Novo eksplozivno štivo iz pera Josipa Manolića ovih dana stiže pred hrvatsku javnost. “Špijuni i domovina” naziv je drugog dijela autobiografije nekoć prvog hrvatskog špijuna, u kojima otkriva tajne brižljivo čuvane više od 70 godina. Svjedok vremena, disident koji je s Franjom Tuđmanom udario temelje demokratske Hrvatske i premijer u HDZ-ovoj Vladi koji u dijelu javnosti i dalje nosi stigmu šefa zloglasne Udbe, u svojoj knjizi u izdanju Golden marketinga – Tehničke knjige do najsitnijih detalja opisuje turbulentna vremena Drugog svjetskog rata, ali i rađanja mlade hrvatske države skidajući veo s događaja koji su dugo nosili oznaku državne tajne. Na 400 stranica memoara Manolić se dotiče svih ključnih sudionika novije hrvatske povijesti iz političkog, vojnog i obavještajnog miljea, no među zanimljivijim dijelovima čitateljima će svakako biti opširno štivo koje se bavi nepoznatim detaljima iz biografije prvog hrvatskog predsjednika.
Šest desetljeća poznanstva
A Manolićeva gotovo šest desetljeća duga povijest poznanstva s dr. Franjom Tuđmanom počela je još 1942. kada ga je, s pozicije prvog omladinca bivše države, izabrao među brojnim skojevcima i poslao u Krapinu kako bi Partija proširila svoje djelovanje u Zagorju. Završetak rata dočekali su na različitim odgovornim dužnostima: Manolić je kao kapetan Ozne ostao u Bjelovaru na mjestu načelnika, dok je Tuđman kao kontraobavještajac u svojoj operativnoj jedinici i major JNA upućen na rad u Beograd.
Jedan od najodanijih Titovih suradnika, general Ivan Gošnjak, ondje ga je postavio na poziciju glavnog kadrovika u JNA.
“To mu je davalo neslućenu moć, no tome nije bio razlog samo Tuđmanova revnost i radoholičarstvo, već i činjenica da je Gošnjaku bio vjenčani kum. Tuđman nije bio imun od moći koju je stjecao. Bio je pomalo bahat, prepotentan, ali savjestan u izvršavanju povjerenih mu zadataka. Brojni moji suborci svjedoče da je provodio uporno i nemilosrdno demobiliziranje ratnog starješinskog kadra, pomlađujući ga, a u očekivanju obračuna s Rankovićem postavljajući kadrove za koje su vjerovali da će u obračunu biti na strani Tita”, otkriva u knjizi Manolić.
Istodobno, moćni Gošnjak svome je kumu paralelno otvarao vrata i partijskog napredovanja u JNA: mladog majora, kasnije i pukovnika, 1951. postavio je za sekretara Komiteta SKJ u političko upravnom sektoru Državnog sekretarijata narodne obrane. Dvije godine kasnije general Gošnjak informirao je Tita o sukobima u vojnoj sekciji sportskog kluba Partizan, gdje su se za prevlast borile frakcije obavještajne službe Udbe i dio vrha JNA, te ponudio ime osobe koja je to sposobna riješiti. Potpisao je ukaz o transformaciji Partizana iz vojne sekcije u sportsko društvo, a za predsjednika kluba postavio Tuđmana, zaslužnog što će se u upravi kluba promovirati hrvatski kadrovi, među njima i Janko Bobetko. Ubrzo je Tuđman po nalogu Gošnjaka upisan na Vojnu akademiju: te je godine na školovanje stigla generalska klasa, među njima i pukovnik Franjo Tuđman, nižega čina.
Tempirana bomba
No, koncem 1960. Gošnjak je predložio Titu da se Tuđman, nakon 15 godina izbivanja, pošalje u Zagreb na novu dužnost, kako bi svojim djelovanjem “probudio otpor protiv Rankovića, a istodobno se pripremio za preuzimanje funkcije od Vladimira Bakarića”.
“Bila je to odluka koja će obilježiti sljedećih 30 godina političkog života Hrvatske”, piše Manolić.
No, kako je Bakarić ubrzo shvatio što Tuđmanov dolazak znači, “svojevrsnu tempiranu bombu koju će teško kontrolirati”, predložio je Titu da ustroji Institut za historiju radničkog pokreta u Hrvatskoj, a Tuđmana imenuje direktorom.
Da bi ga što više udaljio od politike, Bakarić će s Bogdanovom dogovoriti da pomogne Tuđmanu oko doktorata jer se u Zagrebu vodila rasprava koju je predvodio prof. dr. Ljubo Boban ustrajući na ocjenama da doktorski rad koji je Tuđman pripremio nije izvoran, već prepisan, zapravo plagijat, a i Tuđman nije imao završen fakultet kao uvjet za mogući doktorat. I tako će Tuđman doktorirati u Zadru kod prof. dr. Vase Bogdanova 1965. godine”.
Manolić opisuje i način na koji je najvišem političkom i obavještajnom kadru rješavano stambeno pitanje. “Veco Holjevac (ondašnji zagrebački gradonačelnik, op. a.) u jednom će me ‘drugarskom razgovoru’ zamoliti da stan koji je meni namijenjen u Nazorovoj 59 i u koji sam se namjeravao useliti jer sam dotad stanovao u sustanarstvu prepustim pukovniku Tuđmanu, a da ja i Stevo Krajačić stanujemo u istoj kući pokraj već spomenute kuće”, zabilježio je Manolić.
Tih 60-ih njihov odnos bio je na razini “ponekog pozdrava preko ograde naših vrtova ili susreta na Britancu”, no jednog dana Tuđman ga je iznenadio posjetom. U to vrijeme Manolić je obnašao dužnost sekretara Gradskog sekretarijata za unutarnje poslove.
“Došao je k meni u Matičinu ulicu s molbom da mu odobrim registraciju automobila sa specijalnim registarskim brojem. Naime, funkcionari, članovi vlade i Izvršnog komiteta CK SKH imali su tada posebne registarske tablice, po kojima je policija odmah znala tko se nalazi u automobilu. Tuđman nije imao pravo na tu povlasticu, ali nakon što me dugo i mučno uvjeravao, nisam htio tih prvih njegovih dana u Zagrebu zatezati odnose sa susjedom i odobrio sam”.
Odlazak u SAD
Tuđman će u lipnju 1966. otputovati na šestomjesečno školovanje u SAD na sveučilište Harvard, gdje će mu mentor i profesor biti Henry Kissinger, no ondje će se, u susretu s našim iseljenicima, prvi put susresti i s idejama samostalne hrvatske države koju su zagovarali Jere Jareb, Karl Mirth, Ante Kadić i Georg Prpich.
“Šestomjesečno izbivanje Tuđmana nije ostalo bez posljedica za njega. Hrvatska Služba državne sigurnosti započinje operativni nadzor nad Institutom, a za potrebe Službe Tuđman će sačiniti široko izvješće o stanju u hrvatskoj emigraciji i svojim razgovorima u SAD-u. Glavnu riječ oko rušenja Tuđmana imao je neizbježni Bakarić koji ga nastoji disciplinirati”, opisuje događaje koji su prethodili Tuđmanovu izbacivanju iz SKJ iste godine. Istodobno, Tuđman postaje “osoba od posebnih interesa obavještajnih službi, hrvatskih i stranih”, pa ipak, idućih pet godina do sloma Hrvatskog proljeća “piše, govori i putuje po zemlji i inozemstvu”. I za samog Manolića upravo je Hrvatsko proljeće bilo najoštriji ideološki sukob s dogmatizmom i jugounitarizmom, koji je kulminirao njegovim izbacivanjem iz Partije koncem 1971. godine. Obojica su proglašena neprijateljima, političkim disidentima koji odskaču od “Krajačićeva poimanja revolucije”. No, je li dr. Franjo Tuđman tijekom disidentstva bio agent-suradnik jugoslavenskih obavještajnih službi, Udbe, KOS-a ili pak stranih obavještajnih službi, pitanje je koje se nameće, navodi Josip Manolić na stranicama knjige. “Kada su u pitanju Franjo Tuđman i tobože ilegalna putovanja, on je zaista putovao, da li s falsificiranim ili pravim dokumentima, to je odgovor koji znaju Zdravko Mustač i Josip Perković, ali odgovorno tvrdim s legalnom putovnicom koju je vraćao nakon obavljenih putovanja. Putovanja u inozemstvo dogodila su se sa znanjem i potpunom kontrolom sveukupne jugoslavenske tajne službe, ali i odobrenja hrvatskog političkog vrha, no ne kao vrbovani agent kako to misle brojni pisci i političari koji su o ovoj temi imali za potrebu komentirati taj događaj, već uz potpuno zatvaranje očiju tih istih službi. Tuđman nikad nije bio doušnik-suradnik jugoslavenske tajne službe, ali je u tom pravcu bilo pokušaja vrbovanja pa čak i metodom ucjene s predočavanjem kompromitantnih materijala koji su bili pripremljeni za svaku sigurnost i čuvani na Zrinjevcu 7.” Manolić pritom navodi da je još u Americi napravljen prvi psihološki profil tadašnjeg generala JNA, a kasnije ih je služba načinila još nekoliko u Beogradu. “Tuđmanovo vrbovanje nije se moglo ostvariti iz sljedeća dva razloga: a) Previše je vjerovao u viziju ideje konačnog i potpunog rješenja hrvatskog pitanja i čekao je da se međunarodne silnice poslože da se ideja može ostvariti, b) po svom habitusu on ne pristaje na sekundarne uloge koje bi u suradničkom odnosu sa službom imao, on je general, vizionar, profesor, političar, on se 30 godina psihički priprema da bude prvi”, piše Manolić, pa nastavlja: “Udba je sve znala pa se razumljivo nameće pitanje zašto u tim svim opisanim događanjima nije bilo sudskog progona s istinskim krimenima, za kažnjiva djela, zašto se njegov proces po sudovima vodi za znanstvene hipoteze a ne za falsifikate putovnica, ne za ilegalne prelaze preko granice, ne za susrete s ratnim zločincem Maksom Luburićem, ne za dostavljanje obavještajnih saznanja o stanju u zemlji stranim centrima moći i djelatnosti bivših vođa Maspoka. Odgovor je jednostavan: svaka osuda za kriminal uništit će auru političkog disidenta i zaustaviti političko-obavještajni projekt Franjo Tuđman, a Udba to ne može dozvoliti. Previše je godinama ulagano u disidenta Franju Tuđmana. Svjesni stavova međunarodne zajednice o poštovanju ljudskih prava, jedan broj generala školovanih u Americi sklon je svojevrsnom popuštanju.”
Jedno od poglavlja Manolićevih memoara nosi naziv “Istine o razlazu s predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom”, jer mnogo je teorija i medijskih naklapanja o tome, a za neke je, pomirljivo piše, i sam “zaslužan”. Priznaje da se dugo dvoumio da o toj temi svjedoči u javnosti, djelomično i stoga što je riječ o “državnoj tajni”, dijelom što neki sudionici tih događaja više nisu živi, a dijelom i jer se osjeća krivcem što o tome nije više progovorio u realnom vremenu. Kako bilo, prvi sukob izbio je oko namjere da se Bilten HDZ-a oblikuje kao “glasilo koje podržavaju razne snage ustaške provenijencije”. Informacija da se s Tuđmanom razišao nakon filma o Bruni Bušiću prikazanog 1992. u predsjednikovu uredu, tvrdi, nije točna, kao ni ona da je predsjedniku zamjerio kada mu je priopćio da američka obavještajna služba inzistira na njegovu odlasku s mjesta šefa Ureda za zaštitu ustavnog poretka.
“S Tuđmanom sam se stvarno razišao još davne 1991. neposredno nakon njegova odobrenja da se ide u operaciju podjele, ali prije toga i pljačke BiH. Tuđman će na poticaj jednog broja svojih suradnika naložiti da se sva dinarska novčana masa koju je Hrvatska pohranila u trezor nakon uvođenja HRD-a (hrvatski dinar je kao zakonsko sredstvo plaćanja uveden 23. prosinca 1991. u zamjenu za jugoslavenski dinar, op.a.) raspodijeli u Herceg Bosni prema popisu koji su sačinili Gojko Šušak i Jozo Martinović. Jugodinarske novčanice čija je protuvrijednost tada bila oko milijardu njemačkih maraka bit će otpremljene u Bosnu”, navodi Manolić, dodajući da je operaciju osobno nadzirao Gojko Šušak, obavještajno je pokrivao SIS i vojna policija, dok ju je u Bosni nadzirao Mate Boban i suradnici. Na prvom popisu naći će se 200 povjerljivih ljudi u čija će dvorišta pristići vreće pune jugodinara, a cijela operacija pod okriljem noći teći će više od mjesec dana. “Odluka da na ovaj način započnemo financirati rat i obranu Hrvata u Bosni bila je početak mog stvarnog neslaganja s Tuđmanom. Bila je to jedna od najvećih pljački na Balkanu i meni neprihvatljiv stav da smo mi ti koji pljačkamo jednu susjednu prijateljsku republiku, da zapravo u temelje našeg nastanka ugrađujemo jednu od najvećih prljavština. Nismo opljačkali Srbiju s kojom smo ratovali već republiku s kojom smo se spremali suprotstaviti vojnoj agresiji Srbije i JNA. Dostava novca tekla je šleperima do mjesta u Herceg Bosni i zatim bivala pretovarivana u manje kombije te noću razvažana na adrese budućih tajkuna, nije ni danas teško rekonstruirati popis, iako su se mnogi trudili uništiti sve dokumente u SIS-u, ali dio je sačuvan”, navodi Manolić pa nastavlja pisati kako je najveći dio novčane mase pretvoren u devize što je prouzročilo nestanak deviznog depozita u tamošnjim bankama. “Dio tih deviza je hercegovački klan dostavio privatnim osobama u Hrvatskoj i taj popis postoji, i zna se tko je primao novac u poštanskim vrećama, dio je položen na račune privatnih tvrtki u vlasništvu Hrvata u Herceg Bosni te korišten – ne za nabavu ratne opreme – nego za potrebe vlastitog biznisa iako je dogovor kod Tuđmana bio da se tim novcem izvrši priprema za rat u Herceg Bosni, njeno odvajanje i pripajanje Hrvatskoj”, tvrdi Manolić u knjizi.
Prestao vladati ‘96.
Potom opisuje kako će “prva kriminalna hobotnica” stvoriti niz malih hobotnica već sljedećih mjeseci, na način da se lanac otkupa deviza organizira na ulici, a ne u bankama. Policija u civilu dobila je nalog da štiti švercere koji svaku večer spomenute devize predaju banci, nudeći znatno veći tečaj od postojećeg. “U toj pljački policija je angažirala cijeli niz kriminalaca koji će zbog tih zasluga preko noći postati ‘persone grata’. Imena tog lanca od 500 švercera nisu nepoznata, najveći broj danas živi u elitnim zagrebačkim četvrtima.
Zašto su šverceri naplaćivali više nego banke, zašto im je čak i avionom u Split Privredna banka dostavljala dinare, mnogo je pitanja. No, najveći broj odgovora čuvao je Martin Katičić (tadašnji predsjednik uprave Privredne banke, op.a) koji je nakon jedne prozivke u Saboru rekao: Nemojte da ja progovorim što ste radili”, navodi iznoseći i kakve je operacija imala odjeke u BiH. Kada su bosanske vlasti shvatile što se zbiva, pokušale su smijeniti guvernerku Hajru Balorde, što im nije uspjelo jer su se tome suprotstavili hercegovački zastupnici u Parlamentu čuvajući tajnu. “Cijela kriminalna hobotnica i danas egzistira u Hrvatskoj i Bosni u vidu gospodarske elite koja čini sve da se tajna ne otkrije. Jedan od njenih autora Jozo Martinović (bivši ministar financija u Vladi Franje Gregurića, op.a) neposredno prije smrti izrekao je pred prijateljima svoj bijes i jad što se operacija zamjene novca pretvorila u najveću kriminalnu akciju na ovim prostorima. Stoga glasine da u njegovom slučaju nije riječ o prirodnoj smrti ne treba odbaciti kao neosnovane”, upozorava Manolić na stranicama knjige, a čitatelje ne ostavlja zakinutima ni za Tuđmanovu reakciju. “Kao i u drugim slučajevima kada je ‘stjeran u kut’ prešao je preko prigovora kao da nije izrečen”, zapisao je. O svojoj odgovornosti, pa i šutnji u ta olovna vremena, piše ovako: “Nisam bio sudionik navedene pljačke, ali je nisam pokušao ni zaustaviti. Bio je to Tuđmanov ‘sporazum s vragom’ i tada sam mislio da bi obznanjivanje u javnosti te kriminalne operacije bio Tuđmanov kraj, a možda i kraj našeg sna da ostvarimo višestoljetni san.”
Godinom kada Tuđman prestaje vladati Hrvatskom, Manolić označava 1996., tvrdeći da smatra nužnim reći hrvatskom narodu da posljednje tri godine života, u periodu intenzivne bolesti, predsjednik nije upravljao državom. U poglavlju “Bolest se taji, a država rastače” navodi kako je u vladajućoj strukturi sve veća tjeskoba od spoznaje da postoji velika vjerojatnost gubitka vlasti (što se 2000. i dogodilo, op.a), kako su u vrhu HDZ-a svjesni da je “Tuđmanova karizma temeljito nagrizena, a naročito mnogih osoba iz njegove najuže okoline gdje nema čovjeka koji nije zloupotrijebio vlast za protupravno stjecanje velikih materijalnih probitaka, na račun ostalih građana RH”. Opraštajući se od Tuđmana sa stranica svoje knjige, Manolić o njegovoj smrti piše: “Umro je čovjek velikog političkog rizika. Žalosna je vijest o rastanku s čovjekom s kojim sam dugo vremena dijelio iste ideje i nazore. Prošli smo zajednički put, od mladenačkih dana bio je to put pun romantizma, teških revolucionarnih dana, surovih dana fašizma, da bismo se na kraju našli na putu političkog pluralizma.”
Svima onima koji će reći kako je ponudio tek vlastitu, moguće i iskrivljenu percepciju prošlosti, Manolić je na stranicama svoje knjige poručio: “Moji zapisi ne pretendiraju biti konačna istina, oni su samo skroman doprinos traženju istine, pa se i ja osjećam pozvanim neka pitanja ostaviti otvorena, dati samo djelomičan odgovor, čekajući da i drugi živi sudionici hrabro svjedoče. Za hrvatsku povijest ali i budućnost to je egzistencijalno pitanje, nije to pitanje na koje nemamo pravo ne dati odgovor. Stoga i pitanja koja ja problematiziram treba shvatiti kao potporu, a ne obračun s drugima. Ja više nisam u godinama kada mogu voditi ‘nove ratove’ za socijalnu i bolju Hrvatsku. Tu su generacije koje dolaze i ja u njih vjerujem neovisno o povremenim skretanjima.”
Zlocincu Manolicu je mjesto u zatvoru kao i Perkovicu i Mustacu, a ne na naslovnicama javnih medija.