Mandela je bio div, a hrvatski su političari patuljci

Od antičkih Titana i Kiklopa, preko keltskih Fomora, hinduskih Daita do klanova vikinških orijaša i japanskih Onija, gotovo da na svijetu i ne postoji civilizacija koja u svom folkloru ne bilježi priče o divovima. Pa, iako sasvim pouzdano možemo utvrditi kako zemaljskom kuglom nikad nisu hodali pripadnici ljudskog roda visoki više desetaka metara koji su rukama čupali stabla i preskakali planinske klance, divovi među ljudima postoje otkad postoji ljudski rod.Upravo jedan od takvih giganata čovječanstva – zarobljen u krhkom tijelu 95-godišnjeg Južnoafrikanca – preminuo je prije dva dana, no za razliku od drugih znamenitih osoba iz svjetske povijesti, Nelson Mandela ostat će zapamćen po činjenici da je njegova povijesna veličina bila definirana upravo tvrdoglavim odbijanjem da sam u tu veličinu povjeruje.Ono u što je Mandela vjerovao bio je ideal Južne Afrike kao demokratske države jednakih mogućnosti za sve njezine stanovnike. Zbog tog ideala bio je spreman robijati punih 27 godina, usprkos višekratnim ponudama da se u zamjenu za puštanje iz zatvora prestane baviti politikom. Vjerovao je i u borbu mirnim putem pa je bio spreman raskinuti i s najbližim prijateljima, poput Roberta Mugabea, kad su od njega zahtijevali da podrži radikalizaciju političke borbe.Na kraju, vjerovao je i u pomirenje, pa se tako razveo od supruge Winnie kad je nakon sloma aparthejda počela zagovarati oštar pristup prema, nekoć tlačiteljskoj bijeloj manjini u zemlji.

Pojednostavljeno rečeno, Nelson Mandela vjerovao je da njegova zemlja i narod budućnost imaju samo u okruženju nacionalne pomirbe, no to njegovo uvjerenje malo bi značilo da ga nije bio spreman poduprijeti i vlastitim primjerom – odbivši utamničiti svoje tamničare u istoj onoj ćeliji u kojoj je sam proveo punih 9855 dana.Da je taj izbor – usprkos svim problemima koje danas Južna Afrika ima – bio ispravan, svjedoči i sudbina države čiji je čelnik odlučio krenuti drugim putem – Zimbabvea.

Politika uvjerenja uvijek je ponajprije politika osobnog odricanja, a Mandela je arhetip političara koji je vodio primjerom. Upravo su ga zato milijuni ljudi slijedili.Hrvatske političare, bez obzira na stranačku boju, iz dana u dan slijedi sve manje ljudi. Dokazuje to i konstantan pad izlaznosti na nacionalnim izborima, čak i kad je riječ o ideološki elektriziranim referendumima poput onog nedavno održanog na temu ustavne definicije braka.Ta rastuća nacionalna letargija često se tumači kao posljedica pada zanimanja građana za politiku, no jesu li birači uistinu nezainteresirani za politiku ili tek za one koji se tom politikom bave? Staro pravilo glasi da je moguće varati sve ljude neko vrijeme ili neke ljude cijelo vrijeme, ali da je nemoguće varati sve ljude cijelo vrijeme.Hrvatske birače stranke su dugo vremena varale, no te maske sada su pale – bez obzira na to je li riječ o socijaldemokratima koji najavljuju masovne otkaze sa zadnjih sjedišta luksuznih limuzina ili razvedenim demokršćanima koji na sva zvona promoviraju zaštitu tobožnje svetosti braka.

Pod plaštem modernosti i umjerenosti građanima se nudila deideologizirana politika lišene sadržaja ili bilo kakvih konzistentnih stavova i njezini akteri – prazni politikanti fokusirani isključivo na jedan cilj – osvajanje i držanje vlasti.Hrvatskoj je danas, gotovo više nego ikada u njezinoj povijesti, potreban jedan Mandela – čovjek koji bi snagom svog uvjerenja, vlastitog ponašanja i žrtve građane mogao inspirirati da svoju državu i društvo učine boljima nego što su oni danas. S posljednjim koji je to pokušao – pokojnim Vladom Gotovcem – satrapija patuljaka okrutno se obračunala. U ovim našim krajevima svijeta divovi ipak samo postoje u narodnoj predaji.