- Zagorčice, Vi ste muž na mjestu - napisao je Fran Supilo točno u doba kada Marija Jurić Zagorka, te 1906. godine puni desetogodišnjicu svog novinarskog rada u Obzoru. Svojevrsno je to prvo priznanje njezinom radu, iako u deset godina stane sva sila negativnih osjećaja s kojima se samo zato što je žena, i to prva žena u novinarstvu, morala susresti. Te će godine o njoj kao prvoj novinarki na prostoru srednje Europe pisati i francuske, njemačke, talijanske, bečke i američke novine, a na ovim prostorima ona će unatoč tome i dalje svoje članke potpisivati pseudonimom. Ta tko je vidio da žena, žena toga doba išta misli, a kamoli to objavljuje iako će joj stavovi pod pseudonimom biti dovoljno jaki da remeti tadašnju političku scenu.
Pisati je počela znatno ranije no što će joj priznati, još za vrijeme školovanja u zagrebačkom samostanu. Te je novine nazvala Samostanske novine i sama ih uređivala, pisala i „distribuirala“ – imala je, naime, samo jedan uvezani primjerak koji je onda posuđivala ostalim učenicama na čitanje. Novine je Zagorka punila vlastitima pričama i sastavcima, ali i Pripovijestima starog Tenšeka - seljaka s imanja na kojem je odrasla, a koji joj je u djetinjstvu pričao brojne narodne priče. No, te učeničke novine dovele su Zagorku u prvi u nizu mnogih sukoba s autoritetom, točnije nadstojnicom samostana koja je njezine novine smatrala „zločinom protiv javne sigurnosti, mira i poretka“. Na majčin zahtjev tek par mjeseci prije nego li će završiti školovanje školu je 1889. godine morala napustiti.
Samo godinu kasnije, bez obzira na majčine želje osniva i uređuje krapinski učenički list Zagorsko proljeće i to pod muškim pseudonimom M. Jurica Zagorski. No, prvi i jedini broj toga lista izašao je u ljeto 1890., a nakon toga je bio zabranjen zbog njezinog uvodnika „Duh Matije Gupca optužuje – što kasnija pokoljenja nisu iskoristila prolivenu krv i još danas robuju“. Stoga je roditelji odlučuju udati za 14 godina starijeg Andriju Matraya, Mađara i šefa željezničke postaje u Zaboku. Muž otkriva da Marija piše, i to dobro, pa želeći unovčiti njezin talent, dolazi na ideju da je pretvori u mađarsku književnicu, što se zbog Marijinog izrazitog domoljublja izjalovljuje i to na štetu samog muža kojeg će ostaviti.
VEZANI ČLANCI:
Godinama nakon, 1987. osniva prvu žensku sindikalnu organizaciju u Hrvatskoj – riječ je o Kolu radnih žena u kojem je okupila radnice iz Dioničke tiskare, vidjevši u kakvim teškim uvjetima rade. To su počeci njezinog feminističkog angažmana, a uvijek se borila za ravnopravnost žena u smislu ljudskih i građanskih prava, i to naročito prava na rad. I dalje piše političke članke, ne samo za Obzor, nego i za mađarske opozicijske novine Népszava i Magyarország (pod pseudonimom, naravno). Neki od njezinih članaka izazivaju i saborske rasprave, a uskoro počinje izvještavati s političkih skupova. Ipak 1899. godine u Obzoru objavljuje svoj prvi roman Roblje. Iste godine roman je objavljen i u knjižnom obliku, a biskup Strossmayer pokriva troškove tiskanja. Naime, Strossmayer u to vrijeme sve više potiče Zagorku na pisanje povijesnih romana kojima bi se čitateljska publika „otela“ od njemačkih šund-romana te bi se tako popularizirala hrvatska književnost i jezik, ali i hrvatska povijest koja bi poslužila kao građa romana. No Zagorka se povijesnim romanima počinje intenzivnije baviti tek nakon 1910. godine (kada je Strossmayer već bio pet godina mrtav), a dotad se više afirmirala kao novinarka, ali i dramska autorica.
Ipak za samu Zagorku najznačajnija je 1910. godina, tada je naime osnovano Hrvatsko novinarsko društvo na inicijativu Milana Grlovića koji je izabran za prvog predsjednika društva. Zagorka je bila među osnivačima i članica upravnog odbora, a povjerena joj je i dužnost pisanja proglasa o osnivanju društva te organiziranje novinara u sindikat. Novinari su dotad bili slabo zakonski zaštićeni i često izloženi pritiscima vlasnika listova, cenzora, itd. Nakon osnivanja društva i sindikata stvari se počinju polako mijenjati nabolje i novinari dobivaju veću zakonsku zaštitu. Hrvatsko novinarsko društvo postoji i danas, a 1995. godine utemeljena je prestižna novinarska nagrada koja nosi upravo Zagorkino ime.
VEZANI ČLANCI:
Te iste godine Zagorka se udaje po drugi put u životu, ali za razliku od prvog prisilnog braka, ovaj put svojom voljom, i to za pisca Slavka Amadeja Vodvařku. Ipak sreća zbog protivljenja njegove obitelji nije potrajala dugo. Tek 1912. godine počinje pisati povijesne romane po kojima je kasnije postala najpoznatija i najčitanija hrvatska književnica. U Malim novinama počinje izlaziti Tajna Krvavog mosta, prvi povijesni roman iz ciklusa Grička vještica. Zagorka je te romane zapravo pisala pod pritiskom uredništva Obzora, da bi opstala u tom listu i njima podigla naklade, a sebi osigurala kakvu-takvu egzistenciju. No, romani su kao patriotsko štivo, temeljeći se na stvarnim događajima i ličnostima iz hrvatske povijesti, privukli veliku čitateljsku publiku. Njezini su romani dostizali milijunske naklade, a na njima su se najviše obogatili drugi (nakladnici, urednici, itd.), ali ne i sama autorica. Romani su se zbog velikog interesa publike tiskali u ponovljenim izdanjima, ali sama Zagorka za to često nije ni znala, niti je dobivala tantijeme za svako novo izdanje.
U godinama između dva svjetska rata živjela je i radila u Esplanadi, u apartmanu 325 – živeći u „osobnom radnom asketizmu“, kako je to jednom zapisao Vladimir Kovačić, a u tom je razdoblju napisala većinu svojih povijesnih romana koji su je proslavili među čitateljima. Tek je 1938. godine unajmila stan na adresi Dolac 8 i tu je živjela sve do smrti 1957. U tom je stanu bilo i sjedište lista Hrvatica u koji je Zagorka uložila svu svoju imovinu. No, list je dobro krenuo jer su sve njezine bivše pretplatnice iz Ženskog lista prešle u Hrvaticu. Prema sačuvanoj kartoteci, imala je 2138 pretplatnica/ka. List je inače funkcionirao na način da su se novcem od pretplate pokrivali troškovi tiska, a Zagorka je svoj urednički i novinarski posao radila bez naknade. Po proglašenju Nezavisne Države Hrvatske ustaška policija zabranjuje joj daljnje izdavanje Hrvatice, zapljenjuje postojeće primjerke časopisa, novac od pretplate, pa čak i pokućstvo u stanu. Tek nakon završetka Drugog svjetskog rata i oslobođenja Zagreba, Zagorka se ponovno uključuje u javni život – postaje članica Antifašističkog fronta žena, i sudjeluje na sastancima, predavanjima, društvenim i prosvjetnim priredbama. U noći od 29. na 30. studenog Marija Jurić Zagorka preminula je u svom stanu na Dolcu 8. Nekoliko posljednjih godina života s njom su u stanu živjeli Nino Smolčić i Leo Car. Nino Smolčić postao je skrbnik, a potom i nasljednik njezine imovine. Zagorka je pokopana na Mirogoju 4. prosinca, a Zagreb i njezini vjerni čitatelji priredili su joj dirljiv oproštaj – tisuće ljudi, cvijeće i suze otpratili su je na posljednje počivalište u mirogojskim arkadama. I dan danas njezina su djela i romani živi. Srećom živo je i novinarstvo, a na nesreću rijetko tko joj je rekao - hvala!
GALERIJA Noćni marš 2024.