Marija Bogorodica, uvijek djevica, bezgrešna i na nebo uznesena

Priču o dogmama o Blaženoj Djevici Mariji sigurno je najbolje započeti s ukazanjem u Lourdesu maloj Bernadetti, kojoj je šesnaestog dana ukazanja “pojava” koja joj se ukazivala otkrila svoje ime.

Bernardica nije mogla spavati cijelu noć, kažu ljetopisci. U zoru toga dana pošla je uz dopuštenje svojih roditelja prema špilji ukazanja. Kad je stigla tamo, već je golemo mnoštvo ljudi bilo ondje, uvjereno da će se toga dana nešto posebno dogoditi. Kako li se Bernardica silno začudila kad je ušavši u špilju opazila kako sva sjaji nebeskom svjetlošću. Gospa je već bila tu i čekala s blagim majčinskim osmijehom na usnama. Dok je molila u svom zanosu, Bernardica je u sebi osjetila potrebu pitati nebesku prikazu za ime. I konačno, ne mogavši više u sebi suzdržati te čežnje, progovorila: “Gospođo, iskažite mi milost i recite mi Vaše ime!”. Na te je riječi Gospođa uz ljubazan smiješak priklonila malo glavu, ali nije ništa rekla. Uza sav muk, Bernardica se opet usudila ponoviti svoje pitanje. Na ustima nebeske pojave lebdio je opet blagi smiješak, ali nije progovorila. Na to je Bernardica sklopila ruke i vruće ponovila po treći put svoju molbu. Odmah nakon toga, sklopila je nebeska pojava svoje ruke i podigla ih iznad prsa, pogledala u nebo, zatim polako rasklopila ruke i nagnuvši se nešto malo prema Bernardici progovorila drhtavim glasom: “Ja sam Bezgrešno Začeće”. Tek što je te riječi izrekla, Blažene je Djevice nestalo.

Premda je Bernardičinu dušu prelio val nebeske radosti, ono što je čula za nju je bilo posve novo i nepoznato jer ništa nije znala o bezgrešnom začeću, ali je dobro slutila njegovu važnost. Narod ju je okružio silnom znatiželjom da čuje što se dogodilo.

Dar unutarnje cjelovitosti

I kad im je opetovala riječi nebeske Gospe, neizmjerna radost obuzela je sav onaj vjerni puk, i vijest se začas pronijela Lourdesom i okolicom. Cijeli dan na blagdan Navještenja Marijina dolazili su ljudi u špilju, željni da dadu oduška svojoj zahvalnosti i poljube onaj kamen što ga se svojom blagoslovljenom nogom dotakla nebeska Kraljica Marija. Odahnuli su konačno i roditelji male Bernardice kad su čuli za ime nebeske pojave, jer su morali mnogo pretrpjeti kroz sve ovo vrijeme. Odahnuo je konačno i mjesni župnik, iako je još ostao na oprezu sve dok biskup ne kaže svoje, a biskup je čuvši da je Bernardica, bez svoga znanja, izgovorila vjersku istinu, tj. dogmu, koju je papa proglasio četiri godine prije ukazanja, spoznao da se radi o izvanrednom zahvatu Neba na zemlju.

“Bernardica, dakako, tada nije znala da je četiri godine ranije papa Pio IX. svečano proglasio vjersku istinu o bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije. Župnik je, dakako, dobro znao da je 8. prosinca 1854. Pio IX. proglasio dogmom katoličke vjere istinu da je Blažena Djevica Marija začeta bez istočnoga grijeha, tj. bezgrešno začeta, ali zasigurno mu nije bilo jasno kako taj izraz rabi mlada lurdska djevojka koja i ne zna što to znači!”, piše dr. fra Ivan Karlić, s katedre dogmatske teologije sa zagrebačkog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, dodajući kako toj dogmi, tj. o “Marijinoj bezgrešnosti i o njezinu bezgrešnom začeću često vladaju među ljudima, pa i među katolicima, najčudnije zablude”.

“Neki njezino bezgrešno začeće poistovjećuju s Isusovim djevičanskim začećem u Mariji, drugi smatraju da je Marija na čudesan, djevičanski način začeta (kao što Crkva vjeruje za Isusa)… Marija je začeta iz bračne ljubavi svojih roditelja, kao i sva druga djeca. Čin bračne ljubavi i začeće koje iz njega proizlazi nisu grijeh ili ljaga, nego služba životu po Božjoj volji”, piše Karlić.

“Marijino bezgrešno začeće vrhunski je događaj Božje milosti i otkupljenja; ono je nužan zaključak njezine uloge u povijesti spasenja, a to je biti Bogorodicom, majkom Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka. Naime, Marijino bogomajčinstvo zahtijeva potpunu otkupljenost, a to je otkupljenost duha i tijela. Nemoguće je teološki misliti mogućnost Božjega utjelovljenja u osobi koja nije potpuno otkupljena; time bi na neki način bilo ‘ugroženo’ i samo Kristovo utjelovljenje. Odatle proizlazi i objašnjenje zašto je Bog baš Mariju sačuvao od istočnoga grijeha: radi se, kako je spomenuto, o Marijinoj ulozi u povijesti spasenja, a to je biti majka Božja, majka Isusa Krista. U svakom slučaju, da je Marija bezgrešna, odnosno bezgrešno začeta, znači da je od prvoga časa svoga života sačuvana od grešne baštine (tj. istočnoga grijeha), u kojoj se začinju i rađaju ostali ljudi. Zajedno s darom bezgrešnosti dobila je dar unutarnje cjelovitosti, slobodu od neuredne požude (donum integritatis), ali nije bila očuvana od onih posljedica istočnoga grijeha koje je i Isus Krist podnosio, tj. od patnje. Vjerska istina Marijina bezgrešnog začeća ima na neki način svoj temelj u Sv. pismu, ali uzalud bi bilo tražiti je izričito objavljenu u svetim tekstovima. Naime, neki od tekstova tek izdaleka upućuju na Marijinu bezgrešnost, kao na primjer ‘Milosti puna’ (Lk 1,28). Pravi izvor iz kojeg se razvila vjera u Marijino bezgrešno začeće je cjelina objavljenih istina, čitava objava koju je Bog ostvarivao ‘riječima i događajima’ tijekom povijesti spasenja”, objašnjava dogmu o Marijinu bezgrešnu začeću prof. Karlić.

Jamstvo za ispravnu vjeru

Vjernici su dužni vjerovati u dogme, pa tako i one marijanske. Teolozi često upozoravaju kako su dogme kao istine vjere usvojene kao oni postulati vjerovanja koji su nastali u stvarnosti, a onda proglašeni kao dogme, tj. ne obratno kao što se zna misliti – da je Crkva propisala dogme u koje se mora nakon toga vjerovati.

“Dogma u Djelima apostolskim (16,4), upućuje na odredbe ili odluke (od dokeo - izgleda, smatrati, odlučiti) ‘što su ih donijeli apostoli i starješine u Jeruzalemu’. Rimski car Justinijan († 565) odluke prvih crkvenih koncila nazvao je ‘pravim dogmama Božjim’, a danas se s Međunarodnom teološkom komisijom dogmom smatra ‘nauk u kojemu Crkva na konačni način izlaže objavljenu istinu, u onome obliku koji obvezuje kršćanski narod u njegovoj cjelokupnosti, tako da se nijekanje (dogme) smatra krivovjerjem i ukorava anatemom’.”, piše Glas Koncila, dodajući kako se dogme, jednostavno rečeno, može usporediti sa stankom Crkve na njezinu putu: koncili ili papa, dakle crkveno učiteljstvo, promatraju i razmotre istine prenesene u Bibliji te neke od njih prikazuju snagom svoje vlasti kako bi okončali neku kontroverziju, ili pak zato što su te istine važne u životu vjernika.

“One su obvezujuće i ne mogu se ‘reformirati’, no ‘izvorni smisao dogme iznova se mora razumijevati u kontekstu druge kulture’. To znači da su moguće nove i kompletnije formulacije iste te dogme”, piše Glas Koncila, navodeći kako je u tijeku povijesti crkveno učiteljstvo donijelo četiri marijanske dogme: dvije u prvome tisućljeću (Marija Bogorodica i Marija uvijek djevica) i dvije u drugome tisućljeću (bezgrešna i na nebo uznesena).

Prve dvije imaju kristološki karakter jer su povezane s dogmatskim izričajem vjere u Krista, pravoga čovjeka i pravoga Boga, a protiv krivovjerja koje se tada javljalo. Dvije takozvane “nove” dogme razmišljaju o moralnom liku Marijinu i poprimaju antropološko i ekleziološko značenje i važnost. Prema Geiselmannu, te dvije dogme izgledaju kao “čin bogoštovlja” jer do njih nije došlo zbog ispravljanja krivovjerja, već zbog izražavanja one stvarnosti koja se već slavila u bogoštovlju Crkve. Neki teolozi kažu da je dogma o Marijinu uznesenju na nebo “samo oblik vrhovne kanonizacije” Djevice Marije.

Prva marijanska dogma nastala je u žestokom raspravljanju između dvojice predstavnika teoloških škola iz Antiohije i Aleksandrije, između Nestorija i Ćirila. Na Efeškome saboru (431) crkveni oci za pravo su dali – u raspravi o dvije naravi Kristove, ljudskoj i božanskoj – Ćirilu Aleksandrijskom. Iz te je odluke opravdanim rezultiralo Mariju zvati Theotokos ili Bogorodica. Taj naziv – Bogorodica – postao je jamstvo za ispravnu vjeru u Isusovo utjelovljenje.

Druga dogma, koja se odnosi na Marijino djevičanstvo, definirana je na Lateranskom saboru 649. godine. Taj je sabor sazvao papa Martin I. da bi osudio monotelete (koji su tvrdili da je Krist imao samo jednu volju), a Sabor je izjavio da je Marija Isusa začela po Duhu Svetom i da je, dakle, svoje djevičanstvo sačuvala prije poroda i u porodu i nakon njega. Na taj je način ponovno ojačana vjera otaca Crkve koji su Mariju sa svetim Jeronimom zvali “vječna Djevica” ili “vazda Djevica”.

Što se treće dogme tiče, vjernici bi trebali znati da je 1854. papa Pio IX. zaključio stoljetnu raspravu definirajući objavljenim “nauk koji smatra da je Blažena Djevica Marija u prvom trenutku svojega začeća, jedinstvenom milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha” (Katekizam Katoličke Crkve, 491).

Početak bez mrlje

Na kraju, 1950. godine četvrtu je marijansku dogmu definirao papa Pio XII. utvrđujući da je Marija, “ispunivši tijek zemaljskoga života, bila s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira”. Njezino uznesenje posebno je sudioništvo u uskrsnuću njezina Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana.

“Sve četiri dogme za Crkvu imaju jasno značenje. Božansko materinstvo i trajno djevičanstvo Marijino podsjećaju nas da je i Crkva majka koja mora roditi Krista u raznim povijesnim dobima te mu reći svoje ‘da’ cjelovite vjere u kojoj je sadržano i djevičanstvo. Bezgrešna slavi ‘sretan početak Crkve bez mrlje i bez bore’ (Marialis cultus, 3) i podsjeća na naš prvotni poziv na svetost. ‘Na nebo uznesena’, pak, tješi pobožne vjernike poput Vas i cijeli Božji puk na hodočasničkom putu ponovno potvrđujući sigurnost konačnoga uskrsnuća i vječne slave. Životne su to dimenzije važne svakome vjerniku i svećenici bi doista učinili dobro kada bi ih dodatno vrednovali i u svojim propovijedima”, objašnjava dogme o Blaženoj Djevici Mariji Glas Koncila.