masovnih zločina te stvaranje bolje razvojne perspektive. To ne znači lijevanje razvojne pomoći u vreću bez dna, već mora biti kombinirano i s mjerama za suzbijanje korupcije i zaštitu vladavine prava i ljudskih prava u državama kojima se pomaže.

Ako koncept zidova i žica ne može proći, kako se nositi sa situacijom u kojoj jedna članica EU vodi takvu politiku, interpretira međunarodne konvencije i pravo na azil kao praktički kazneno djelo?

To je izazov za EU i on mora biti u stanju principijelno se nositi s njime, to je bit multilateralizma. Ne inzistirati da svi u svemu moraju misliti isto, poštivati različitost, ali međunarodne su obveze nešto od čega se ne može odstupiti. Točka.

Vjerujete li da će američki predsjednik Donald Trump ostvariti svoje glavno predizborne obećanje i izgraditi zid uzduž cijele američko-meksičke granice? I hoće li svijet nakon toga biti isti?

Pripreme za gradnju u tijeku su, a kilometar zida više ili manje ne mijenja moju opću ocjenu da žice i zidovi ne rješavaju bit problema. Evo praktične ilustracije iz iskustava koja sam imao u razgovorima u Hondurasu. U Hondurasu, u kojem je stopa ubojstava uvjerljivo najviša na svijetu, bande su se toliko razmahale da majke same šalju svoju djecu na neizvjesni put u nadi da će naći spas u Sjedinjenim Američkim Državama. A razmahivanju bandi bitno su pridonijeli upravo kriminalci iz Hondurasa koji su prisilno vraćeni iz SAD-a u Honduras. Neki od njih nisu ni znali španjolski jer su život proveli u SAD-u kao imigranti bez dokumenata, ali su znali kako organizirati bande. Što je korisnije – graditi zid ili pomoći Hondurasu da se riješi bandi?

Kao pomoćnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za ljudska prava bili ste na terenu u Ukrajini u vrijeme najžešćih sukoba i pisali ste alarmantna izvješća. Postoji li rješenje za taj konflikt? Znamo da je to sporazum iz Minska, no on se očito ne primjenjuje.

U Ukrajini je bilo vrlo bitno brzo uspostaviti UN-ovu promatračku misiju koja će objektivno i nepristrano izvještavati o činjenicama i time spriječiti da se propagandni rat, poricanje, preuveličavanje i manipulacija činjenicama dalje razbuktaju u sukob. Čvrsto vjerujem da je za ukrajinske strane u sukobu upravo sporazum iz Minska, koji kombinira visok stupanj autonomije na istoku, uz zadržavanje suverenosti ukrajinske države, najbolje rješenje. U njemu su, uz ostalo, sadržana i hrvatska i moja osobna humanitarna ratna iskustva o važnosti puštanja svih ratnih zarobljenika po formuli “svi za sve”. Ali Minsk, nažalost, očito nije dovoljan za rješenje šireg problema. Potreban je dogovor između Europe, SAD-a i Ruske Federacije o širenju EU i NATO-a, a tu nema napretka. Velika šteta jer ovako gube svi, a posebice Ukrajinci s obje strane crte sukoba.

Hrvatski premijer Andrej Plenković ponudio je Ukrajincima pomoć kroz prenošenje iskustva Hrvatske u mirnoj reintegraciji okupiranih područja. Zbog tog poteza bio je žestoko kritiziran iz Moskve. Kako komentirate tu hrvatsku ponudu Ukrajincima i što iz nje realno može izrasti?

Premijer Plenković u Europskom je parlamentu vodio pododbor za Ukrajinu, dobro poznaje situaciju i njezine sličnosti s onim što smo iskusili u Hrvatskoj. I ja mislim da bi hrvatska iskustva o mirnoj integraciji mogla biti korisna Ukrajini, ali za to se još nisu stekli politički uvjeti. Snažnu rusku reakciju pripisujem ruskoj frustraciji razvojem događaja u bivšoj Jugoslaviji, gdje je po riječima predsjednika Putina “sve počelo”. Ali iskreno se nadam da će politički kompromis biti postignut, da će Minsk zaživjeti, a tada bi i hrvatska iskustva u mirnoj integraciji bila korisna svim stranama u Ukrajini.

Kako izgleda vaš trenutačni posao pomoćnika glavnog tajnika UN-a i posebnog savjetnika za odgovornost za pružanje zaštite od zločina i genocida? Međunarodna zajednica ima odgovornost kolektivno djelovati kako bi zaštitila stanovništvo onda kada ga država ili neka nedržavna grupacija očito ne štiti ili je zapravo počinitelj zločina. No, kako vi kroz UN možete osigurati da se ta odgovornost primjenjuje?

Posao je sadržajno vrlo izazovan. Mandat uključuje razvoj konceptualnih, institucionalnih i političkih aspekata zaštite, ali što to u praksi zapravo znači? Za mene to znači suočiti države i međunarodne organizacije s obvezama koje su preuzele, ali ih ne izvršavaju. I to ne jednokratno, već sustavno, da parlamenti kroz tematske rasprave nadziru vlade, a ostale države članice UN-a Vijeće sigurnosti. Završni dokument Svjetske konferencije, na kojem je moj mandat utemeljen, sadrži obveze država da na svojem teritoriju spriječe masovne zločine, pomognu drugim državama da to učine ako to ne mogu učiniti same i napokon, ako su same umiješane u zločine ili ih ne žele spriječiti, da ih spriječe putem Vijeća sigurnosti UN-a. A pogledajte svijet oko nas – masovnih zločina posljednjih godina ima više, a ne manje! A Vijeće sigurnosti, podijeljeno nacionalnim interesima, pogotovo svojih stalnih članica, prečesto šuti... Osim odgovornosti za činjenje, postoji i odgovornost za nečinjenje.

Odakle takav nesklad između načelne podrške sprečavanju i zaštiti od zločina i činjenice da je broj zločina u svijetu u porastu?

Podrška je samo na riječima, ali bez spremnosti da se preuzete obveze pretoči u akciju. Da se na vrijeme zaustave kršenja ljudskih prava, posebice sustavna diskriminacija vjerskih ili etničkih grupa koja s vremenom mogu dovesti i do masovnih zločina te da se odvoje potrebna sredstva za sprečavanje zločina u vlastitoj, ali i drugim zemljama. To je naravno kratkovidno: cijena masovnih zločina, ne samo u ljudskoj patnji nego u negativnom utjecaju na razvoj, migracije, potrebu humanitarne pomoći i mirovne operacije, neusporedivo je veća. Naglasak novog glavnog tajnika na prevenciju u tom je smislu ohrabrujući. Njegovo godišnje izvješće na kojem trenutačno radim i o kojem će Opća skupština UN-a raspravljati 5. rujna nosi naziv: “Odgovornost za sprečavanje”.

Novost je da će sadržavati konkretne preporuke za države i međunarodna tijela. Nitko ne voli da se pokreće pitanje njegove odgovornosti, ali bez toga nema učinkovite zaštite od ratnih zločina, zločina protiv humanosti, pa ni genocida. Moj mandat treba imati zube, a u tome i mediji imaju važnu ulogu.