Poslije podulje gradnje na nedostupnim navozima Banskih dvora, po političkim nacrtima samoga premijera Plenkovića, Vladin tanker za prijevoz tereta rasutih totalitarizama porinut je konačno u more; predstoji mu nemirna plovidba između Scila i Haribda složene hrvatske političke povijesti. Ispratilo ga je, ili dočekalo, nešto nade i mnogo skepse, čak i među onima koji ne žele da pozitivan projekt za otklanjanje povijesnih dubioza potone u dubine još jednog političkog razmimoilaženja oko ustaša i partizana, niti da se nasuče na plićake nekritičkog i brzopletog konsenzusa iz kojeg bi se mogli razvijati novi, još teži nesporazumi. U tom prostoru između nade u novi vrijednosni poredak i straha da će sve ostati po starom, krenula je skolastička ekspedicija pod visokim vodstvom akademika Kusića koja će morati otvarati žvale tolikim totalitarnim volovima, ne bi li lakše izbrojila bolesne političke zube. Možda će se Hrvati, riješe li se hipoteka prošlosti, stvarno moći lakše posvetiti izgradnji bolje budućnosti. „Kad bi se budućnost mogla odgonetnuti – objašnjavao je Nabokov čovjekovu zaljubljenost i zaljubljivost u prošla vremena – ne bi nam prošlost bila tako privlačna“! A kako se Hrvati dokazano ne mogu osloboditi okova prošlosti, koje su sami sebi (is)kovali, i dalje ih nekorisno kuju, trebalo bi suspregnuti čuveni hrvatski jal, barem dok se ne pokaže da je trud s Vijećem samo još jedan jalov posao. Da ideološki promet u Hrvatskoj, nakon svih totalitarističkih iskustava, nije (dobro) reguliran, o tome nema većih dvojbi: što je lijevo, a što desno, to se nekako svladava i u autoškolama; što je crveno, a što crno, to je (sve) veći problem koji ni druge škole ne mogu riješiti.
Je li vijeće mudraca (bez ironije) najbolji odgovor na takve potrebe za boljim reguliranjem kritičnih točaka povremenog ideološkoga kaosa u zemlji, to je već drugo pitanje. Nešto zbog uvjerenja da se s komisijama samo odlažu vrijednosni i politički odgovori na kapitalne probleme društva, nešto zbog spoznaje da s velikim administrativnim prometom obično dolazi mala politička zarada, nešto zbog straha da bi se mogli pojaviti novi policajci duha kao nepoželjni arbitri u osjetljivim povijesnim pitanjima, nešto zbog mišljenja da država (vlast) ne može nadomjestiti povjesničare a nešto i zbog nezadovoljene sujete, u zraku zuje mnoge muhe sumnji i bauci neskrivenoga pesimizma. Država će u novome pokušaju najmanje pogriješiti ako potakne istraživanja, ako otvori arhive, ako osigura slobodan rad istraživačima i ako stvori politički ambijent u kojem će se traganje za istinom cijeniti više od ideoloških neistina. Ne mora biti pogrešnom ideja da se oko jednoga uvaženog akademika okupi 17 umnih profesora Baltazara, i da im se povjeri politički mandat da otklone krupne nedostatke ideološke signalizacije u društvu, da potvrde ili promijene zatečeno znakovlje na glavnim prometnicama između Jasenovca i Bleiburga, da provjere (ne)dopuštene brzine kretanja i da, u konačnici, olakšaju vlastima da za popa i za boba prošlosti pronađu prava imena.
Kontaminirano politikom
Žele li zaobići sve zamke na putovanju do odredišta koje je nazvano birokratski hladno kao „otklon od nedemokratskih režima“, akademik Kusić i njegovi vijećnici neće moći izbjeći da se u operaciji suočavanja s totalitarnom prošlošću suoče i s ideološkim i državnim sustavima koji su proizvodili „nedemokratsku praksu“, s milijunima žrtava na jednoj i na drugoj strani: s nacizmom, koji je i u ratnoj Hrvatskoj bio na djelu sve vrijeme rata, kao stvarnost zločinačkoga režima, i s komunizmom, koji je oscilirao između surove staljinističke diktature u prvim godinama poslije rata, i totalitarne vlasti koja je bila konstituirana oko jednoga vođe i jedne političke partije; zločini komunističkoga režima još nisu do kraja identificirani, pa ni dovoljno objašnjeni. Kako će odrediti prirodu jednog i drugog totalitarizma, sličnosti i razlike među njima, ovise umnogome i odgovori 18-orice vijećnika na set političkih pitanja koje je pred njih postavila Plenkovićeva Vlada. U državi kojoj nad vratom stalno visi Damoklov mač neraščišćene prošlosti, Kusićevo bi Vijeće ispunilo svoju misiju kad bi Hrvatsku – pošto je već ozbiljno zagazila u 21. stoljeće – oslobodilo ideoloških utega 20. stoljeća i prekinulo začarani krug stalnoga recikliranja kvarne prošlosti, u zamjenu za upadljivi nedostatak vizije budućnosti. Nema Vijeće čarobnu moć da malim prstom rješava velike probleme fašističke i komunističke prošlosti na našim prostorima; to bi spadalo u kategoriju normativnog optimizma, s kojim bi bilo naivno baratati. Samim pogledom na strukturu Vijeća nije teško zaključiti da se njegovi članovi neće lako složiti oko nekih nezaobilaznih pitanja, na kojima će proći ili pasti: ratne, a osobito poratne uloge J. B. Tita (lakše će biti s A. Pavelićem, kod njega se nema što braniti, barem javno); prirode totalitarnih režima koji su nasiljem i terorom obilježili prošlo stoljeće; sličnosti i razlika između fašizma i komunizma; razmjera zločina jednog i drugog totalitarizma… I zrele demokratske sredine, kakva je francuska, koje su u ratu imale i (pro)nacističku vlast i vlastiti pokret otpora, teško su se poslije rata suočavale sa sličnim psihološkim traumama. Objašnjenja i interpretacije povijesti pokazivale su se teškom, čak i nemogućom misijom. Tako je i u svim ratnim temama: koliko mislilaca, toliko mišljenja. Slavni povjesničar (i nekadašnji član KP) François Furet nacizam je odredio kao „patološku egzaltaciju nacionalizma“, staljinizam kao „transformaciju boljševičkog univerzalizma u ruski nacionalizam“ a usporedbu dvaju totalitarizmaa smatrao “legitimnom“; filozof Paul Ricoer iz nekomunističke, zapravo antikomunističke revije „L’Esprit“ pisao je da između nacizma/fašizma i komunizma „ima sličnosti u metodi“, ali i velikih razlika glede cilja i projekta, na kojem su bili angažirani; psihoanalitičar Elisabeth Roudinesco najradikalnije zastupa stajalište o dva ideološka bloka: „Ne podnosim da se na isti plan stavlja (komunistički) pokret otpora i (fašistička) kolaboracija“!
Različita mišljenja među francuskim povjesničarima uglavnom korespondiraju s podjelama koje se iskazuju i u drugim zemljama, pa i u hrvatskoj struci, na crti (različite) političke orijentacije; vjerojatno će se razlike i podjele izraziti i u radu Vijeća (osobito u završnim stavovima), usprkos (dobroj) Plenkovićevoj metodi da u konačnome izboru ne pokloni povjerenje povjesničarima za koje se unaprijed moglo znati da u stogodišnjem ratu između partizana i ustaša nisu spremni ni na primirje. Je li Vijeće time dobilo na koheziji a izgubilo na kvaliteti? Politika je poprilično kontaminirala teren na kojem bi se Vijeće trebalo neometano kretati u sljedećih godinu dana. Znakovito je da mu je u hodu, na „navozima“, promijenjena misija, jedni će reći proširena, drugi uopćena: s kliskoga terena totalitarnoga nasljeđa premještena je na globalni prostor nedemokratske prakse; potencijalno svega i svačega. Što u Hrvatskoj nije bilo nedemokratsko, ne samo u Pavelićevo ili u Titovo vrijeme crne i crvene diktature!
Put u Jasenovac
Knjigovođama sumnjive povijesti domaća je zadaća (u odnosu na prvotnu verziju) tako formulirana da se neće fokusirati samo na ustaše i partizane, gdje uglavnom i dalje vlada stanje uzajamne nepodnošljivosti i hermetične zatvorenosti, ni samo na dva totalitarizma, gdje dominiraju heretičke misli da u takvoj podjeli ništa nije heretično; istraživati nazivlje i znakovlje, ličnosti i pokrete, uzroke i posljedice nedemokratskih režima, da bi na kraju – dođe li do kraja - preporučila što u novoj ideološkoj signalizaciji – i političkoj konstelaciji – može prolaziti dalje, a što treba isključivati iz prometa. Na našem političkom prostoru nedemokracija nije bila samo izuzetak koji bi potvrđivao pravilo o vladavini demokracije, nego obrnuto. Nije pitanje što će Vijeće istraživati, nego što neće. Mora li putovati u Jasenovac, odakle je sve i počelo, da može dati potvrdu da dva različita ideološka znaka ne mogu okruživati najveći ratni zločin na tlu Hrvatske i da otkrije ono što je dobro poznato, s tim i bez toga, da se pozdrav „Za dom spremni“ nepovratno kompromitirao (da bi mogao stajati u paru s visokim vrijednostima Domovinskoga rata). Otprilike kao što se kompromitirala zloglasnija svastika; ni nju nisu dizajnirali nacisti, ali su je oni uništili kad su je stavili na svoju zastavu.
Predsjednik Tito vladao je željeznom rukom, bez političke konkurencije i bez milosti za protivnike, sa „svojim“ Bleiburgom i „svojim“ Golim otokom
Počele su već licitacije što će biti s petokrakom, koju (s razlogom) osjetljive žrtve komunizma stavljaju na indeks s ustaškim pozdravom, i zbog vlastite memorije? Vijeće će pred tim problemom morati dobro vijećati: pod tim je znakom obranjena zemlja, i pod tim su znakom počinjeni zločini; nisu hrvatski (i tada: jugoslavenski) partizani jedini ratovali s petokrakom na glavi; Europski sud za ljudska iz Strasbourga već je Mađarskoj uskratio pravo da isključi petokraku iz politike; poznati proizvođač piva mogao bi stvar iznijeti pred trgovački sud, u slučaju zabrane, a s petokrakom je nešto drukčije i zato što može biti u dva položaja: s vrhom prema gore, kao kod Pitagore i srednjovjekovnih alkemičara, kad je označavala princip apsoluta, i s vrhom prema dolje, kad iskazuje blisku prisutnost đavla. Kukasti križ znači isto u svim položajima: crvenu krpu za sve demokrate koji (i dalje) vjeruju da je drugi svjetski rat bio i pobjeda dobra demokracije nad silama političkoga zla: nad jednim je zlom (fašizmom) završetkom rata spuštena zavjesa povijesti, kroz koje još proviruju različiti revizionizmi i revizionistički voajeri, ne bi li naknadno dokazali da vrag i nije bio tako crn kako su ga opisali pobjednici ili da je drugi, crveni vrag jednako crn, ako ne i crnji; drugo je zlo (staljinizam) na krilima vojne pobjede produljilo život sve dok komunistički režimi nisu pali pod teretom vlastitih suprotnosti. U sukobu između Staljina i Hitlera najveći je, po europskim mjerilima, ispao Winston Churchill, koji ni trena nije oklijevao da i s crnim vragom iz Moskve ide u savez, ako mu olakšava pobjedu nad nacizmom u Europi.
Nema Dana oslobođenja
Generacija poslijeratnih engleskih povjesničara između staljinizma i nacizma svrstala se uz demokraciju; sa svim nesimpatijama prema jednome i drugome „velikome vođi, Staljinu dali su sitnu prednost, jer je s Rusima podnio najveće žrtve u borbi protiv nacizma, i jer je spriječio Hitlera da pobije više ljudi od njega! Nova hrvatska politička signalizacija može se temeljiti samo na demokratskim standardima uspostavljenim u Europi poslije oslobođenja: rat je bio zajednički, Hrvatska je u njemu sudjelovala i na poraženoj i na pobjedničkoj strani, što trajno razlikuje hrvatski partizanski pokret i ustaške kolaboracionističke vlasti. Možda se Stjepan Mesić iz HDZ-ovske faze u svome „slavnom“ govoru iz Australije o „dvije hrvatske pobjede“ – iako je time davao kredite revizionizmu – nije sasvim ogriješio o stanje duha u dijelu (neučenije) hrvatske populacije kad je smjelo govorio o hrvatskoj pobjedi ‘45. pred ljudima koji su prije Franje Tuđmana slavili pod Pavelićevim portretom. Uostalom, i nove, demokratski izabrane hrvatske vlasti odrekle su se pobjede kad su ukinule ulice 8. svibnja i prestale slaviti dan oslobođenja (i tako Hrvatsku nerazumno i nerazumljivo isključile iz kruga zemalja pobjednica). Na stare hrvatske podjele iz „Velikog rata“, nadovezale su se nove, ili nove stare podjele 90-ih godina kad su dvije polovice Hrvatske drukčije gledale na proces državnoga osamostaljenja, sve dok velikosrpsko tenkovlje nije krenulo na Vukovar; Tuđmanova politika nacionalnoga pomirenja nadživjela je ratnu opasnost, ali je bez Tuđmana gubila političkog zaštitnika i u rukama radikalnijih Tuđmanovih nasljednika postajala nova moneta za potkusurivanje starih računa između novih „ustaša“ i „partizana“. Kad bi se Hrvatska – možda i s preporukama Vijeća – mogla vratiti dobrim savezničkim običajima (i osjećajima) ratnog pobjednika nad nacizmom, lakše bi se mogla suglasiti da je u miru izgubila slobodu i imati objektivni(ji) pogled na to vrijeme. U tom bi se sklopu s manje starih sukoba i bez novih podjela moglo raščistiti i osjetljivo pitanje trgova i ulica s Titovim imenom, a da Istra i Primorje ne skaču na zadnje noge.
Rat je bio jedno – maršal Tito je s partizanima vratio Hrvatskoj više nego što je Pavelić poklonio Mussoliniju; poraće je nešto sasvim drugo – predsjednik Tito vladao je željeznom rukom, bez političke konkurencije i bez milosti za protivnike, sa „svojim“ Bleiburgom i „svojim“ Golim otokom: želi li ići do kraja zadane misije da napravi „jasni otklon“ od nedemokratskih režima, Vijeće neće moći pecati ribu na Rubiconu, kad je već došlo do njega. Povijesna distanca omogućuje mu da prijeđe na drugu obalu. Manevri Josipa Broza Tita i Komunističke partije, krađa demokracije, zavođenje terora i masovnih zločina od prvoga dana njegove vlasti ne mijenjaju povijesne činjenice da su hrvatski partizani omogućili Hrvatskoj da na kraju rata bude na pobjedničkoj strani, i da su integrirali u Hrvatsku otuđene hrvatske krajeve. Više su partizani vratili u sastav Republike Hrvatske nego što su ustaše uspjeli (pro)dati, da bi došli na vlast: to stvara razliku između političkih vođa, Pavelića i Tita, približno odnosu koji su u europskoj povijesti ostavili Hitler i Staljin. Kao i njegovi mentori, i Pavelić je kockarski išao na sve ili ništa, i ostao bez svega; kao boljševik, Tito je gradio i branio svoju poziciju s dosta šarma i s previše sile, uz masovnu upotrebu staljinskih metoda likvidacije, egzekucije i degradacije. Poslije svega, antifašizam je potvrđen kao neupitna vrijednost, ugrađena u europski demokratski identitet; fašizam/nacizam i staljinizam su njegove negacije. Postoji i jedna velika razlika među njima: nacizam/fašizam pojavio se gdje je bilo planirano, i kako su programirali glavni arhitekti; sve je kod Hitlera bilo unaprijed objavljeno i poznato. Komunizam se nije pojavio u demokratskom centru Europe, kako su njegovi utemeljitelji planirali, nego na despotskoj periferiji (William B. Yeats to naziva „tragedijom Rusije“). U „Mojoj borbi“ A. Hitler otkriva sve svoje planove; kod K. Marxa, kako u njegovu obranu od moguće krivnje za staljinske logore navodi E. Roudinesco, nema gulaga! Bilo ih je, međutim, u političkoj stvarnosti koja se pozivala i na Marxa.
‘Iz temelja zločinačka’
Kad je nacistička država – i poredak koji je oko nje izgrađen – konačno propala, njemački filozof Karl Jaspers dao je etički i politički sud o toj propaloj konstrukciji, koji se i danas smatra važećim: da je bila „iz temelja zločinačka“ i da je „njen plan genocid i bespravlje“. U Nürnbergu je stavljena točka na i toga velikoga pada europske civilizacije koji se iz njenoga njemačkoga centra odražavao i na hrvatske prilike toga doba (pa i kasnije). Pobjednici su pisali povijest, ali na zločinima i zabludama poraženoga. S padom Berlinskoga zida pao je i drugi veliki totalitarni poredak u Europi koji je s Istoka ugrožavao demokratsku kulturu, i u Hrvatskoj, gdje je imao svoj krak, unutar jugoslavenskog komunističkog poretka. Razumljivo je da hrvatske političke vlasti žele zatvoriti ta dva poglavlja tragične političke povijesti, da bi mogle energiju (pre)usmjeriti izgradnji uspješnije i pravednije države; razumljivo je i to što traže pomoć od struke i što su stručnjacima dali u ruke ključeve prošlosti, da bi se mogle produktivnije posvetiti otvaranju vrata društva budućnosti. Da se i mladi mogu osjećati kao svoji na svome. Svatko je, u krajnjemu, kovač svoje sreće, pa i Kusićevo vijeće. Njegov će konačni rezultat ovisiti najviše o tome koliko će biti odvažno, da ne kopa samo po površini, koliko će biti kompetentno, da na prava pitanja dade prave odgovore, i koliko će biti svjesno vlastite odgovornosti, da ne bi bilo poklopac za opasne lonce.
>> 'Tko je odgovoran za masovna ubojstva, ne može imati trg u Zagrebu'
>> Povjerenstvo za prošlost: Omejec, Lučić, Nazor, Ančić... Klasić odbio
