'Prislonili su mi pištolj na čelo i zaprijetili: Priznaj da si postavio bombu u Namu'

Neprovođenje lustracijskog zakona najveća je uvreda za hrvatske političke zatvorenike. Ispada da zločini nad nama ne samo da nisu osuđeni i nekažnjeni nego su i nagrađeni, kaže Marko Grubišić, predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika, zamjerajući svim hrvatskim vlastima od 1991. do danas što nisu uopće pridale važnost tom pitanju. A to pitanje, kaže, nije pitanje svjetonazora, nego civilizacijska potreba za promjenom društvene svijesti.

Hrvatska se, obrazlaže Grubišić, našla u specifičnoj situaciji jer je, prema rekonstrukciji Udbe, od 851 aktivnog agenta u razdoblju od 1980. do 31. prosinca 1990. njih 754 prešlo u nove hrvatske službe (SZUP, SIS, HIS), čime su zapravo unaprijeđeni u novoj hrvatskoj državi. Kako se zločini komunizma ne bi prepustili zaboravu, Društvo hrvatskih političkih zatvorenika, otkriva Grubišić, ušlo je u projekt realizacije Memorijalnog centra komunističkih zločina koji će u najvećem postotku (80 posto) biti financiran iz fondova EU.

“Memorijalni centar komunističkih zločina je potreban jer je smisao komunizma bio uništiti ljudsko sjećanje“, veli Grubišić.

Njegova životna priča može biti predložak za dramu i scenarij uzbudljivog filma. Bio je proganjan od jugokomunističkog sustava, ali je sretao i upoznao dobre ljude kad je to bilo najteže.

Grubišić je rođen 18. listopada 1958. u Imotskom, ali je Hercegovac, iz Bobanove Drage, iz Sovića, no odrastao je u Slavonskom Brodu. Obitelj se 1959., kada je Marko imao šest mjeseci, preselila u Slavonski Brod. U Brodu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij vanjske trgovine, koji se poslije integrirao s ekonomijom, upisao je 1977. Stanovao je u Studentskom domu „Ivo Lola Ribar“ na Lašćini.

S obzirom na imovinske prilike, za vrijeme studija morao je dodatno raditi kako bi si poboljšao budžet. Kako je „Lašćina“ bio mali studentski dom, studenti su bili povezani, a familijarnost je bila jako izražena.

„Ja sam se družio sa sebi sličnima, uglavnom Hercegovcima i Dalmatincima, onima koji su bili vezani za nogomet i koji su nedjeljom išli u crkvu“, priča Grubišić. “Nedjeljni je ritual bio odlazak u katedralu ili u Palmotićevu. Išli smo redovito i na mise zadušnice Stepincu. Kad bismo išli kroz Petrovu ulicu prema katedrali, promatrala nas je policija“, priča Grubišić.

Nakon Titove smrti, jugoslavenski komunistički režim bio je nervozan – Udba je u inozemstvu plela mrežu oko emigranata, a u Hrvatskoj počela je vješto režirati „nacionalističke ispade“. Komitet ONO i DSZ Studentskog doma „Ivo Lola Ribar“ već je 7. srpnja 1982. zamjerao društveno-političkim organizacijama općine Maksimir da nemaju dovoljno spremnosti za akcije u domu na „Lašćini“ gdje je bilo „više nacionalističkih ekscesa“. Stoga je Udba u pažljivo planiranim akcijama čekala povod da udari i na studente.

Dočekala ga je 19. listopada 1982. kad su studenti u domu na Lašćini oborili kandidate SK na izbornoj konferenciji za samoupravljačku skupštinu studentskog doma. Studenti su glasovali za svoju listu.

„Nećak moćnog komunista Milutina Baltića zaprijetio je: Ovo neće proći kako ste vi zamislili“, prisjeća se Grubišić. Policija je čekala povod da uzvrati na provokaciju.

U noći na 24. listopada studentica Davorka Čabrajac slavila je rođendan. Uz ostale, na proslavu je bio pozvan i Grubišić.

„Na tom rođendanu pjevana je pjesma ‘Marjane, Marjane’. Jesu li se spominjali Zrinski i Frankopani, srce Isusovo i ime Dinamovo, ne sjećam se, najvjerojatnije jesu. Ipak, bio je to jedan od mirnijih rođendana“, prisjeća se Grubišić.

Međutim, pjesma „Marjane, Marjane“ je teško uvrijedila Dušana Čelara koji je bio dvije-tri sobe dalje, kod svoje djevojke. Sljedeći dan Čelar je Davorki zaprijetio da će ih prijaviti upravi doma i policiji.

„Zbog toga sam išao popričati s Dušanom, pitao sam ga zašto mu to smeta. Međutim, nakon toga su Dušan Čelar i njegova djevojka domskom sekretaru SK i upravi doma slagali da smo ga ja i moj cimer Milan Sušac tukli zbog cinkarenja, što nije istina“, priča Grubišić.

Bio je to povod miliciji koja je 11. studenoga 1982. u 4.20 ujutro jakim snagama opkolila Studentski dom, a oko njega bili su raspoređeni specijalci sa psima.

„To je bilo zastrašujuće. Najmanje 15-orica nahrupila su u moju sobu koja nikad nije bila zaključana. Skočili su na mene i na cimera. Glave su nam stisnuli uza zid, ruke vezali lisičinama kao da hapse najgore teroriste na svijetu. Tada sam pomislio: Nadrljao je onaj po koga su došli. Nisam ni slutio da sam ja glavni lik te priče“.

Odveli su ga u Petrinjsku 18 i strpali u vlažni i mračni podrum, u ćeliju br. 5, koja je užasno smrdila.

„Zidovi su bili poprskani krvlju i po njima je bio ljudski izmet. U toj ćeliji iz pakla bila je samo preča, daska za spavanje, smrdljivo ćebe i čučavac u kutu. Žarulja je bila upaljena 24 sata na dan da izgubim orijentaciju kad je noć, a kad je dan“, prisjeća se Grubišić kojeg su svaki dan oko ponoći izvlačili iz ćelije i odvodili u sobu 24. gdje su ga ispitivali, isljeđivali i tukli.

„Lisicama me zavežu za radijator i onda tuku. ‘Što , nećeš priznati?’, vikali su, a ja nisam imao što priznati. Nakon deset dana su me ošišali i pustili van“, priča Grubišić.

U međuvremenu, novine su se raspisale o događajima u „paviljonu grubih“, a bijesni režimski novinari vrištali su o „ustaškoj sisi koja ih je zadojila“.

Policija je poslije Grubišića i njegova cimera Milana Sušca protjerala iz doma.

„To je bilo 11. prosinca 1982. oko 18 sati. Zapovjednik akcije, neki Vuletić, rekao je: Mene je sram što ovo radim, ali sam dobio naređenje, morate hitno iz doma i ne smijete se vraćati”, priča Grubišić, koji nakon toga nije imao gdje obitavati. Prijateljima, koji su mu htjeli pomoći, nije htio nanijeti štetu jer mu je policija stalno bila za petama.

Budući da je tijekom ljeta 1982. preko studentskog servisa radio u TRC „Mihanović“ u Tuheljskim Toplicama, Grubišiću i Sušcu su prijatelji sredili da mogu ondje prespavati, no policija je sve znala.

„Uhitili su nas 16. prosinca u 5.10. Jedan je upitao: Jeste li se dobro oprostili od slobode?

Grubišić je opet završio u Petrinjskoj, Sušac također. Protiv njih počela je istraga i kazneni postupak. Istražni sudac bio je Vladimir Cigale.

Bomba u Nami

„Tada počinje kalvarija. Četiri mjeseca, svaki dan, trajalo je ispitivanje. Počeli su maltretirati ljude koje sam čak i samo jednom vidio u životu, a poznavao sam mnoge jer sam igrao nogomet“.

Osim toga, ispitivali su ga zašto je okupljao studente, poznaje li emigrante, je li otprije poznavao Marka Veselicu...

„U noći na 25. prosinca 1982. moji isljednici bili su udbaši Goran Ljubičić Gejo, Mišo Deverić i Darko Starčević. Maltretirali su me i fizički zlostavljali. U jednom trenutku čula su se zvona s katedrale poslije polnoćke, a oni su rekli: Vidiš gdje su tvoji, a gdje si ti sada?! Rekao sam: Božić se slavi u srcu, ja ga i ovdje slavim. Te riječi su ih toliko razbjesnile da su me počeli tući pendrekom i nabijati na radijator. Onda su ugasili svjetlo i rekli: Bacit ćemo te kroz prozor! U sve to bio je uključen Franjo Vugrinec koji je zatražio istražni postupak. I on je bio na ispitivanju te noći. Da ne povjerujete, stavljali su mi na teret da sam stavio bombu u Namu. Postavljao sam si pitanja zašto mi to rade... Vodili su me na detektor laži i ispitivali jesam li toga i toga dana bio na Trgu Republike? Jesam li bio u Nami? Imputirali su mi da sam ili postavio neku bombu u Namu ili znam tko ju je postavio. Po danu me ispitivao Vjekoslav Šoštarić, a onda se navečer pojavio Ante Barišić, danas profesor na Fakultetu političkih znanosti, i pitao: Što ti je to trebalo? Kad bi me Barišić ispitivao, vezao bi me za radijator ‘španjolkama’, lisicama kojima se ponosio jer su mi se urezivale u meso. Španjolke će ti odsjeći ruke, govorio mi je. Znaš li da su tvoji odvjetnici također u zatvoru? Nema te tko braniti? Ti i tvoji odvjetnici, Olujić i Gabelica, koji su ustaše, isto ćete završiti, a ti ćeš dobiti 20 godina za eksplozivnu napravu. Što ti je to trebalo?!, govorio je Barišić, a onda mi stavio cijev pištolja na sljepoočnicu i rekao: Potpiši ovo i dobit ćeš 15 umjesto 20 godina zatvora jer ne izlaziš iz starosne dobi“, prisjeća se Grubišić.

Udbaška konstrukcija o postavljanju bombe je propala, ali je ostala ona o uroti protiv socijalističkog uređenja. Na kraju „istrage“, Grubišiću i Sušcu je na Okružnom sudu u Zagrebu na Zrinjevcu počelo javno suđenje koje je trajalo od 3. do 12. travnja 1983.

„Tijekom suđenja dokazivalo se jesam li ja na rođendanu Dubravke Čabrajac pjevao pjesmu ‘Marjane, Marjane’, jesam li spominjao u pjesmi „crven-bijeli-plavi pod koji su pali Zrinski-Frankopani“, je li se k tome pjevalo „i još jedno slovo ime Isusovo“.

Nismo se smjeli grupirati, a ubojice su mogli

On je 12. travnja 1983. osuđen na četiri godine po članku 134., stavku 3., kaznenog zakona SFRJ, a Sušac na dvije i pol godine zatvora. Počinili su, piše u presudi, kazneno djelo protiv osnova socijalističkog, samoupravnog, društvenog uređenja i sigurnosti SFRJ, izazivanjem nacionalne, rasne i vjerske mržnje, bez obzira na to što se nitko od 17 svjedoka nije sjećao je li Grubišić bio u sobi kad se pjevalo „Marjane, Marjane“.

„Pitate me jesam li pjevao o Zrinskom i Frankopanu na Trgu Nikole Zrinskog, a ja stanujem u Slavonskom Brodu u Zrinjskoj ulici. Ne želim se od toga braniti. Još jednom pred sudskim vijećem i predsjednikom vijeća javno kažem: Ja sam Hrvat, ponosim se time, a uvažavam sve druge nacionalnosti i vjere. Ako će me netko suditi zbog toga, onda je doista problem u vašim glavama, a ne u mojoj“.

Kad je čuo presudu, Grubišić je, posve šokiran, prkosno rekao: „Za ovo ste me osudili na četiri godine? Za Hrvatsku mogu robijati ne 4 nego 44 godine. Sve ću izdržati.

Polovicom lipnja 1983., zajedno s grupom albanskih domoljuba, Grubišić je transportiran u mračnom policijskom furgonu u Lepoglavu. Nadao se da će Vrhovni sud SR Hrvatske poništiti presudu Okružnog suda Zagreb, međutim, presuda je samo potvrđena. Potpisao ju je Frano Lešić.

„Kakav je to za mene bio šok”, prisjeća se Marko Grubišić koji je u Lepoglavi služio kaznu po najstrožim pravilima koja su vrijedila samo za političke zatvorenike.

U Lepoglavi su s njim boravili Vlado Gotovac, Dobroslav Paraga, Želimir Meštrović, Ante Prpić, Marko Veselica i drugi.

„Nismo se smjeli grupirati, a ubojice su mogli.”

Na Uskrs 1984. htjeli smo blagdan proslaviti u zatvorskom krugu tako da se okupimo i podijelimo kutiju keksa. Bilo nas je dvanaest. Stražari su nas opkolili i naredili da se raziđemo. Odbili smo. A Gotovac se popeo na neku klupicu i održao govor o statusu političkih zatvorenika.

Slušali su i stražari i njihov zapovjednik, i to u stavu mirno. To je bilo fascinantno. Gotovac govori, a zatvorski stražari osjećaju se zatvorenima“.

Pa ipak, i u zatvorskom sustavu bilo je dobrih ljudi.

Primjerice, zatvorski referenti Branko i Jasna Babić dopuštali su nekim političkim zatvorenicima da prilikom posjeta slobodno razgovaraju s posjetiteljima. Tako je Grubišić od oca saznao da se zbog njega obraćao Špiljaku, Baltiću, Vrhovcu, Šuvaru i Dolancu u Beogradu, ali da ga nitko od njih nije htio primiti. Primio ga je samo dekan Ekonomskog fakulteta Anđelko Runjić Bambe koji mu je obećao da mu sin neće biti izbačen s fakulteta dok je on dekan.

I kad se pomirio sa sudbinom da će morati izdržati kaznu do kraja, početkom veljače 1985. savezni sud u Beogradu je, prema žalbi odvjetnika Olujića, preinačio presudu s 4 na 2,5 godina, i to po stavku 1., a ne stavku 3. članka 134. ZKP SFRJ. Presuda mu je, naime, preinačena kako ne bi izišao iz starosne dobi za odlazak u vojsku. Godine 1985. napunio bi 27 godina i više ne bi mogao biti poslan na odsluženje vojnog roka.

Iz zatvora je pušten 16. lipnja 1985., ali je bio pod stalnom prismotrom policije. Proganjali su ga. Nije čak smio ni stanovati blizu doma na Lašćini kako „mladim studentima ne bi bio uzor“.

Krajem 1985. Grubišić je dobio poziv za vojsku te je 17. prosinca otputovao u Prokuplje na jugu Srbije. Iz vojske je izišao pred Božić 1986., a u siječnju 1987. odlazi na fakultet i raspituje se za razliku ispita koje mora polagati.

“Dolazim na vrata kabineta Anđelka Runjića, vidim ključ u bravi, pokucam, uđem. – Profesore, oprostite, mogu li ući, trebam vas na par minuta. Taman je bio došao, skidao je kaput i šal. – Ja sam Marko Grubišić. – Marko Grubišić? – Da. – Onaj Marko koji je suđen?! – Da. On se okrenu, zagrli me i kaže: – Pobogu, Marko, drago mi je, vidim da si živ i zdrav. – Da, profesore, živ sam i zdrav, došao sam završiti fakultet. Runjić je bio ganut do suza. I na telefon zove Ivu Družića: – Ajde, dođi, želim te upoznati s jednim čovjekom. Dolazi Družić, vidi mene, a Runjić kaže: – Znaš li ovog čovjeka? To ti je Marko Grubišić. Družiću, ovom čovjeku je toliko štete naneseno da mu se svi trebamo ispričati. – Ali, Bambe, nisam mu ja štetu nanio. – Jesmo, svi skupa, kao društvo smo mu nanijeli štetu – rekao je Runjić.”

Susret s Barišićem

Grubišić je poslije zatvorske kazne sreo i svoga isljednika Antu Barišića, i to u restoranu “Pula” gdje ga je prijatelj Ratko Eljuga izveo na ručak.

„U jednom trenutku sam osjetio neku nelagodu. Vidim Antu Barišića dva stola dalje, jede tripice. Dignem se, stanem pokraj njegova stola i pitam: – Sjećaš li se ti mene? On drži žlicu, pogleda i kaže: – Sjećam se. Jesam li ti rekao da ću se jednoga dana vratiti? Jesam li ti rekao!? Ti i ja ne možemo sjediti u istoj prostoriji a da to prođe mirno“.

No, policijski se i udbaški pritisak na Grubišića pojačavao. Stoga se potkraj 1988. morao preseliti u Sinj, u kuću ženinih roditelja koji su radili u Njemačkoj. Grubišić se u Sinju zadržao do 1991. Kad je izbila afera Špegelj, na TV-u je opet vidio svoga mučitelja i isljednika Antu Barišića koji je govorio o tome je li KOS snimke u Virovitici montirao ili nije.

„Poslao sam Tuđmanu izjavu u kojoj sam napisao tko je njegov savjetnik Ante Barišić. Tuđman ga pitao je li to istina, a on mu je rekao da podrivanjem njega kao savjetnika ja želim podrivati instituciju predsjednika, što se vidi i po tome što se družim s Gotovcem, Paragom i Markom Veselicom. A ja se pitam tko je Barišića i ostale udbaše instalirao u Ured Predsjednika? I to je bit problema.