Masterplan i outsourcing za autanje i makeover

Masterplan i outsourcing za autanje i makeover

Munjevito se u nas odvijaju stvari, barem na jezičnom planu. Evo donedavno toliko spominjani spasonosni outsourcing preko noći zamijenio je gordi masterplan. Tko to može, tom brzinom u zemlji u kojoj barem sedamdeset posto stanovništva ne razumije što bi te dvije riječi mogle značiti, a ovih još trideset posto ne razumije na koji bi se način one mogle uklopiti u njihove živote, ostaje i ostat će nepoznanica. Pustimo masterplan, on će se već za nekoliko dana izlizati poput pokisle vjenčanice, hajmo do outsourcinga, jedne od mnogih izvedenica kojom ova vlada pokazuje modernost, socijalnu osjetljivost i demonstrira opasnost od svakovrsnih autanja u Hrvatskoj. Uglavnom, čistačice ili, kako su ih svojevremeno sramotno prozvali, spremačice treba iz škola, vrtića i bolnica najprije izbaciti, a onda opet munjevito uvesti na ta ista mjesta preko poduzeća i obrta iz tzv. privatnog sektora.

Od svih reformi koje su se u ovim ispaćenim ekonomijama provodile ova je najmanje maštovita, čak je i ona stabilizacija iz osamdesetih godina prošlog stoljeća u svojoj beznačajnosti imala nekakav maleni značaj, naime tad su televizori još imali onaj famozni stabilizator, zujalo je, i to je nešto. Danas ne zuji baš ništa, čovjeku se zgrči želudac kad vidi do koje mjere netko može biti izgubljen i nefunkcionalan na mjestu na kojem se od njega to ne očekuje. I sva ta silna obećanja svela su se na to da treba potjerati čistačice i da će sve krenuti nabolje. Za to driblanje na malom prostoru sad imamo i ime – outsourcing. Važno je da onog časa kad se ljudi pomalo na njega naviknu hitro uletimo s novim imenom za nešto drugo, mrmlja ministar. Zašto je to važno, pita glasnogovornik ministarstva, mislim, moram znati, pitat će me. Ništa ne znate, sve moram sam, odbrusi ministar.

Pa važno je, outsourcing je metoda primarnog faceliftinga pred uvođenje masterplana kojim ćemo strukturno pripremiti teren za makro makeover. Kužiš? Naravno da kužim, ministre, ozareno će glasnogovornik, vi ustvari hoćete reći da je taj outsourcing dribling čista ljepota, pjev genijalnosti nad razvalinama nekadašnjeg zdravstvenog sustava iz kojeg će se poput očerupane ptice Feniks...? Malo ti je staromodno ovo s Feniksom, vodi računa što govoriš, prekine ga ministar, novinari jedva čekaju neku našu grešku.

Finci slikaju po 16 sati, a u Hrvatskoj su djeca nesretna

Živim u blizini jedne osnovne škole i svakodnevno gledam djecu kako vuku te svoje pretrpane torbe, a zašto? Zato da bi imali slabije rezultate od svojih vršnjaka iz većine europskih zemalja? Uzaludan trud s posljedicama. U još jednoj domaćoj dezorijentiranosti, ima tome i petnaest godina, tadašnja ministrica obrazovanja prognala je likovni, tehnički i glazbeni odgoj iz satnice, ostavila ga na simbolici koja ne razvija ništa, ponajmanje kreativnost učenika, škole su postale preozbiljne kuće prepune nekih ideoloških pogrešaka, nešto posve suprotno radosti odrastanja i učenja.

Možemo se mi sad čuditi kako to da su Finci pametniji od nas, kako to da su sretniji, oni imaju 14 ili čak 16 sati likovnog odgoja mjesečno, kvragu i likovni, u našem ga rasporedu jedva možeš naći. Sve ovo pišem potaknut inicijativom udruge OPA koja se zalaže za povećanje broja sati likovnog odgoja u školama, slična je stvar i s ostalim odgojima. Ministar se zarekao da nikad više neće izgovoriti riječ kočija, ali to je malo. Profesor Neven Budak u svojoj strategiji nove škole zaziva holistički pristup. Zasad djeca idu u osnovne škole, a završavaju srednju uzaludnu.

Ključne stvari u ovoj državi već su tuđe, naša je pusta zemlja

Kad smo već kod jezičnih problema, koji naravno uopće nisu samo jezični, odnedavno se sve glasnije čuje riječ ogradizacija. U Poreču mladi umjetnici i aktivisti okupljeni pod inicijativom OKUP protiv tog žestoko prosvjeduju. Istovremeno je u ovoj zemlji golf čak i zakonski uzdignut na razinu očuvanja samostalnosti zemlje, kako im je to uspjelo kad samo mašu onim štapićima, zna sigurno pokoji naš ministar, tu sve ide kao podmazano.

Ali da – ogradizacija! Kad nekog upitate kakva će biti budućnost u ovoj zemlji, većina sliježe ramenima, ja mislim da bi najispravnije bilo reći da će biti ograđena. Svijet koji smo u kakvoj takvoj cjelini poznavali ostat će s one strane žice ili zida. Jeste li nekad čuli za neograđeno golf-igralište ili ste možda čuli da će se svjetski probisvijeti doći zabavljati negdje gdje nisu na sigurnom, iza bodljikave žice. Druga je stvar što oni ni meni ni vama uopće ne trebaju, mi s njima nismo ništa trgovali. Ključne stvari u ovoj zemlji već su tuđe, ograde, barem s one strane gdje počinje prljava i pusta zemlja, bit će, ako to dopustimo, zauvijek naše.

>> Transgranična iskustva hrvatskih iseljenika