May najbolje zna da su njeni konzervativci 'gadna stranka'

Tri stvari obilježile su karijeru Therese May, britanske premijerke, druge žene na toj poziciji u povijesti Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske, koja je u petak bila prisiljena dati ostavku. Tri stvari, odnosno dvije izjave i jedna grimasa.

Izjave su ona iz 2002., kad je svoju Konzervativnu stranku na konvenciji nazvala “nasty party”, gadnom/opakom/neugodnom strankom; i ona iz srpnja 2016. kad je, preuzevši dužnost premijerke pred vratima Downing Streeta 10 izjavila: “Brexit means Brexit” – Brexit znači Brexit.

Druga izjava nije se obistinila i to je razlog zbog kojeg je May bila prisiljena na ostavku. Nepune tri godine nakon referenduma Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje je članica Europske unije. Brexit (onaj referendumski) ne znači Brexit (onaj stvarni, formalni datum izlaska već je dvaput odgađan i sada je pomaknut na 31. listopada).

Prva izjava, za razliku od ove druge, ipak je preživjela test vremena. Jer, treća stvar koja je obilježila karijeru Therese May, bolan izraz lica sa suznim očima i slomljenim glasom na kraju obraćanja kojim je objavila da odlazi, dokaz je da britanski konzervativci, poznati i kao torijevci, ipak jesu gadna stranka. May je tu više tragična žrtva nego krivac. Tu nevjerojatnu kašu zvanu Brexit zakuhao je njezin prethodnik na mjestu premijera David Cameron, ali ne čak ni on sâm (premda je sâm kriv za mnoge krive procjene), nego Konzervativna stranka kao takva. Stranka u čijim se redovima praktički cijelo vrijeme britanskog članstva u EU, a posebno od sklapanja ugovora iz Maastrichta 1992., krčkao jedan snažan euroskepticizam odlučila je temu Europe iskoristiti za brutalne unutarstranačke obračune.

Dijabetes je nije pokolebao

Nakon referenduma, koji je završio rezultatom za koji se ni Cameron ni May nisu zalagali u kampanji (oni su vodili kampanju za ostanak u EU, ali zato su se za izlazak zalagali mnogi drugi utjecajni glasovi iz Konzervativne stranke, poput Borisa Johnsona, sada ponovno pretendenta na preseljenje u Downing Street 10), Theresu May zapala je dužnost da pomiri nepomirljivo i isporuči Brexit koji će zadovoljiti suprotstavljene struje. May jest sama napravila niz pogrešaka u nošenju s tim zadatkom, ali u osnovi to je zaista bio gadan zadatak koji joj je zadala jedna, pokazuje se, opako neugodna stranka. Kad je upotrijebila tu sintagmu, na stranačkoj konferenciji u listopadu 2002. godine, May je zapravo prepričala što ljudi govore o stranci i izrekla to kao upozorenje i poziv na modernizaciju stranke.

– Da, postigli smo napredak, ali nemojmo se zavaravati. Ima još toga što moramo proći prije nego što se možemo vratiti na vlast. Moramo mnogo toga napraviti u ovoj našoj stranci. Naša je baza preuska, a takve su i simpatije prema nama. Znate kako nas neki ljudi zovu? “Nasty party” – rekla je tada Theresa May. Taj govor obilježio joj je karijeru do trenutka kad je preuzela dužnost liderice Konzervativne stranke i premijerke. Suza, koja ju je obilježila na kraju, zapravo u sebi vjerojatno sadrži gomilu frustracija i bijesa koje je morala nataložiti dok je kao premijerka pokušavala ispregovarati Brexit. U više od 20 godina u politici i više od tisuću dana na mjestu premijerke, jedna odlika konstantno je krasila Theresu May – izostanak emocija. Zato je taj završetak govora u kojemu je objavila svoju ostavku toliko dramatičan i toliko rječit.

Theresa May (djevojački Brasier) rođena je 1. listopada 1956. godine, a otac joj je bio vikar u Anglikanskoj crkvi. Na Sveučilištu Oxford studirala je geografiju. Zarađivala je džeparac radeći subotom u pekarnici i maštala o tome da postane prva žena na mjestu britanskog premijera.

– Ne mogu se sjetiti vremena kad nije imala političke ambicije. Dobro se sjećam da je u to vrijeme željela postati prva premijerka i da je bila dosta nezadovoljna kad je Margaret Thatcher uspjela to postići prije nje – rekao je Pat Frankland, njezin prijatelj iz studentskih dana, u jednom razgovoru 2011. godine za BBC Radio 4.

Supruga Philipa Maya upoznaje na trećoj godini fakulteta na disko-večeri udruge mladih konzervativaca. Vjenčali su se 1980. godine. Nakon što je diplomirala 1977., May je prvi posao dobila u londonskom Cityju, u Bank of England, ali interes za politiku odveo ju je u lokalna vijeća u južnom Londonu. Od 1992. godine natjecala se na izborima za mjesto u parlamentu, gdje uspijeva ući 1997. godine, iz trećeg pokušaja. Kad se njezina stranka 2010. godine vratila na vlast, u vladi premijera Camerona postala je ministrica unutarnjih poslova.

Ostala je na toj dužnosti do 2016. godine, najdulje od svih britanskih ministara unutarnjih poslova u modernoj povijesti.

Kao političarka djeluje dosta ukočeno, ali na mjestu ministrice unutarnjih poslova izgradila je percepciju učinkovite političarke. Ne otkriva osjećaje ni privatni život, ali 2013. godine otkrila je javnosti da joj je dijagnosticiran dijabetes, tip 1, te da će do kraja života dvaput dnevno trebati ubrizgavanje inzulina, ali da je to neće ometati u političkoj karijeri. Prošloga ljeta, kad je ugostila predsjednika Donalda Trumpa na svečanoj večeri, nosila je crvenu haljinu koja je na lijevoj ruci otkrivala pametni flaster za dijabetičare, koji ubrizgava inzulin kad je to potrebno.

Prvi, drugi, treći put...

Ipak, Theresa May nije stradala od dijabetesa, nego od divljeg Brexita. Za početak, sam projektni zadatak bio je poprilično nemoguć: kako pomiriti zagovornike tvrdog Brexita, koji žele prekinuti sve 40-ak godina građene veze s Europskom unijom, a nemaju zapravo nikakvog plana kako bi njihova zemlja profitirala od tog izlaska, sa zagovornicima mekog Brexita, koji prihvaćaju da bi izlazak bez sporazuma o povlačenju bio previše kaotičan i razoran za britansko gospodarstvo?

Proces izlaska iz EU, zapisan u članku 50. Lisabonskog ugovora, predviđa rok od dvije godine za izlazak, ali problem za May bio je u tome što je ona pregovarala sama sa sobom, svojim kabinetom i svojom strankom, umjesto da pregovara s drugom stranom u pregovorima, ostalih 27 država članica EU.

Prva greška bila joj je to što je pustila da se njezini suradnici obračunaju i natjeraju na ostavku Ivana Rogersa, britanskog stalnog predstavnika pri EU u Bruxellesu, koji je imao znanje i sposobnost sagledavanja šire slike, što je moglo biti dragocjeno u pregovorima s EU, no najuren je jer su ga stranački ljudi s uskim pogledima na način funkcioniranja EU smatrali previše pesimističnim kad im je govorio da njihove tlapnje i snovi neće preživjeti susret sa stvarnošću.

Ta prva greška proizlazi iz činjenice da su torijevci koji su vodili referendumsku kampanju za izlazak temeljili tu kampanju na fantazijama i lažima, a kad je fantazije trebalo pretočiti u stvarnost, našli su se u nemogućnosti da to učine. May je cijelo vrijeme pokušavala izvući neki smisao iz svega toga, no drugu i možda najvažniju grešku napravila je kad je, pod pritiscima tih fantazija tvrdih zagovornika Brexita, iznijela “crvene linije” preko kojih neće ići u pregovorima.

Bilo je to u govoru 17. siječnja 2017. godine, kad je rekla da UK neće samo izaći iz članstva u EU nego će se i povući s jedinstvenog tržišta i iz carinske unije s EU. To je značilo da problem izbjegavanja tvrde granice između Irske (EU) i Sjeverne Irske (UK) treba riješiti u pregovorima o povlačenju, dakle prije formalnog izlaska UK iz EU, a ne u kasnijim pregovorima o budućem trgovinskom odnosu nakon Brexita.

Upravo je rješenje sa zaštitnim mehanizmom (tzv. backstop) za Sjevernu Irsku, rješenje koje se iz perspektive EU opisuje kao jedino moguće i od kojeg nema odstupanja, bio razlog zbog kojeg velik dio torijevaca nije prihvatio sporazum o povlačenju koji je May ispregovarala i dala parlamentu da ga usvoji. Dala je prvi put, pa pretrpjela povijesno težak poraz, pa ga je dala drugi put, pa je opet odbačen, pa je molila da ga prihvate i treći put, obećavši da će otići s dužnosti (ali ne precizirajući kada točno), samo da ih udobrovolji da sporazum usvoje. Nije išlo.

Prije nego što je uspjela progurati četvrti pokušaj usvajanja, njezin kabinet i stranka prisilili su je da odstupi. Brexit još ne znači Brexit, ali torijevci su jedna gadna stranka, još uvijek bez plana kako, i s kojim novim liderom i premijerom, razriješiti ovu najveću političku krizu nakon Drugoga svjetskog rata, koju su zakuhali.