Neočekivani silazak predsjednice Republike iz svečane lože HNK na pozornicu, među plesače, poslije završetka baletne predstave „Labuđe jezero“, može se tumačiti različito, uglavnom na njezinu štetu, kao povreda zaštićenoga prostora umjetnosti u Talijinu hramu i kao konfiskacija glavne uloge koja u takvim prilikama pripada (samo) umjetnicima. U zraku je ostalo pitanje: zašto je išla tamo gdje joj nije mjesto? Da skupi koji politički poen? Ali, i u politici, kao i u svakom natjecanju, poeni se lako gube, a teško osvajaju. Da se pokaže? Ali, pokazuje se gotovo svaki dan, toliko su političke funkcije opterećene, pa i profanirane, viškom slika i inflacijom (praznih) riječi. Da dade javnu podršku kulturi? Ali, godinama kultura životari ispod praga proračunskog siromaštva, a političari svih boja opet više brinu kako će povećati sredstva za vojsku nego za kulturu. Da izrazi simpatije i podršku „labudovima“? Ali, svaki je gledatelj u HNK mogao te večeri polagati jednako pravo na zadovoljstvo; u posvećenom mjestu umjetnosti, samo umjetnicima pripada uzvišeno pravo na pljesak; politika pod tim reflektorima nema što tražiti. Ako je kazalište „permanentni revolt“, kako je vjerovao Jean Vilar, jedan od najvećih francuskih redatelja 20. stoljeća, onda političarima nije mjesto na kazališnoj sceni; političari imaju druge, znatno šire scene na kojima igraju svoje (glavne i sporedne) uloge i na kojima se legitimno kreću od jutra do sutra. U nešto drukčijim socijalnim i duhovnim okolnostima kontrastnoga 21. stoljeća, drugi veliki redatelj (Oliver Py) definira kazalište kao „praznik nade kad nema nade“, i on isključuje političare iz ekskluzivnog, aktivnog kazališnog kruga. Krivo bi bilo i (po)misliti da ljudi koji vode državu, ili je žele voditi, nisu dobrodošli u kazalištu. S više političara u kazalištu, kulturi će biti lakše u Saboru.
I višak karaktera je teret
U zemlji u kojoj su prije pojave Donalda Trumpa počele selektivne restrikcije državne pomoći alternativnim udrugama, oštri financijski udari novog američkog predsjednika na nekoliko liberalnih federalnih agencija mogli bi povećati apetite i u nekim našim krugovima koji su već oglasili svoju fundamentalističku glad za „discipliniranjem“ kulture. Ne bi bilo loše viđeno da je (i) predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, kao i ostali iz državnoga vrha, stala otvorenije na stranu onoga dijela umjetničkih staleža koji su se osjetili ugroženima u svojoj slobodi (stvaralaštva), a da ne odstupa pri tome ni za pedalj od početnoga stava svake dobre politike da je zakon iznad svih.
Možda je dobro da je šefica države, poslije neopreznoga desanta na daske HNK, otišla u Švedsku, da se sama uvjeri da političari tamo ne žive pod staklenim zvonom. Lako je vidjeti tko kome služi: politika građanima ili obrnuto. Ipak, tko nema političke strasti, tko je lišen svakoga ega, taj nema što tražiti u politici; bez karaktera i bez ličnosti, teško je uspjeti u bilo kojem ozbiljnom poslu, osobito u onome koji se mora potvrditi u javnosti. Ali, višak karaktera može biti teret, kao što se ni s manjkom karaktera ne može otići daleko. Ljude sa svojstvima stručnjaci zovu karizmatskim osobama; birači to prepoznaju, i kad nisu stručni. Svi političari ne mogu stati u opis koji je o njima (i o sebi) dao njihov duhoviti francuski kolega Jean-Louis Bourlanges, ali se u njemu mnogi mogu prepoznati: „Političari su obično sebični i narcisoidni ljudi za koje vrijedi formula Françoisa Mauriaca da se ‘ništa značajno ne događa drugima’”. Kad netko na raspolaganju ima novine za doručak, radio za ručak, televiziju za večeru, a internet cijeli dan i noć, teško se može oduprijeti iskušenjima da ne povjeruje da vlast vraća vladare u predkopernikansko doba, i da se cijeli svijet vrti oko njihova planeta. Oči koje gledaju same sebe obično su veće od želuca koji mora probaviti vlastitu taštinu, u težim slučajevima i megalomaniju.
Da bude jasno: ljudi iz vlasti, iz politike, važni su zbog svoga položaja u državi, zbog utjecaja koji imaju u društvu, zbog ideja koje zastupaju, zbog odluka koje donose za sve ljude i zbog tretmana koji uživaju u javnosti. Politika zato i postoji da organizira što podnošljivije odnose među ljudima i što prihvatljiviji život u društvu. Ni u antičko doba mudraci nisu postali vladari, a ostali građani demokratski dionici. Dugo su političari izlazili u javnost kad su oni htjeli, kad su imali što reći i kad im je to trebalo; sada izlaze a da nemaju uvijek što reći, niti se to od njih traži. U knjizi „Les saboteurs“, politolog Eric le Boucher objašnjava zašto je došlo do razvoda između političara i građana. „Nekad je vlast izazivala strah; danas izaziva smijeh. Nekad je vlast fascinirala; danas izaziva ravnodušnost“. U tom navlačenju konopca, politika ima na svojoj strani moćne državne poluge, uključivo i policiju, vojsku i obavještajni aparat: vlast nad novcem izgubila je na slobodnome tržištu, za medije se još bori; na drugoj strani stoji „demos“, građani koji su postali ljudi, razočarani vlastima, demobilizirani, očajni, bijesni i ranjeni. U toj novoj konfiguraciji nije uvijek razvidno tko stvarno vlada, pa se političari hvataju i za medijske slamčice. U pravilu, političari ne mogu okrenuti glavu od mikrofona, a pogotovo od kamere: dijelom su stvarno politički ovisni o medijima, a dijelom su pravi ovisnici o toj masovnoj „drogi“, jer vide sebe u toj medijskoj projekciji vlastite slike.
Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila je Ivu Josipovića ne samo zato što je imala više domoljublja i nacije (pa i nacionalizma) u svome nastupu, nego zato što je svoje ideje i svoje poruke bolje prenosila javnosti
Od vremena Johna Kennedyja, državnici su više slavne osobe nego vođe države i nacije. Zato će 90-godišnji Valery Giscard d’Estaing u starosti reći rezignirano da današnji ljudi ne znaju tko njima upravlja. Nema više velikih ličnosti! Davno prije nego što se pojavila „civilizacija slike“, kardinal Richelieu je u svome nacrtu države na visoko mjesto stavio – i formirao – prvi ured za tisak: toliko je i njemu, u predmedijsko vrijeme, izgledalo evidentno da postoji javno mišljenje, da je ono važno za funkcioniranje države i da vlast mora imati nad njim kontrolu. Otad je komunikacija sastavni dio svake (dobre) politike. Kako su se razvijale tehnologije, pogotovo tehnologija slike, tako su i vladari postajali „glumci“ u predstavama koje su iz pozadine režirali njihovi komunikacijski gurui. Čak je i jedan klasični tip političara, kakav je bio François Mitterrand, pristajao plesati kako mu je svirao njegov „vrač iz Elizeja“ Jean Pulhan, i pred kamerama razgovarati s voditeljem koji je pritom sjedio na – stolu, prekriženih nogu! Trebalo je na taj način pokazati građanima da je njihov predsjednik samo jedan od njih. Izbori su već dugo, otkako je njima zavladala televizija, prerasli u natjecanje u popularnosti, a ne kompetentnosti.
Hrvatski su vladari većinom zapostavljali ili podcjenjivali zanat komunikacije, ili mu nisu bili vični: Franjo Tuđman je imao oko sebe krojače koji su se brinuli da bude dobro odjeven, savjetnike koji su bili zaduženi da ne promaši temu, ulizice koji su pazili da u teškome vremenu zadrži visok moral; za ostalo je bio sam svoj majstor. Njegov prvi nasljednik Stjepan Mesić došao je, jedini dosad, na vlast zahvaljujući komunikacijskim sposobnostima, i ostao dva mandata, uglavnom zbog istih komparativnih prednosti: Tuđmanovoj preozbiljnoj koncepciji predsjedničke funkcije on je dodavao (pre)ležerni stil, koji nije imao veće posljedice zato što se u međuvremenu vlast s Pantovčaka preselila na Markov trg. S Ivom Josipovićem problem je nastao kad nije mogao stati u Tuđmanov frak, jer nije imao izvorni legitimitet osnivača države, a iz Mesićeva je odijela htio izaći jer su ga žuljali njegovi vicmaherski maniri. Profesorska Josipovićeva koncepcija predsjedničke vlasti srušila se na biralištu, zato što sam nije mogao građanima objasniti zašto bi mijenjao Ustav, kad ionako ne bi promijenio podređeni ustavni položaj predsjednika, i zato što mu Zoran Milanović, objektivno, nije pružao ruku nego podmetao nogu.
U odnosu na njega, Kolinda Grabar-Kitarović, zadovoljavala se sa zatečenom minimalističkom koncepcijom predsjedničke funkcije u stilu stare formule grobara Pariške komune Alfreda Thiersa: „Kralj kraljuje, ali ne upravlja“! Njezine su ambicije išle iznad protokolarne uloge na koju je osuđen svaki predsjednik poslije Tuđmana – da predsjeda državom, ali ne vlada njome. Činjenica da uživa politički legitimitet izravnih izbora, kao prvi hrvatski predsjednik, a da nema veće ovlasti od njegovih nasljednika, stvara stalnu napetost u odnosima dviju neravnopravnih polovica izvršne vlasti i djeluje poput crva koji nagriza harmoniju državne vlasti. Ni ona nije izuzeta od poznatog aksioma koji je postavio katolički pisac Michel Deon: „Nema boljeg načina da poštujete jednog čovjeka nego da upoznate njegove slabosti“. Kad se uselila na Pantovčak, predsjednica je u političkoj areni prvo navalila na crvenu krpu Brozove biste, koju je Franjo Tuđman, Titov general i zatvorenik, tolerirao u ime njegovih ratnih zasluga, a zatim je iz prazne puške prijetila vladi Zorana Milanovića, i tako potencirala njegovu netrpeljivost do granica elementarne nepristojnosti. S Tihomirom Oreškovićem i Andrejem Plenkovićem sve je ionako ostajalo i ostaje u obitelji, iako se, kao u svakoj obitelji, postavlja(lo) pitanje tko je stariji, tj. jači. Kohabitacija se u hrvatskim prilikama nije pretvarala u sukob, jer za sukob trebaju dvojica; čak i kad je kohabitacija bila najdulje formalno na djelu, ona nije bila djelatna gotovo ni u jednome trenutku, jer su se Stjepan Mesić i Ivo Sanader u bitnim pitanjima države držali Ustava, a u manje važnim slučajevima Slavonac i Dalmatinac rješavali su probleme u zagorskom stilu: „Ljudi smo, dogovorit ćemo se“! Manje je bilo napetosti između HDZ-ova disidenta na Pantovčaku i predsjednika HDZ-a na Markovu trgu, nego između šefa SDP-a na čelu Vlade i HDZ-ova kandidata na čelu države. Karakter dvoje političara – Milanovićeva arogancija i agresivnost, i upornost i umišljenost Kolinde Grabar-Kitarović – činio je njihove odnose sasvim neperspektivnima, čak i opasnima („Mi ili oni“). Odlaskom SDP-a s vlasti, predsjednica je mogla odahnuti, jer je iz politike otišao najveći fajter poslije marginalnog „bombardera s Kvarnera“, ali je sama, ostavši bez protivnika, ušla u zonu nevidljivih i „zabranjenih“ sukoba.
Lijek postaje otrov
U društvu, ili u svijetu, „apsolutnosti brzine“ i „relativnosti istine“, kako je naše vrijeme odredio Umberto Eco, državnici su i u jednoj i u drugoj opasnosti: da u žurbi budu površni. Nije im lako graditi autoritet kad nemaju vlasti, pogotovo što je dokazano da se manjak vlasti ne može kompenzirati viškom riječi ili suvišnim javnim gestama. U takvim uvjetima, komunikacija djeluje ili kao lijek, ako je vješta, uvjerljiva i pravodobna, ili kao otrov, ako se daje u krivim dozama, u krivo vrijeme i s krivim porukama. Kolinda Grabar-Kitarović pobijedila je Ivu Josipovića ne samo zato što je imala više domoljublja i nacije (pa i nacionalizma) u svome nastupu, nego zato što je svoje ideje i svoje poruke bolje prenosila javnosti. Njezina komunikativnost padala je nakon toga na više ispita: ni do danas nije objasnila zašto je Dragan Lozančić izgubio njezino povjerenje; zašto je javno smjenjivala, a zapravo ponižavala, veleposlanike Para i Markotića; što je tajnovito radila u Americi; i konačno, izlazak među plesače u HNK svojevrsni je krah – da li i kraj? – komunikacijske strategije kojoj je slika važnija od tona, odnosno teksta. Vlast, svaka, bez izuzetka, ne motivira samo pristalice i obožavatelje, ona mobilizira konkurente i protivnike. Predsjednica i štab njezinih savjetnika – koji je, u nekim stvarima, ili ne savjetuju ili loše savjetuju, ili ona savjete ne sluša – doživljavaju na svojoj koži da se osveta servira dok je vruća. Izlazeći među baletane, Kolinda Grabar-Kitarović i njezini komunikacijski stratezi zanemarili su slavnu Balzacovu izreku: „Veliki umjetnik je više od kralja: on vlada u svijetu fantazije“!
>> Predsjednica u Stockholmu: Švedski model zadržavanja mladih mogao bi se primijeniti na Hrvatsku
>> Poruka Grabar-Kitarović kraljici: Terorizam nas ne smije pokolebati u izgradnji boljeg svijeta