Prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana već više od četvrt stoljeća prati stigma da je sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem dogovorio podjelu Bosne i Hercegovine te da je dijelove teritorija te susjedne države htio pripojiti Hrvatskoj. Nerazumno bi bilo tvrditi da Tuđman nije imao rezervni plan za slučaj da ratni sukob Bošnjaka, Srba i Hrvata završi potpunom dezintegracijom tek stvorene države, no činjenica je da još nitko nije predočio nikakav ozbiljan dokaz da je podjela BiH bila službena politika ondašnjega vodstva Republike Hrvatske. Tom su se tezom najčešće služili Tuđmanovi politički protivnici, smatrajući da će ga tako najlakše diskreditirati. Jedan od njih bio je i Josip Manolić, koji već više od 20 godina ponavlja kako se s Tuđmanom razišao zbog neslaganja s njegovom politikom prema BiH. Ovjekovječio je to i u svojim memoarima, u dvije knjige koje su izišle prošle i ove godine (u njegovoj 96. i 97. godini života), a priprema i treći nastavak!
No Vladimir Šeks, koji također piše memoare, otkrio je ovih dana Večernjem listu da Manolić, svojedobno najbliži Tuđmanov suradnik, ne govori istinu. Proučavajući Tuđmanove transkripte, došao je do senzacionalnog otkrića da je Manolić do 1993. godine bio zapravo – za podjelu BiH!
Propao Vance-Owenov plan
Večernji list u posjedu je transkripta sa sjednice Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS) koja je pod predsjedanjem dr. Franje Tuđmana održana u Predsjedničkim dvorima 11. svibnja 1993. Sjednica je trajala dva sata, od 20.30 do 22.30 sati, a na njoj su bili Stjepan Mesić, Josip Manolić, Hrvoje Šarinić, Jure Radić, Vladimir Šeks, Gojko Šušak, Ivan Jarnjak, Zdenko Škrabalo, Janko Bobetko, Antun Tus, Nikica Valentić, Ivo Sanader, Tomislav Šutalo i Branimir Jakšić. Jedna od točaka dnevnog reda zvala se “Problemi u svezi hrvatsko-muslimanskih sukoba u Bosni”. U to je vrijeme buktio rat između Bošnjaka i Hrvata premda su politička vodstva obaju naroda u siječnju te godine prihvatila Vance-Owenov mirovni plan. Taj plan, kojim je predložena unutarnja podjela BiH na deset provincija (kantona), trebao je zaustaviti rat, no Srbi su ga odbili te nikad nije zaživio. Sjednica VONS-a događa se, dakle, u vrijeme kad je rat u BiH bio daleko od rješenja, kad se još nije moglo znati hoće li BiH preživjeti kao država. U takvoj situaciji Tuđman nazočnima obrazlaže zajedničku hrvatsko-tursku inicijativu kojom bi se pokušalo vratiti povjerenje između Hrvata i Bošnjaka, ali i da bi stao na kraj spekulacijama kako je on za diobu Bosne. Tada se za riječ javlja Manolić i kaže:
“Mi na sve to moramo dati odgovore. Jesmo li za Bosnu i Hercegovinu, ili smo za njezinu podjelu. Ako smo za (njezinu) podjelu, mislim da je sada momenat da to kažemo. Gospodo, Bosna se ne može održati kakva je sada – jedino rješenje je podijeliti, pa neka ostane mala Bosna sa Muslimanima.”
Unatoč jasnom Manolićevu stavu o budućnosti BiH, rasprava je, sudeći prema transkriptu, ipak nastavljena u drugačijem tonu. Predsjednik Tuđman ponovno uzima riječ i govori:
“Ja sam im sada, sve do Clintona rekao – jesmo za održavanje Bosne i Hercegovine, ali, na temelju sveukupnog iskustva, Bosna i Hercegovina se ne može drugačije održati, ne može se održati kao unitarna država, može se održati (jedino) kao zajednica tri konstitutivna naroda na konfederalnim osnovama.”
Razgovor Tuđman - Clinton
Vladimir Šeks danas ovako komentira te Tuđmanove riječi:
– Predsjednik je izložio najjasniju viziju, politički stav, krunu svoje politike prema Bosni i Hercegovini. Bile su to ne samo duboko proročanske Tuđmanove riječi nego i kredo njegove politike. One na najbolji način, jer su potvrđene i poslije ukupnom Tuđmanovom politikom, demantiraju one koji su predsjednika Tuđmana optuživali, živog i mrtvog, da je radio na diobi i na razbijanju Bosne i Hercegovine, ili da je bio protiv cjelovite BiH.
Ratni sukob Hrvata i Bošnjaka zaustavljen je potpisivanjem Washingtonskog sporazuma 1. ožujka 1994. godine, a predviđao je stvaranje bošnjačko-hrvatske Federacije Bosne i Hercegovine koja je, pak, trebala omogućiti konfederaciju s Republikom Hrvatskom. Sporazum su potpisali Mate Granić, Haris Silajdžić i Krešimir Zubak.
Toga dana Tuđman je telefonom razgovarao s ondašnjim američkim predsjednikom Billom Clintonom. Dio razgovora tekao je ovako:
Clinton: “Ja sam, predsjedniče, zadovoljan što je sporazum postignut danas. Jako sam zahvalan za trud vašeg ministra vanjskih poslova.”
Tuđman: “Ja sam isto zadovoljan, ali, gospodine predsjedniče, mnogi hrvatski ljudi nisu za ovaj sporazum zbog najnovije muslimanske agresije na hrvatska područja. Ali ja činim sve da bi ovaj sporazum uspio.”
Clinton: “Znam da ne bi uspjelo bez vašeg vodstva, državničke mudrosti i fleksibilnosti. I znam da ste riskirali. Ja ću nastaviti raditi sve što mogu.”
Ne može se bezgranično ignorirati volja jednog naroda sa svojom slobodom, samostalnosću i samoupravom, kako je nastala Hrvatska tako će nastati i HB ili se pripojiti Hr ili kako već. To je nezaustavljivo i svi koji se tome protive, morat će dati velike koncesije svojim “saveznicima” da to spriječe, ali time će najviše izgubiti oni sami, a ne Hrvati u BiH.