Prije sto trideset godina, 17. lipnja 1887. rođen je ugledni književni, kazališni i filmski kritičar dr. Ljubomir Maraković. Maraković je bio je Maraković, štono se kaže, “marka”: doktor germanistike i slavistike, poliglot izvrsna znanja desetak jezika, član međunarodnih intelektualnih gremija i domaće katoličke intelektualne elite okupljene oko “Hrvatskog katoličkog seniorata”.
Svojim napisima u famoznoj “Luči” početkom 20. stoljeća udario je temelj razvoju moderne katoličke književnosti, da bi potom kroz trideset godina u listovima i časopisima raznih profila kritički ravnao praktično čitavim, s današnjega gledišta, konzervativnim krilom hrvatske književne scene, ali je objektivno pisao o svim pojavama u svjetskoj i hrvatskoj književnosti i scenskoj umjetnosti, pa i o Krleži, i to punih četvrt stoljeća. Iako se s Krležom svjetonazorski nije slagao, zamjerajuć i mu mračni pesimizam, cinizam i manjak osjećaja za hrvatsku književnu tradiciju, otvoreno je u svojim kritikama isticao Krležin književni talent pa je dapače kao član Matičine porote za dodjelu Demetrove nagrade više puta glasovao da je dobije baš Krleža.
Krleža je preživio rat u Zagrebu, među ostalim i zato što je bio velik pisac
S istim je uvjerenjem o Krleži nastavio pisati i za Nezavisne Države Hrvatske, o čemu je u povodu 120. obljetnice Marakovićeva rođenja (Jutarnji list, 19. lipnja 2007.) slikovito pisao književnik Miljenko Jergović. “Godine 1943.”, piše on, “tiskan je, u izdanju Glavnoga ustaškog stana, dvotomni zbornik Naša domovina, koji je uredio tadašnji predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas. Bila je to jedna od onih domovinskih i identitetskih monografija, kakvih je bilo puno, temeljitih i kvalitetno izrađenih, u četiri godine postojanja NDH. (…) U drugom tomu Naše domovine, posvećenom u cijelosti hrvatskoj kulturi, u golemom poglavlju o književnosti Maraković piše pregled hrvatske književnosti od narodnoga preporoda do danas i piše o Krleži kao o ‘najjačem talentu hrvatske dramatike’,... Osim što za Krležu ne štedi pohvale, on u vrhunce hrvatske književnosti te 1943. godine stavlja Vladimira Nazora, koji se u tim trenucima, valjda, s Vrhovnim štabom partizanske vojske lamatao po šumama Zelengore, kao i Pavleka Miškinu, kojega su ustaše pogubile u koncentracijskome logoru.
Piše tako o njima Maraković, s punim uvjerenjem kako piše o hrvatskoj književnosti i kako ništa osim književnosti same nije književni kriterij, i tako biva moguće da se u izdanju Glavnoga ustaškog stana hvali pisac koji je pao kao žrtva ustaškoga terora. O tome se gotovo nikad i jako nerado govori, ali činjenica je da je Krleža preživio rat u Zagrebu, među ostalim i zato što je bio velik pisac. A velikim su ga, to bi se moralo znati, učinili kritičari poput Ljubomira Marakovića.” A onda je došao preokret. Uslijedila je zabrana javnog rada i isključenje iz članstva Društva književnika Hrvatske “zbog suradnje s okupatorom i narodnim izdajicama”, odnosno objavljivanja u tadašnjim glasilima. O njegovoj legendarnoj obrani na Sudu časti tadašnjega Društva svjedočanstvo je dao sam Krleža, tada predsjednik tog Suda. “Trebalo bi, gospodine Krleža”, rekao mu je Maraković, “onda suditi svim hrvatskim književnicima od Marulića do danas.”
Na Krležino pitanje “Zašto?” odgovorio je: “Zato što su svi pisali pod okupacijom!” Odležao je potom pod sličnom osudom trinaest mjeseci u Staroj Gradiški. To ga nije pokolebalo u njegovim uvjerenjima i sudovima, ni u onome u Krleži, pa je o njemu na isti način govorio i svojim đacima nakon rata una Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji.
“U teškim vremenima jedino što može da održi duh čovječji, jesu svijetli ideali i duhovna dobra"
Inače, Maraković je rođen u Topuskom, mjestu što će postati povijesno znamenito po trećem zasjedanju ZAVNOH-a, gdje će, nasuprot, kako kaže naš Ustav, Nezavisnoj Državi Hrvatskoj biti proglašena Federalna Država Hrvatska. Obje su države u međuvremenu propale, ali na pepelu te povijesti iznikla je u Domovinskom ratu Republika Hrvatska, u kojoj međutim djeca u školama o Krleži i dalje uče po starim klišejima, dok o Marakoviću, modernoj katoličkoj književnosti i o mnogočemu drugom ne znaju ništa jer je naš književni kurikul više-manje ostao “zaparložen”, kako je govorio Stipe Šuvar, u vremenima od prije 1990. godine, samo je iz njega maknuta zvijezda.
Unatoč mnogim područjima rada, Maraković je prije svega bio profesor. U svom članku iz godine 1905. godine “Moji ideali” kao maturant napisao je: “Moj je ideal: postati pravim katoličkim svjetovnjakom, profesorom, ostvariti na sebi hrvatski katolički pokret.” Četrdeset godina predavao je u gimnazijama u Banjoj Luci i Zagrebu. Postati sveučilišnim profesorom nisu mu dopustili ni liberali prije rata ni komunisti nakon rata. Tek je nakratko od listopada 1944. do svibnja 1945. predavao na ondašnjoj Pedagoškoj akademiji. Dok mu nisu zabranili. Ali nije se žalio.
“U teškim vremenima”, pisao je, “jedino što može da održi duh čovječji, jesu svijetli ideali i duhovna dobra, jest svijest da sve žrtve i patnje svakodnevnog života dobivaju tek svoj smisao i svoju vrijednost po tomu što ih prinosimo za ono što je najsvetije u našem životu: za Boga i svoj narod”. Svoje uvjerenje đacima nikada nije nametao, ali im je kroz književnost znao predočiti i posvjedočiti plemenite vrijednosti. To je bio njegov kurikul, koji nije mijenjao ovisno o političkim “konfiguracijama”, o čemu i danas svjedoče njegovi bivši đaci poput prof. emeritusa Ivana Goluba ili isusovca prof. Vladimira Horvata.
Svoju je “zastavu” uvijek jasno isticao
To su ideali, koje je Maraković postojano svjedočio vođen načelima svoga svjetonazora. Svoju je “zastavu” uvijek jasno isticao, ali je ujedno uvijek držao da onaj tko je čvrsto utemeljio svoj svjetonazor na životnom iskustvu i uvjerenju što ga je stekao nastojeći oko spoznaje istine ne može izgubiti vjerodostojnost ako prizna ono što je dobro u ljudima drukčijeg svjetonazora i s njima surađuje.
U duhu toga poučka politički sporazumi svjetonazorski različitih opcija sami po sebi nisu nikakav problem. Utoliko je i diskrecija u svjedočenju vlastita svjetonazora u takvoj suradnji poželjna, ali ako upravo u “najsvjetonazorskijim” pitanjima to svjedočenje izostaje, dok druga strana svoj svjetonazor dapače u tim pitanjima ističe i, sasvim legitimno, želi ga promicati gdje god može, onda se u ovim našim aktualijama svaki hrvatski građanin (demo)kršćanskih uvjerenja nužno suočava s ne jednim upitnikom.
Budućnost će ih dakako razriješiti, ali za naše vrijeme to nije nimalo utješno. Kada je dr. Ljubomir Maraković umro 1959. godine, vremena nisu dopuštala izraziti javno poštovanje njegovim zaslugama, ali njegova baština opstala je, kako književna, tako i ljudska, kao primjer svakom, pa i našemu vremenu.