Kada je u lipnju 2010. fotograf Damir Hoyka u Zagrebu postavio izložbu fotografija ratnih vojnih invalida “Dani poslije”, u Hrvatskoj je nastala tišina, piše magazin Oluja. Oni koji su do tada baljezgali o povlaštenim mirovinama zašutjeli su. Usta su im zatvorile jednostavne, ali snažne fotografije stradalnika Domovinskog rata i njihovih rana, uz koje su bilo kakve riječi postale suvišne.
Poruka je jasna
Tko bi, gledajući ih tako izranjavane, bez ruku, nogu, očiju, u invalidskim kolicima bio toliko drzak da im pripiše riječ “povlašteni”? Tada nitko. Političke elite, javnost, mediji, sindikati tada su se složili da ni o kakvoj povlaštenosti ne može biti riječ.
– Mi imamo samo priveligirane rane, ništa više – komentirat će Mirko Ljubičić, predsjednik Zajednice udruga HVIDR-a Grada Zagreba, koji je sa Udrugom specijalne policije HVIDR-e Hrvatske u sklopu projekta “Povlašteni, privilegirani ili ponosni” inicirao izložbu s ciljem da prekinu praksu da se njihove mirovine naziva povlaštenima.
Do “Dane poslije”, priča Ljubičić, mnogi ljudi u Hrvatskoj nisu ni znali kako izgledaju ratne rane. Uspjeh izložbe koja je obišla cijelu Hrvatsku, a koju je pogledalo i mnoštvo učenika, bilo je golem. I sam fotograf ostao je fasciniran pozitivnim odjekom.
– Bio je to jedan od rijetkih trenutaka u Hrvatskoj kada su se svi složili oko neke teme. To se kod nas, poznato je, skoro nikada ne događa, uvijek postoji sto i jedno mišljenje o bilo čemu – govori fotograf Damir Hoyka.
Kada su dogovarali projekt, nastavlja Hoyka, organizatorima je predložio da poruku prenesu samo slikama što su oni i prihvatili.
– Rekao sam im da ništa ne govore, samo neka im daju fotografije, a poruka će biti jasna. Hvala, ali ja ne bih htio biti tako povlašten da imam deset tisuća kuna mirovine, ali nemam noge ili ruke! – kaže Hoyka.
Ljubičić kaže da je izložba bila prekretnica nakon koje više nitko invalide Domovinskog rata nije nazivao priviligiranima.
Uzimaju novac od sakatih
Doduše, sve do sada. Danas, tri godine kasnije, zahvaljujući najavi ministra financija Slavka Linića o rezanju deset posto braniteljskih primanja, ova ista tema, koja je odavno trebala biti zatvorena i zaboravljena, ponovo se našla u žarištu pozornosti. Dok s jedne strane ministar branitelja, tvrdi Šveps, odobrava novac kako bi se iduće godine izložba “Dani poslije” postavila u Australiji, Kanadi i SAD-u, njegov kolega radi sasvim suprotno, planira napad na braniteljski džep.
– Ako to naprave i snize mirovine to će biti izdaja – govori Ljubičić pitajući se zašto Vlada ne uzme od tajkuna nego novac potražuje od sakatih i bolesnih. U njegovom priopćenju stoji da je sramotno što Vlada ima toliko hrabrosti i smjelosti bestidno zadirati u egzistenciju ratnih vojnih invalida Domovinskog rata, dok je njihova daleko iznad standarda svih hrvatskih građana. “Mi, ratni vojni invalidi svjesni smo ozbiljnosti krize, a za koju ste gospodo krivi isključivo vi političari. Hrvatska ima resurse i uvjete za blagostanje svih njenih građana, samo je trebalo sposobnosti, poštenja i odgovornosti. Molimo vas nemojte više sramotiti, podcjenjivati i pljačkati hrvatske ratne vojne invalide”. A jedan od njih, ujedno i zvijezda “Dana poslije” je Marijan Bišćan (57), dragovoljac Domovinskog rata, pripadnik 102. brigade HV Novi Zagreb, koji je 1995. na Manjači ostao bez obje noge. Živi s mirovinom od osam tisuća kuna i gotovo jednakom invalidninom. Svjestan je da za razliku od mnogih sunarodnjaka ima izvrsna primanja, pa iako materijalno bogat, naglašava:
– Rado bi se mijenjao sa svakim tko bi htio takve “privilegije” kakve ja imam. Odmah bih to potpisao da izađem iz invalidskih kolica – govori taj Zagrepčanin otac dvoje, sada već odrasle djece.
– Osjećao bi se privilegirano kada bi se prema nama braniteljima odnosili kao prema nekad partizanima, pa da sada mogu nekoga nazvati da mi zaposli sina koji sada radi bez ugovora. Kćer je završila tri godine fakulteta i radi za 1600 kuna – nezadovoljno će Bišćan.
Prije rata, radeći u Končaru dobar posao odlično je zarađivao, no odbio je priliku otići u Njemačku gdje mu je živjela majka i gdje je mogao dobiti dvojno državljanstvo. Radije je na rodnoj grudi i pustio krv za Hrvatsku.
>>ATJ Lučko - Nikad viđene ratne fotografije elitne postrojbe!