Knjiga ustavnog suca dr. sc. Mate Arlovića Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (preu)ustroj Bosne i Hercegovine činjenično je utemeljena na znatnom broju tuzemnih i inozemnih pravnih vrela i priloga. Knjiga je prvorazredni interdisciplinarni znanstveni rad iz područja društvenih i humanističkih znanosti. Treba istaknuti polja prava i povijesti, odnosno grane ustavno pravo te hrvatsku i svjetsku modernu i suvremenu povijest. Sadržaj knjige predstavlja znatan doprinos u rasvjetljavanju nastanka, egzistiranja i prestanka postojanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, teme koja do izlaska ove knjige nije cjelovito i sustavno obrađena u Hrvatskoj i susjednoj BiH.
Metodološki promatrano, autor je knjigu napisao na najvišim znanstvenim standardima, pri čemu je vrlo vješto koristio brojne znanstvene metode, među kojima naročito treba istaknuti normativnu, povijesnu analizu, sintezu i komparativnu metodu pri proučavanju savezne i republičkih povijesnih legislativa, brojnih međunarodnih pravnih vrela, političkog i sigurnosnog konteksta u SFRJ, odnosno SR BiH. Drugim riječima, konsekutivno je obradio razloge nastanka, egzistiranja i prestanka Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, bez ikakvog političkog konteksta, kao što je to vrlo često slučaj kod određenih autora, ovisno o činjenici kojem političkom bloku ili interesnoj skupini pojedini autor pripada. Tekst knjige po svom karakteru prvorazredna je pravna ekspertiza koju je autor in facto sačinio za potrebe obrane, nepravomoćno osuđene šestorke bosanskohercegovačkih Hrvata pred sudom u Haagu. Istodobno, ona je svojevrsni odgovor na knjigu slovenskog ustavno-pravnog stručnjaka Cirila Ribičiča Geneza jedne zablude koja je proizašla iz ekspertize koju je on izradio haaškom tužiteljstvu za potrebe suđenja šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata. Analizirajući okolnosti koje su prethodile uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, dr. Arlović je prema tadašnjoj, saveznoj i republičkoj pozitivnoj legislativi utvrdio postojanje normativne osnove koja je građanima jamčila pravo na samoobranu i zaštitu svojih temeljnih ljudskih prava i sloboda s jedne strane, a s druge strane pravo na obranu državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta SR BiH.
S obzirom na to da se JNA izravno stavila u funkciju velikosrpske politike i nezakonito oduzela naoružanje Teritorijalne obrane BiH, identično kao i u Hrvatskoj, bosanskohercegovački građani našli su se u stanju nužde i nužne obrane. Dakle, nisu imali oružja, njihova centralna vlast nije izvršavala temeljne ustavne obveze koje su se odnosile na provođenje obrane od agresije i de iure i de facto našli su se prepušteni sebi i svojim lokalnim vlastima. U tim okolnostima hrvatski nacionalni korpus u BiH prvi je pristupio samoorganiziranju oko obrane od izvjesne agresije srpskih paravojnih jedinica koje je izravno potpomagala JNA. Prvi znaci velikosrpskog karaktera JNA zabilježeni su 1. listopada 1991., toga dana do temelja su uništena hrvatska sela Hrasno i Ravno u južnoj Hercegovini. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu osnovale su 24 općine iz stanja nužde u kojoj su se našli građani i pretežito pripadnici hrvatskog nacionalnog korpusa na dijelu teritorija BiH na kojem su djelovale u sklopu pripadajućih područja općina na kojima je izvršena agresija. Kako ističe Arlović, njezina potrebitost mogla bi se braniti i s naslova prirode i namjere ostvarivanja prava nužde. Međutim, to nije potrebno jer za takvo postupanje građana i općina čiji su predstavnici osnovali HZHB postoji expressis verbis ustavno utemeljenje u Ustavu SR BiH.
Arlovićeva knjiga definitivno ruši mit o temi „tajnog“ sastanka između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića koji je održan 30. ožujka 1991. u Karađorđevu. Premisa o ispravnosti tvrdnje da je sastanak bio tajni oborivog je karaktera jer je Tanjug istoga dana objavio informaciju, odmah nakon završetka sastanka. Sveukupnost Arlovićeva istraživanja izloženog u njegovoj knjizi jasno i nedvosmisleno dokazuje da nema čvrstih znanstvenih, stručnih, zakonodavno pravnih (napose ustavnih) akata i na njima utemeljenih argumenata koji bi mogli potvrditi da je hrvatsko državno vodstvo na čelu s Tuđmanom sudjelovalo ili imalo namjeru sudjelovati u podjeli BiH. U knjizi su neosporno dokazane sljedeće činjenice: najviši državni vojni dužnosnici Hrvatske na čelu s Tuđmanom nisu sudjelovali u navodnom “udruženom zločinačkom pothvatu” u Hrvatskoj i BiH; navodni „udruženi zločinački pothvati“ u Hrvatskoj i BiH nisu međusobno povezani; u navodnom „zločinačkom pothvatu“ izravno i neizravno nije sudjelovao HDZ iz Hrvatske i BIH; oficijelno rukovodstvo RH i predstavnici HZHB-a nisu protjerivali Srbe s područja svoje odgovornosti; HZHB nije namjeravao postati subjekt međunarodnog prava, organiziran je ad hoc na području svoje odgovornosti zbog obrane Hrvata i pripadnika drugih nacionalnosti od JNA i srpskih paravojnih postrojbi; Hrvatska je pružila vojnu, medicinsku i humanitarnu pomoć BiH; jedini pravci dostave pomoći išli su preko državnog teritorija RH; RH je zbrinula oko pola milijuna izbjeglica s područja BiH, od toga broja od 65 do 70% bili su izbjeglice muslimanske vjeroispovijesti; izbjeglički val iz BiH imao je izravne negativne refleksije na stanje javnih financija RH; svi profili bosanskohercegovačkih stručnjaka educirani su u RH itd.
U knjizi su dokazani i određeni kontradiktorni stavovi Cirila Ribičiča, iako temeljeni na istim činjenicama i dokazima kojima je Arlović raspolagao. Ocjenjujući sadržaj Arlovićeve knjige s točke hrvatskog nacionalnog pitanja ili procesa hrvatske nacionalne integracije, sa sigurnošću mogu konstatirati da će obrađeni sadržaj biti prvorazredno vrelo koje će poslužiti brojnim istraživačima kao katalog znanja moderne i suvremene hrvatske povijesti s kraja 20. stoljeća.
Veseli da je srušen Partijski mit koji su proizveli jugoslavenski nacionalisti, a koji bi da ih se danas zove socijaldemokratima.