Marina Matulović-Dropulić: U mirovini ću se napokon moći šetati Zagrebom

Prikupljanje ambalaže, gospodarenje otpadom, rušenje bespravnih gradnji, donošenje prostornih planova... samo su neke teme koje svako malo kovitlaju medijsku prašinu i podižu tenzije u javnosti, a najmjerodavnija osoba za to, ministrica zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Marina Matulović-Dropulić, samozatajno i bez pompoznih javnih istupa realizira zacrtani progam. Razgovarajući s njom o najaktualnijim temama iz resora, otkrili smo ponešto i o njenom malo poznatom privatnom životu.

Donošenje prostornih planova općina i gradova u skladu s Uredbom o zaštiti obalnog pojasa teklo je veoma mukotrpno. Kakav je rezultat?
 Planove je donijelo 80 posto jedinica lokalne samouprave, 18 posto ima ih konačni prijedlog, osam posto održalo je javnu raspravu, a 11 posto ih priprema. Nema nijedne koja nije započela izradu i vjerujem da će ih sve donijeti do ljeta. Na obalnom području rezultati su nešto lošiji. Općine i gradovi planove trebaju uskladiti s Uredbom o zaštiti obalnog pojasa. Usvojeni plan ima ih 47 posto, 30 posto konačni prijedlog, 12 posto završilo je javnu raspravu, a 11 posto su u nižim ili pripremnim fazama izrade.

Ministarstvo daje suglasnost na planove u obalnom području. Je li često moralo intervenirati?
 Na svaki plan, jer svi žele veća građevna područja za turističku ili ostalu gradnju. Prema Uredbi, općine koje su građevna područja iskoristile 80 posto mogu ih povećati za 20 posto. One koje su ih iskoristile manje od 80 posto moraju ostati na jednakim površinama, a one koje su ih iskoristile do 50 posto moraju ih za 30 posto smanjiti.

Ljudi, osobito na otocima, tvrde da im se tako sprečava razvoj?
 Tu je problem određivanje turističkih zona, odnosno nerazumijevanje što je njihov sadržaj. Ljudi ih žele u svakoj uvali, što se ne može dopustiti ni zato što ih je nemoguće opremiti komunalnom infrastrukturom. Turističke zone određene su za gradnju hotela, apartmanskih naselja vezanih uz hotele ili kampove, što omogućuje novo zapošljavanje. Hrvatska se povijesno razvijala na gradovima i gradićima i takav pristup želimo zadržati i ne možemo dopustiti gradnju koja bi zauzela cijelu obalu. Vikendice i apartmani smiju se i dalje graditi, ali u stambenim zonama. Istina je da su vlasnici zemlje na kojoj nije dopuštena gradnja zakinuti. Zato planiramo osnovati državni fond za otkup te zemlje u koji će se akumulirati novac od prodaja nekretnina i koncesija, te donijeti zakon o urbanoj komasaciji. Do tada država po Ustavu ima pravo zaštititi određena područja i utvrditi gdje se smije, a gdje ne smije graditi.

Jeste li analizirajući planove procijenili koliko bi se moglo legalizirati bespravnih gradnji?
 Općine koje imaju toliko građevnog područja da ga po Uredbi smiju proširiti u pravilu su ga širile na područja zahvaćena bespravnom gradnjom, i tu će legalizacija biti moguća. Ali ima općina u kojima to nije moguće, primjerice, na Viru i u Rogoznici. U Viru će se morati srušiti oko 300 kuća u zaštićenom obalnom pojasu, ali zato će se ostalih 8500 moći legalizirati. Rogoznici smo predlagali da se građevna područja koncentriraju oko objekata sagrađenih prije 1968. i onih legaliziranih po Zakonu o legalizaciji od 1992. do 1995., ali ondje žele legalizirati svih 1185 objekata izvan građevnih područja. To ne dolazi u obzir jer se ne može odstupiti od pravila koja vrijede za cijelu obalu.

Što će biti s kućama Zdravka Tomca, Ante Đapića, Darka Milinovića i Pavla Miljavca na Viru?
 Svi su unutar građevne zone i moći će se legalizirati.

Ali kuća Pavla Miljavca 30-ak je metara od mora.
 Da, ali u starom sagrađenom dijelu.

Dakle, rušenja se nastavljaju?!
 Da, svih objekata koji se ne mogu legalizirati.

Je li bilo pritisaka na vas da zaustavite rušenja?
 Ne, osim onih u novinama, na terenu, peticija bespravnih graditelja...

Javnost načelno podržava rušenje, ali vam često i spočitava da je u Zagrebu, osobito pod Sljemenom, najviše bespravnih gradnji nastalo dok ste vi bili gradonačelnica.
 To nije točno. Mnogo se bespravnih objekata sagradilo tijekom i nakon rata kad su u Zagreb počeli pristizati ljudi iz Posavine, Vojvodine, Bosne... Zbog njih su se širila građevna područja u rubnim dijelovima. Najviše je bespravnih objekata sagrađeno nakon što su 2001. ukinuti rokovi za izradu prostornih planova i kad se zakonom omogućilo da se bespravni objekti mogu priključiti na komunalije. Za gradnje pod Sljemenom napravili smo analizu i ona je pokazala da tamo objekti uglavnom imaju dozvolu, ali sagrađeni su veći nego što su po dozvoli smjeli biti. To je velik problem jer zbog statike ne možete svakoj kući ukloniti suvišni dio. Takvih objekata ima i u drugim dijelovima grada, primjerice, na Trešnjevci. Rušili smo im katove, i dalje ćemo to raditi.

Kako doživljavate to što vas zovu "žena bager"?
 Sve ovisi o tome što tko smatra bagerom. U građevinarstvu sam 25 godina i na gradilištu sam stalno bila u blizini jaružala. Mislim da je bager odličan i koristan stroj (smijeh).

Je li vam teško kad morate rušiti?
 Jest, ali rušili smo samo vikendice, nijedan stambeni objekt ljudima koji nemaju drugi krov.

Diplomirali ste arhitekturu, ali veći dio vaše karijere vezan je uz operativu. Jeste li se bavili i kreacijom, projektirali?
 Kao projektantica sam počela karijeru. S mužem, također arhitektom, otišla sam u Dubrovnik jer u Zagrebu nisam mogla dobiti posao, a on je stipendist dubrovačke tvrtke GP Dubec. Nakon dvije godine preselili smo se u Čakovec, u GK Međimurje, gdje smo ostali 15 godina.

Je li vam kao rođenoj Zagrepčanki teško palo što niste mogli naći posao u Zagrebu?
 Nije, jer nam je i u Dubrovniku i u Čakovcu bilo sjajno. U Čakovcu je i u općini i u tvrtki bila sjajna ekipa. Veoma smo mnogo gradili, po cijeloj Hrvatskoj, i dio objekata za Olimpijske igre u Sarajevu. Jedno vrijeme radila sam kao projektantica, projektirala sam obiteljske kuće, a za projekt dječjeg vrtića u Čakovcu suprug i ja 1983. dobili smo Nazorovu nagradu. Muž je na tom poslu i ostao, ja sam prešla u komercijalu, a potom na mjesto tehničke direktorice GK Međimurje.

Kad ste upisivali arhitekturu, jeste li zamišljali kako će krenuti vaša karijera?
 Dvojila sam između geodezije i arhitekture, a razmišljala sam i o brodogradnji. Uvijek sam htjela nešto stvarati, graditi, konstruirati... Na arhitekturu je otišao dio mojih prijatelja, pa sam otišla i ja i poslije se opredijelila za konstruktorski smjer iako je imao devet ispita više nego projektantski.

Voljeli ste više "muški" pristup ili ste radoholičarka?
 Podloga svemu ipak je kućni odgoj, a meni i srednja škola. Završila sam klasičnu gimnaziju u Zagrebu, koja je bila veoma stroga i gdje je trebalo i te kako raditi, i te vam navike ostanu. Vrlo samo rano ostali bez oca. Majka i nas dvije sestre i brat teško smo živjeli i morali smo raditi od malih nogu i biti zadovoljni malim. Srećom, nisam se "pokvarila" do danas.

Povratkom u Zagreb počela je vaša politička karijera?
 Ne, prvo sam radila u Građevinskom institutu Hrvatske. Onda se 1985. dogodila Univerzijada i na silu su me doveli u Grad. Vodila sam četiri projekta i nakon toga ostala u Gradu, ali moj posao nije bio politika dok nisam postala gradonačelnica.

Osoba ste s jakim autoritetom. Sjećam se jedne sjednice na kojoj su svi pričali svoje dok vi niste podviknuli. Nakon toga je začas donesena odluka.
 (Smijeh.) Uvijek sam bila racionalna u svemu, pa i u trošenju vremena.

Smatrate li se političarkom ili stručnjakinjom?
 Definitivno stručnjakinjom. Politikom se bavim samo koliko moram kao ministrica. U jednom mandatu bila sam zastupnica u Saboru i rekla sam da je to prvi, posljednji put i nikad više. To je grozan posao jer sam čisti operativac.

Niste prihvatili poziv bivšeg ministra Čačića da kao sjajna operativka uđete u njegov tim za autoceste. Zar vam taj projekt nije bio izazov?
 Projekt gradnje autocesta i te kakav je izazov i svi koji su ih gradili i sada grade vjerujem da osjećaju veliko zadovoljstvo učinjenim. Moji su interesi na tom području bili širi i kompleksniji, a za vlastite prijedloge morate imati mandat da ih ostvarite.

Pravilnik o ambalaži uznemirio je duhove. Udruga poslodavaca tvrdi da će uništiti manje poduzetnike. U čemu se razilazite?
 Oni žele pravilnik u kojem će platiti ono što se prikupi po kontejnerima, a mi tražimo da se prikupi što više. Zbog toga tražimo da plate naknadu od 11,4 lipe po boci koju stave na tržište i tim novcem odlažemo i recikliramo ambalažni otpad. Devet godina bio je na snazi pravilnik po kojem su tvrtke mogle organizirati prikupljanje ambalaže onako kako danas predlažu, ali nisu napravile ništa. Na njihov način može se prikupiti do deset posto, a mi želimo da se prikupi 60 i više posto i iskoristi kao sekundarna sirovina. Dosad smo prikupili 39 milijuna boca i očistili Hrvatsku od tog otpada.

Što će biti s novcem koji se iz Fonda ne isplati građanima?
 Ambalaža se u Fondu za energetsku učinkovitost vodi na posebnom računu. Prikupi li se više novca, vratit će se proizvođačima ili će ga se uzeti pod račun za iduće razdoblje. Proizvođačima smo ponudili da njihovi ljudi kontroliraju dotok i odljev novca iz Fonda.

Priča se da je u tom poslu i vaš sin?
 Da, čula sam. Bio bi to jedini član obitelji koji ima smisla za biznis (smijeh) kad bih imala sina, ali imam samo kćer jedinicu, a ona radi kao profesorica engleskog i talijanskog jezika.

A državnik tajnik za zaštitu okoliša Nikola Ružinski? Je li uistinu u nadzornom odboru tvrtke koja se bavi reciklažom?
 To je glupost. Nije riječ o tvrtki koja se bavi reciklažom nego provodi projekt EU "Nove sheme prikupljanja PET amalaže u Hrvatskoj". Osnovana je u sklopu europskog projekta Life pri Centru za transfer tehnologije Fakulteta strojarstva i brodogradnje, a financira se iz fonda EU. Bio je član nadzornog odbora, ali je izašao 2004., prije nego što je došao u Ministarstvo.

Kako napreduje sanacija odlagališta otpada?
 Jako dobro. U sanaciji ih je 166 i bit će sanarina do kraja 2010. Neka zatvaramo, poput Donje Gore na Biokovu i u drugima parkovima, a ostala će se sanirati tako da rade do gradnje regionalnih centara za gospodarenje otpadom.

Kako ćete odrediti lokacije za regionalne centre kad nitko ne želi smeće u svom dvorištu?
 Strategija gospodarenja otpadom odredila je da u Hrvatskoj smije biti najviše 21 centar, po jedan za svaku županiju, ali želimo po jedan za dvije ili više županija. Vjerujemo da će se lokacije mnogo lakše određivati kad se sagradi prvi i kad ljudi vide kako izgleda i funkcionira. Počeli smo s Bikarcem za Šibensko-kninsku županiju.

Je li određeno odlagalište za opasni otpad?
 Ne. To je velik problem i država će morati odrediti lokaciju. Razmatramo ih nekoliko, ali s tim još nećemo u javnost.

Plašite li se da bi ulaskom u EU moglo doći do rasprodaje hrvatskih nekretnina strancima?
 Najefikasnije se prostor štiti prostornim planovima. Malo će tko biti zainteresiran za kupnju zemljišta na kojem nije dopuštena gradnja, a tamo gdje jest, morat će se poštovati planska pravila. Zemlja u državnom vlasništvu neće se prodavati nego ćemo je davati u koncesiju.

Što ćete raditi kad odete u mirovinu?
 Biti u mirovini. U početku će mi sigurno biti jako teško jer sam sada previše aktivna. Ali u mirovini je moja najbolja prijateljica, sestra, mnogi prijatelji... Napokon ću moći putovati, ozbiljnije čitati i na miru šetati se Zagrebom, što mi sada strašno nedostaje.

DATUM i MJESTO ROĐENJA
21. lipnja 1942., Zagreb
OBITELJ
suprug Duško, kći Morana
obrazovanje
1961. maturirala u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu
1967. diplomirala na Arhitektonskom fakultetu
PROFESIONALNA KARIJERA
1967.-1969. na poslovima gradnje i projektiranja u GP Dubac u Dubrovniku
1969.-1983. projektant, rukovoditelj gradilišta, tehnički direktor u GK Međimurje Čakovec
1983. tehnički rukovoditelj Zavoda za zgradarstvo u IGH
POLITIČKA KARIJERA
1985.-1990. predsjednica Komiteta za graditeljstvo, stambene i komunalne poslove Grada Zagreba
1990.-1993. potpredsjednica Izvršnog vijeća Zagreba
1993.-1995. zamjenica gradonačelnika
1995.-1996. ministrica prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja
1996.-2000. gradonačelnica
2000.-2003. zastupnica
2003. ministrica
NAGRADE
1983. godišnja nagrada Vladimir Nazor za
arhitekturu
JEZICI
francuski
HOBI
čitanje, glazba

Na upit je li Marina ministrica i u kući, njezin suprug Duško, s kojim je u vezi još iz studentskih dana, nakon smijeha odgovorio je: Pa jest. Svi dobijemo svoje zadatake i ako se ne obave, protestira kao i u ministarstvu. Otkako se kći Morana osamostalila i preselila u svoj stan, Marina nailazi na manji otpor. To vam je sraz racionalnog i emocionalnog, ali nadopunjujemo se i dobro se slažemo. Iako je kao arhitekt i sam poznato ime, kaže kako mu nije teško živjeti u sjeni mnogo poznatije supruge. Ipak, ima to i svojih nedostataka. Mora paziti kako nastupa, s kim se druži, što govori, pogotovo otkako mu je fotografija objavljena u jednim novinama, a posebno za koje će se poslove natjecati, da ih kao bračni par ne bi optužili za sukob interesa. Zato, kaže, nikad nije radio nijedan posao za državu ili lokalnu vlast.

Jeste li strogi i u obitelji? Ne znam što da vam kažem. Moj muž ima sjajnu osobinu. Kad počenem nešto prigovarati, on se isključi i ne mogu se s njim (smijeh) pošteno ni posvaditi. Ima dobru narav, svakome bi pomogao, i na to gubi jako mnogo vremena, a ja sam racionalna i želim dobro rasporediti vrijeme da bih što više napravila. Moja kći ima isto tako dobru narav i mnogo prijatelja. Svi se dobro slažemo.