Čitam glavni naslov na prvoj stranici tjednika Globus – “Ognjen Kraus: ‘Plenković nema petlje iznijeti svoj stav o NDH’”. I podnaslov: “Nevjerojatno je kako i predsjednica i premijer izbjegavaju izreći jasnu osudu ustaštva”. Netočno, svoj stav izrazili su nekoliko puta i premijer i predsjednica, možda ne na način na koji bi to Kraus očekivao, ali jesu.
Na primjer, ako je poslije netom održane komemoracije u Jasenovcu premijer izjavio da “ustaške žrtve zaslužuju jednu komemoraciju”, onda je jasno izrazio stav o ustaškim zločinima i istaknuo zajedništvo koje u osudi tih zločina trebamo imati. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je lani na dan NDH osudila ustaštvo, a jedan naslov koji sažima tadašnju njezinu izjavu sve govori: “Ustaški režim je zločinački, a ta država bila je najmanje nezavisna”. Za razliku od Plenkovića i Grabar-Kitarović, koliko znam, Kraus nikad nije “imao petlje iznijeti svoj stav” o zločinima u komunističkoj Jugoslaviji, a kao dužnosnik židovske zajednice u Hrvatskoj ni o zločinima Izraelaca nad Palestincima.
Ivan Pernar bi ga mogao pitati zna li da je 1948. godine izvršeno etničko čišćenje 750.000 Palestinaca te da je država Izrael stvorena na etničkom čišćenju. No na nešto bih drugo htio upozoriti, na sintagmu “stav o NDH”, koja je potpuno, blago rečeno, nesuvremena. Nema stava o NDH, nema stava ni o ustašama, ni o komunistima, ni o četnicima, i to je ono što velike protivnike revizije povijesti najviše užasava.
Nema, dakle, više crno-bijelog slikanja povijesti, u kojem bi jedni bivši bili samo crni, a drugi samo bijeli, jedne vojske samo zločinačke, a druge samo oslobodilačke. Relativizacija tih starih modela razmišljanja odavno je na djelu, i ona će biti nezaustavljiva, a zaustaviti je može samo neki novi totalitarizam, novo jednoumlje. Više sam puta naglašavao da treba razlikovati hrabrost i domoljublje običnih ustaških vojnika od zločina ustaškog vodstva. I treba razlikovati službene popise žrtava u Jasenovcu od podataka iz istraživanja koja se temelje isključivo na činjenicama, na vjerodostojnim izvorima i svjedočanstvima. Iz komunizma su naslijeđeni obrasci po kojima se sudilo o prošlosti, no ti obrasci su valjani koliko je bila valjana i država u kojoj su nastali. U tome je zabluda onih koji se tih obrazaca i danas drže. Ali u zabludi su i oni koji niječu baš sve iz te države. Činjenica je da smo živjeli u socijalističkoj Hrvatskoj i da je ona bila naša država, ali je također činjenica da se živjelo i u NDH te da je i ona bila naša država. Sav narod nije bio ni protiv jedne ni protiv druge, za mnoge su i jedna i druga bile normalne, i u jednoj i u drugoj rađalo se i umiralo, zaljubljivalo, ženilo, slavilo, školovalo, podizana su djeca, veselilo se Božiću i drugim blagdanima. Niti je NDH bila samo zločin, niti je komunistička Hrvatska bila samo represija. I u jednoj i u drugoj poštovane su neke vrijednosti, s nekim totalitarnim specifičnostima funkcioniralo je obrazovanje, sudstvo, mediji, javnost, kultura, funkcioniralo je zdravstvo, poljoprivredna i industrijska proizvodnja i život u svim drugim područjima.
Svaki crni premaz preko jedne ili duge države jednostavno nije istinit. Zlo je bilo u vlasti, u njezinim vrhovima. Isto tako, zlo nisu bile vojske, ni partizanska, ni ustaška, ni domobranska, nego su zlo bili zločinački naumi hijerarhija. Prema tome, može se imati stav prema tim hijerarhijama, mogu se istraživati načini na koje su vladale, ali i žrtve tih vlasti. Niti se svi ustaški vojnici mogu poistovjetiti s ustaškim zločinima, niti svi partizanski s partizanskim, nisu svi ustaše isto što i Jasenovac niti svi partizani isto što i Bleiburg.
Za normalan odnos prema prošlosti, za normalno ozračje u kojem će povjesničari raditi svoj posao, nužno je odreći se isključivog crnila kojim bi se prekrivala jedna ili druga država, ili isključivog slavljenja njihovih ideala.
Nažalost, u mnogih ljudi u Hrvatskoj, a da oni nisu uvijek za to krivi, postoji neko nagonsko protivljenje bilo kakvu spomenu na nešto dobro u NDH ili u socijalističkoj Hrvatskoj, i bilo kakvu spomenu na neke pozitivne osobine ustaša ili partizana. Mislim da je to glavni razlog famoznih “podjela u društvu”. Stoga bih zaključio – Hrvati se prvo moraju osloboditi zarobljenosti svojom prošlošću da bi o njoj mogli suditi. Trebaju se odreći svoga “stava” o njoj kakav Kraus traži od Grabar-Kitarović i Plenkovića.
Moja obitelj je pretrpjela tragedije u WWII; ujak koji je bio novačen u domobrane udario je bahatog Nijemca i zaštitu je dobio kao ustaša. Na začelju zbjega nije ni stigao do Blajburga već su ga zajedno sa mojom majkom i tetkom zarobili kod Zidanog Mosta u Sloveniji. On je nestao, tetka je nakon višemjesečnog traumatičnog boravka u logoru puštena, a moja maloljetna majka je nakon ispitivanja brzo puštena. Djed je bio teško bolestan i kada su partizani pobili njemačku patrolu na ulazu u selo, nije htio ići u zbjeg jer ništa loše nije učinio. Poslije čišćenja terena, od strane ustaša i Nijemaca, su ga sahranili. Bila su to strašna vremena i suditi po današnjim mjerilima je idiotizam. Ja nisam bio rođen u to doba, moje dijete to ni ne zanima, a zašto bi moje unuče kada odraste trebalo osjećati bilo kavu odgovornost za postupke svoga pra-rođaka. Isto kao tražiti da katolici osjećaju grijehe za spaljivanje znanstvenika u doba inkvizicije. Prioritet je budućnost naše djece: koja bježe na Zapad, strategijama za budućnost (gradimo je na turizmu i usluzi…), globalnim izazovima, socijalnim pitanjima (300.000 ovršenih, neisplaćene plaće, plaće nedostatne za život, umirovljenici koji prekopavaju kontejner…). Moja osobna poruka g. Ivkošiću; ako vi niste materijalno ugroženi pogledajte malo oko sebe – sav jad, bijedu i neimaštinu. Ostavite se prekrajanja prošlosti; pišite ako ste sposobni i konstruktivni da raspravljamo o budućnosti naše djece i unuka, koji po rođenju postaju dužnici…