O smrti i uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo Novi zavjet ne govori, no pretpostavlja se da je nakon Kristove smrti njegova majka otišla živjeti u Efez, grad u današnjoj Turskoj. Zapravo o tome govore privatne objave i vizije, poput onih bl. Anne Katharine Emmerich, njemačke redovnice i mističarke koju je papa Ivan Pavao II. proglasio blaženom 2004., i Marije Valtorte, talijanske mističarke koja je svoje vizije objavila u nizu knjiga pod nazivom “Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Valtorta u svojim vizijama opisuje smrt Blažene Djevice, ali i trenutak njezina uznesenja, čemu je prisustvovao apostol Ivan.
„Apostol gleda oko sebe, još napola pospan, da bi shvatio što se događa. Opazi da je krevet prazan i da je krov otkriven. Sluti da se dogodilo čudo. Potrči van na terasu i, kao nekim duhovnim nagonom i nebeskim pozivom, podigne glavu braneći rukom oči od sunca da može gledati, premda mu sunce koje se rađa ne smeta očima. I vidi. Vidi Marijino tijelo, još lišeno života, i u svemu jednako tijelu osobe koja spava, koje se sve više diže uvis nošeno od anđeoskog mnoštva. Jedan okrajak plašta i koprene mašu, kao za zadnji pozdrav, možda djelovanjem vjetra prouzročena od hitrog uznošenja i od kretanja anđeoskih krila“, piše u svojoj viziji Valtorta i dodaje kako „Ivan i dalje netremice gleda ono tijelo koje se diže prema nebu i razgovjetno vidi da Marija, sada obavijena zrakama sunca koje je izišlo, izlazi iz ekstaze koja joj je rastavila dušu od tijela, da je opet oživjela, i ustala na noge, jer sada i Ona uživa darove koji su vlastiti tijelima koja su već proslavljena. Ivan gleda, gleda. Čudo što mu ga Bog poklanja daje mu moć da protiv svakoga prirodnog zakona vidi Mariju kakva je sada dok se hitro diže prema nebu, okružena od anđela koji kliču, ali koji joj više ne pomažu dizati se“.
O kraju Marijina života detaljno govori katolička blaženica Anna Katharina Emmerich, čije su vizije objavljene u knjizi „Život Blažene Djevice Marije“, koja je dobila crkveni imprimatur, a na hrvatskom ju je otisnula Naklada sv. Antuna iz Zagreba.
Kristovo obećanje
Bl. Anna Katharina Emmerich u svome viđenju navodi: „Blažena Djevica Marija u svojoj je kući kod Efeza živjela sama s mlađom osobom, svojom sluškinjom, koja je donosila ono malo što su trebale za hranu. Živjele su uistinu tiho i u dubokom miru. U kući nije bilo nikakva muškarca. Katkad bi ih pohodio neki apostol ili učenik na putovanju. Najčešće je k Djevici Mariji dolazio apostol Ivan, koji ni u Jeruzalemu ni ovdje kod Efeza nije bio neprekidno u Marijinoj blizini.“
Kad je osjetila da joj se smrt približava, Blažena Djevica Marija, navodi A. K. Emmerich, molila je da joj se ispuni Kristovo obećanje iz Lazarove kuće dan prije njegova uzašašća.
„Isus joj tada, kad je zavapila da nakon njegova uzašašća ne živi više dugo u ovoj dolini suza, općenito reče koje ona duhovne poslove još do svoga svršetka treba obaviti na zemlji. Tada joj objavi da će na njezinu molitvu apostoli i više učenika biti uz nju u času njezine smrti, te što im treba reći i kako da ih blagoslovi“, piše blaženica. A kad je Djevica Marija zamolila da joj dođu apostoli, oni su bili pozivani u Efez putem ukazanja po različitim predjelima svijeta, gdje su naučavali.
,,Blažena Djevica počivala je tiho i kao na samrti u svojoj sobi. Bila je posve, čak i preko ruku umotana u bijelu spavaćicu. Veo iznad njezine glave bio je u poprečnim naborima zavrnut na čelu, a kad je govorila s muškarcima, spuštala ga je preko lica. Uvečer, kad Blažena Djevica spozna da joj se bliži kraj, htjede prema Isusovoj volji blagosloviti prisutne apostole, učenike i žene te se od njih oprostiti. Njezina soba za spavanje bila je otvorena prema svim stranama, Marija je sjedila bjelasajući se kao osvijetljena, uspravno na svojoj postelji. Blažena Djevica se pomoli i blagoslovi svakoga s ukriž položenim rukama, dodirujući mu čelo. Govorila je onda još svima i općenito učinila kako joj to Isus bijaše naložio u Betaniji“, piše A. K. Emmerich i dodaje: „Marijina smrt bila je nakon devetog sata, kad i Gospodin bijaše umro“.
Posljednji oproštaj
Blaženica potom opisuje kako su žene položile pokrovac preko Marijina tijela, umotale se i zastrle koprenom te klečale i sjedile uz nju, a apostoli su otišli pripremiti grobnu špilju, za koju kaže da nije bila prostrana kao Kristova.
Nekoliko žena pripravilo je Marijino tijelo za ukop. Oprale su ga, odjenule u novu haljinu te umotale u platna i povoje s posebnim strahopoštovanjem.
„Položiše sveto tijelo u lijes koji stajaše sa strane poput krevetića, staviše na prsa vijenac od bijelog, crvenog i nebeskoplavog cvijeća kao znak djevičanstva. Tad uđoše unutra svi apostoli, učenici i ostali nazočni da bi još jednom vidjeli drago sveto lice, prije nego što bude pokriveno. Kleknuše uz mnogo suza tiho oko Blažene Djevice pa dotaknuše Marijine ruke omotane na prsima opraštajući se, nakon čega otiđoše. Sada se i pobožne žene zadnji put oprostiše te staviše poklopac iznad lijesa koji omotaše na oba kraja i u sredini sivim povojima. Potom lijes položiše na nosiljku, a Petar i Ivan na ramenima ga iznesoše iz kuće“, opisuje blaženica Emmerich te napominje kako je te noći više apostola i svetih žena molilo i pjevalo u malom vrtu ispred grobnice.
„Uto se širok trak svjetla spusti od neba do pećine i ugledaše u njemu aureolu od tri kruga koju nošahu anđeli i duhovi koji okruživaše pojavu našega Gospodina i blistave Marijine duše. Lik Isusa Krista sa svijetlim zrakama iz rana lebdio je ispred nje… Duša Blažene Djevice, koja je išla za Isusovim likom, prolebdjevši kraj njega uđe kroz stijenu u grob i ubrzo zatim, sjedinjena sa svojim preobraženim tijelom, puno jasnija i sjajnija iziđe iz njega te krene s Gospodinom i čitavom slavom gore u nebeski Jeruzalem, nakon čega sav sjaj opet potone, a tiho zvjezdano nebo pokrije kraj“, opisuje blaženica i dodaje kako su se nakon toga događaja apostoli i učenici vratili kući, objedovali i ostali u molitvi, a žene su otišle na počinak.
No tada je stigao apostol Toma, koji nije uspio doći na vrijeme i oprostiti se od Djevice Marije.
„Toma se rasplače kao dijete kad čuje za Marijinu smrt. Učenici gostima opraše noge i malo ih okrijepiše. U međuvremenu su se žene probudile i ustale, a kad su se one povukle, odvedoše Tomu i Jonatana na mjesto gdje je umrla Blažena Djevica… Sada su, međutim, Toma i Jonatan željeli poći do groba Blažene Djevice, a apostoli upališe svjetiljke pričvršćene na motkama te svi pođoše s njima po Marijinu križnom putu do njezina groba. Ne razgovarahu mnogo, zadržavahu se kratko kod spomenika na postajama, spominjahu se Gospodinova križnog puta i samilosne ljubavi Njegove Majke, koja je ovdje postavila ove spomenike i tako ih često zalijevala svojim suzama“, piše Emmerich. Kad su stigli do grobnice, svi su se bacili na koljena, a Toma je pojurio s Jonatanom prema ulazu špilje. Ivan ih je slijedio.
„Dvojica učenika saviju grmlje ispred ulaza unatrag te oni uđoše i sa strahopoštovanjem plaho kleknuše ispred odra Blažene Djevice. Onda se Ivan približi laganom lijesu nalik na košaru, koji je malo izlazio iznad odra, razriješi tri sive vrpce koje su zatvarale poklopac te ih stavi nastranu. Tad osvijetliše lijes iznutra te vidješe, duboko potreseni, kako mrtvačka platna, u potpunom obliku kako bijahu umotana, leže pred njima prazna. Preko lica i grudi bijahu otvorena, povoji za ruke bijahu lagano odmotani, no ipak još u omotnom obliku, kakvi su ležali, ali preobraženo tijelo Marijino više ne bijaše na zemlji.
Oblak nad grobom
Oni podignutih ruku u čudu pogledaše uvis kao da im je sveto tijelo tek sada nestalo s vidika, a Ivan iz špilje povika onima vani: ‘Dođite i divite se, Marija više nije ovdje!’“, opisuje A. K. Emmerich i dodaje kako su nakon toga svi, dvoje po dvoje, ulazili u usku špilju i gledali u čudu gdje prazna mrtvačka platna leže ispred njih.
„Izišavši, kleknuše svi na zemlju gledajući uvis prema nebu s uzdignutim rukama, zaplakaše i pomoliše se, hvališe Boga i njegovu preobraženu Majku, njihovu dragu, vjernu Majku, poput odane djece nekim slatkim riječima koje im Duh položi u usta. Tad se prisjetiše i spomenuše onog oblaka, svjetlosti koju su odmah poslije pokopa na putu kući ugledali iz daljine, koji se spustio na grobni brežuljak, a onda odletio uvis. A Ivan uze mrtvačka platna Blažene Djevice s velikim poštovanjem iz lijesa, preklopi ih i uredno smota pa ih uze k sebi. Onda opet poklopi lijes i ponovno ga zaveže vrpcama. Tada napustiše grobnu špilju, čiji ulaz opet zatvoriše grmljem“, kazuje bl. Anna Katharina Emmerich i dodaje da su poslije apostoli Marijin stan u kući uredili u crkvu.
Dakako, službena Crkva ne govori o Marijinu uznesenju na ovaj način, držeći se službene objave, tj. ostavljajući ovakve privatne vizije i objave u domeni osobnog vjerovanja, koje nikoga ne obvezuje.
Vizije!?!? Ni pisma ni slova ni adrese, nikakvog opipljivog povijesnog zapisa ili materijalnog traga o dotičnoj nije ostalo a eto ekipa vidovnjaka zna da je otišla u nebo....kojim i kakvim pogonom ni mukajeta.