Medijski zločini u rušenju Vukovara

Dana 19. studenog 1991. Večernje Novosti iz Beograda objavile su veliki naslov "Vukovar oslobođen". Naslov je bio bez navodnika, kao i popratni tekst: "posle tri meseca jučer pao hrvatski Staljingrad". Ova naslovnica jedan je od simbola ratnohuškačkog novinarstva srpskih medija o bitki za Vukovar i njegovoj okupaciji, kao i o medijskoj pripremi zločina na Ovčari. Za ovaj je tekst autor prošao kroz arhivu Večernjih novosti, Politike, Politike express, TV Beograda i TV-a Novi Sad. Pisati tada o "oslobođenju" Vukovara u naslovu u Srbiji značilo je ubaciti u još veću brzinu medijskih laži, izazivati histeriju i opravdavati svaki počinjeni zločin i granatu koja je pala na Vukovar. "Pad Ustaške tvrđave" naslov je jednog od bezbroj tekstova koje su tih dana i mjeseci ispisivale Večernje novosti. Nekoliko dana prije okupacije Vukovara Politika je slavodobitno izvještava, pod naslovom "Borovo naselje u okruženju","kako su jedinice JNA, teritorijalci i dobrovoljci stigli do Vupikova silosa na Dunavu". Dovoljno je samo pogledati tadašnje novinske izvještaje i televizijske priloge od ljeta 1991. pa sve do okupacije da se lako utvrdi kako tada ima samo jedna dominanta priča koja treba senzibilizirati javnost u Srbiji, a to je svaki dan ponavljana teza o genocidnim namjerama ustaša, o klanju djece, uz stavljanje u prvi plan televizijskih snimki ili novinskih fotografija zapaljenih i razorenih mjesta. Najvažnije je bilo uvjeriti narod da za Miloševićev režim rat više nema alternativu. U tu svrhu Večernje novosti donose tekstove pod nazivom "Srbija ne prihvata ultimatume" ili "Posle Tita, ustaše"!

Vukovar je školski primjer kako ratnohuškački mediji odrađuju propagandnu logističku pripremu prije nego što počnu "dejstvovati" tenkovi, artiljerija, avioni, pješadija, napominje novinar i urednik Branko Mijić, i sam ratni reporter 1991. i nastavlja: – Doduše, Slobodan Milošević znatno je ranije sve utjecajne novine i Radio televiziju Srbije kadrovski i ideološki stavio pod svoju šapu i upregao u jedini politički cilj koji je imao: stvaranje velike Srbije. Nekad ugledna Politika svojom je rubrikom Odjeci i reagovanja godinama stvarala atmosferu neprijateljstva prema svima ostalima u Jugoslaviji i, kada su krenuli tenkovi na Vukovar, nemali broj Beograđana ispratio ih je cvijećem i povicima oduševljenja. Naravno, velikosrpska propaganda učinila je svoje i klasični primjer agresije proglasila "obrambenim ratom", kao što to i dan-danas čine svi agresori ne bi li opravdali svoje ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid koji su naumili provesti. Zato je neshvatljivo i s pozicije međunarodnog prava što poslijeratni Međunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije (ICTY) osim Miloševića, Karadžića, Mladića i ostalih generala i oficira nije podignuo optužnicu i protiv čelnika "medijske divizije" koja je inspirirala i poticala ratne strahote. Baš kao što je to učinio sud za ratne zločine u Ruandi osudivši do sada jedinog poznatog novinara kao krivca za masovne zločine u toj zemlji – kaže Mijić.

Mijić naglašava kako su te 1991. godine, osim slovenskih, ostali tadašnji republički mediji rat u Hrvatskoj i okupaciju Vukovara pratili uglavnom s distance, glumeći nekakvu neutralnost, citirajući obje strane koje su o tome izvještavale, srpsku i hrvatsku.      

– Vukovar je možda i najbolji primjer kako ne postoji tzv. objektivno novinarstvo, već samo ono pošteno te da izbjegavanje istine pod egidom neutralnosti znači samo prikazivanje lažne slike stvarnog stanja, nepatvoreni "fake news" koji publiku ostavlja bez stava. Zato je odlaženje na lice mjesta i primjena klasične metode, da se novinar vlastitim očima mora uvjeriti u to što se zbiva u mjestima poput opkoljenog Vukovara, jedini ispravni medijski način tretiranja takvih događaja. Doduše, i hrvatski "državotvorni" mediji su tijekom Domovinskog rata otvoreno priznavali kako su spremni "lagati za Hrvatsku" te su od Tuđmanova režima zauzvrat dobivali državna odlikovanja i privilegije, iako država Hrvatska od takvih manipulacija u konačnici nije imala nikakve koristi, već samo štetu koja ju je dovela i pred vrata međunarodne izolacije. Za Vukovar je ipak bilo presudno što je istinoljubiva i nepokolebljiva ekipa, na čelu sa Sinišom Glavaševićem, svakodnevno iz prve ruke izvještavala o svim zbivanjima, a ni njihova novinarska profesionalnost nije uvijek bila dobro dočekana u službenom Zagrebu, kad su vlast prozivali kako ne čini dovoljno za oslobođenje Vukovara i spašavanje preživjelih Vukovaraca. To i takvo novinarstvo kao najveću opasnost za svoje velikosrpske planove i ciljeve prepoznale su Miloševićeve horde te su zločinački egzekutori na Ovčari najprije pogubili Sinišu Glavaševića i Branimira Polovinu, koji su i u smrt otišli zajedno, kao što su to bili cijelo vrijeme svog novinarskog života u opkoljenom Vukovaru. Rekao bih da nitko nikada nije dobio tako stravično priznanje za svoj novinarski rad, da te okupator prepozna i označi kao najvećeg neprijatelja za 87 dana neuspješne okupacije i ostvarenje svojih velikosrpskih ciljeva i prve pogubi, iako nisi nosio pušku, već govorio istinu – ističe Mijić.

POVEZANI ČLANCI:

Bitka za Vukovar bila je najkrvavija bitka u ratu u Hrvatskoj, a Vukovar je bio prvi europski grad nakon završetka Drugog svjetskog rata koji je sravnjen sa zemljom, okupiran, njegovi stanovnici protjerani, a Ovčara prva masovna grobnica.

– Odlazak u Vukovar ipak je bio nešto drugo od svih ostalih iskustava. Izvještavanje Siniše Glavaševića i njegovih kolegica i kolega iz opkoljenog grada bilo je toliko sugestivno, a vijesti koje su svakodnevno stizale toliko strašne, da je sve ukazivalo na tragediju koja se sprema. Nitko ti ne bi zamjerio da iz jednih lokalnih novina iz Rijeke ne odeš na drugi kraj Hrvatske i staviš glavu u torbu, ali ne otići u Vukovar, bez obzira na sve opasnosti, i uvjeriti se vlastitim očima što se tamo zbiva, bilo bi izdati sebe kao novinara i profesiju koju si odabrao za svoju životnu – riječi su ovo Branka Mijića, koji se u razgovoru za Obzor prisjeća ratnog Vukovara. Mijić je te 1991. bio ratni reporter izvještavajući od Dalmacije do Slavonije, a teren koji najviše pamti jest Vukovar, kada je s kolegom fotografom Silvanom Ježinom izvještavao za Tjednik riječkog Novog lista.

– Naravno, u redakciji smo rekli da idemo u Osijek, koji je isto tako bio na udaru aviona i VBR-a iz Baranje – prisjeća se Mijić i nastavlja: – Jer i sama pomisao na izvještavanje iz Vukovara bila bi proglašena ludošću. Silvanu je jedinom valjda bilo jasno što smjeram, jer sam odlučio uzeti "rentu" budući da su i vozila s oznakama "press" već bila meta okupatora. Uz svijeće i pivo ohlađeno u kanti vode u jednom osječkom podrumu za zračne uzbune, definitivno je pala odluka o odlasku u Vukovar. Zabezeknuti dečko koji je radio za šankom prestravljeno je samo uspio promucati: "Jeste li ludi? Lega, ovdje gine samo sirotinja! Ostali su pobjegli!"

– Nije te 1991. bilo GPS navođenja, jedini siguran put od Osijeka do Vukovara produžio se na 120 kilometara i vodio je kroz Đakovo, preko Vinkovaca, Marinaca i Bogdanovaca u – kukuruzište. Dugo je trajala ta vožnja, ponekad se činilo da smo jedini na toj cesti i da smo zalutali u toj nepreglednoj ravnici punoj kukuruza dok nismo došli do punkta u Marincima. Kada smo kroz prašnjavu džadu uletjeli u Vukovar, dočekale su nas strašne slike sistematski svakodnevno razaranoga grada. Ono što smo gledali na televiziji, u stvarnosti je bilo još grozomornije, probijajući se kroz ruševine odustali smo od nemogućeg plana da potražimo Švapsko brdo, gdje su naš kolega Jani, danas pokojni Ivan Fabijan i njegova Zrinka, inače rođeni Vukovarci, imali rodbinu. Nestvarno je bilo gledati ono što je preostalo od Janijeva Vukovara, umjesto bajke, kako sam grad doživio iz njegovih priča, moj prvi susret s Gradom pretvorio se u šokantan horor. Dvorac Eltz, Sajmište, Mitnica, Trpinjska cesta, Vodotoranj… ruševine, dim i palež, ratni kaos, borba za goli život, suludo smioni ratnici koji uz cigaretu, odsutnog pogleda pričaju o tome kako su im na rukama ginuli prijatelji suborci. Nismo po povratku Janiju imali što lijepog za reći, a za svaku rijetku kuću koju još nije stigla dokrajčiti granata nadali smo se da je njegova. Teško je bilo napisati tekst, Silvanove fotografije govorile su više od deset tisuća riječi, nastojao sam dati riječ onim ljudima koje smo tamo sreli i koji su se borili, jednom bodulu s Krka, Istraninu iz Novigrada, našem "Švabi", kako su ga zvali, koji je došao iz Frankfurta i koji je, kasnije smo saznali, poginuo. Još uvijek mi je žao što nisam spomenuo i saznao ime jednog borca koji nas je uputio kako da pronađemo taj jedini put koji nas je doveo i koji nas je trebao izvesti iz Vukovara, koji je mrkog pogleda ispod šljema, s mačetom za pasom, uzeo moju novinarsku iskaznicu i rekao: "Branko, ovaj dokument je istekao prije dvije godine." I sada, 33 godine poslije, pomislim je li preživio da mu kažem kako mi je utjerao više straha u kosti od tenkova s kojih su pucali na nas dok smo kroz kukuruze odlazili iz Vukovara. Bio je to samo jedan od 87 dana, koliko je trajala opsada Vukovara, vjerojatno jedan od on mirnijih dana kada je padalo manje od sto granata. Mi smo se vratili u Rijeku, a u gradu je ostalo, kažu upućeni, 1200 boraca zajedno s osobljem bolnice koji su nastavili bitku do posljednjeg dana. Oni su sve rekli o Vukovaru i za Vukovar, kojem bi i danas, kada ga na dan obljetnice pohode deseci tisuća ljudi, više prijala tišina – govori nam Branko Mijić.

FOTOGALERIJA: FOTO Ovim su oružjima borci branili Vukovar

Drago Hedl bio je također ratni novinar koji je tada živio, kao i danas, u Osijeku. Godine 1991. izvještavao je za Slobodnu Dalmaciju i često odlazio u Vukovar.

– Dakle, bio sam ratni reporter Slobodne Dalmacije, udaljen od Vukovara 35 kilometara ili nešto manje i odlazio sam s lica mjesta i izvještavao o onome što vidim, što se događa i što se moglo nadzirati s obzirom na situaciju koja je tada vladala – govori nam Hedl u razgovoru za Obzor.

– Moj posljednji dolazak u Vukovar, dok je to bilo moguće, bio je negdje krajem listopada '91. godine i upravo dan ili dva nakon što je bio bombardiran i teško oštećen dvorac Eltz. U Vukovar nije bilo nimalo lako ući, a ništa lakše ni izaći. Mi smo tada išli, nekoliko nas novinara. Išli smo nekim putem kroz kukuruze do Vukovara. Vozio nas je jedan gardist. Bilo je to prilično riskantno, jer smo bili u dometu, i rekao bih čak i vidokrugu ovih srpskih paravojnih formacija, koje su već tada bile blizu Vukovara. I tad sam posljednji put vidio Sinišu Glavaševića. Bili smo na Hrvatskom radio Vukovaru. On je baš u to vrijeme vodio emisiju. Vrlo zanimljiva situacija, s obzirom na to da više nisu funkcionirale sve telefonske linije u Vukovaru pa su onda ljudi zvali Hrvatski radio Vukovar i interesirali se za svoje prijatelje, poznanike u Vukovaru ili izvan Vukovara, a onda bi ih Siniša pokušao nazvati i uspostaviti kontakte, tako da je to bila neka vrsta radijskog mosta između ljudi koji su bili podijeljeni i već tada nisu mogli međusobno kontaktirati i komunicirati. Imao sam broj na koji sam uvijek mogao zvati nekoga s Hrvatskog radio Vukovara. I praktički do posljednjeg dana, tamo negdje do 17. studenog, imao sam dnevne telefonske razgovore s nekim od novinara, uključujući i Glavaševića, kad je on bio u smjeni, praktički su bili svi stalno u smjeni jer se više nije moglo odlaziti kući, tako da sam negdje oko 17. studenog saznao da je praktički Vukovar pao – prisjeća se Drago Hedl.

Hedl nam objašnjava kako je iz Vukovara stizalo vrlo malo živih izvještaja.

– Kad kažem živih, mislim da su novinari odlazili u Vukovar, jer to nije bilo nimalo jednostavno. Bilo je vrlo opasno i uglavnom su se oslanjali na izvještaje Glavaševića i novinara Hrvatskog radija Vukovar. Međutim, kao što je poznato, s obzirom na to da je Glavašević vrlo objektivno izvještavao o onome što se događa, a što nije bilo po volji aktualne vlasti, koja je pokušavala prezentirati drukčiju situaciju u Vukovaru od one koja je tamo bila, njegovi su izvještaji bili cenzurirani i nisu uvijek mogli doprijeti do ljudi koji su htjeli znati što se stvarno događa u Vukovaru. On je bio vrlo kritički raspoložen, odnosno neraspoložen prema vlasti, za koju je smatrao da ne čini dovoljno da se Vukovaru pomogne i da je zapravo Vukovar prepušten sam sebi, a onda je, naravno, kasnije počela i teorija o tome da je Vukovar namjerno žrtvovan kako bi se Hrvatska lakše borila za svoju samostalnost i nezavisnost – kazat će Hedl.

Hedl se, govoreći o izvještavanju hrvatskih medija, osvrnuo i na priču koju domaći mediji redovito preskaču kad su dani prisjećanja na Vukovar, a to je činjenica da su zapovjednici obrane Vukovara nakon pada grada u Zagrebu uhićeni i bili zatvoreni.

– Naravno, to je posebna priča koja itekako baca ljagu na tadašnju hrvatsku vlast, koja je praktički zatvorila ljude koji su bili glavni u organizaciji obrane Vukovara. Tu mislim prije svega na Dedakovića Jastreba i na Borkovića Mladog jastreba, ljude koji su, dakle, organizirali i vodili obranu Vukovara. Ponižavalo ih se i prikazivalo kao ljude koji su zapravo bili izdajnici, i to do mjere da su bili fizički zlostavljani, premlaćivani – upozorava Drago Hedl.

Za branitelje Vukovara, kao i za sve njegove stanovnike, nakon okupacije grada uslijedio je neviđen užas, u kojem su sudjelovali mediji iz Srbije koji su cijelo vrijeme rame uz rame s agresorima razarali Vukovar. Cijelo vrijeme ta specijalna medijska operacija uništenja Vukovara imala je cilj ne samo opravdati agresiju nego je i dodatno poticati.

TV Beograd kao i TV Novi Sad cijelo vrijeme agresije izvještavali su o krvoločnim ustaškim bojovnicima u Vukovaru, a nakon pada njihovi novinari slavodobitno su govorili kako je Vukovar slobodan grad. Tako imamo situaciju da jedan novinar TV Novog Sada na Trpinjskoj cesti slavodobitno pita Šešeljeve četnike: "Da li imaju šanse ustaše"? Zanimljiva je situacija u kojoj šešeljevac u kameru istom tom novinaru otvoreno govori kako su u Slavoniju došli u lipnju 1991. i da su cijelo vrijeme bili pod zapovjedništvom vojske. Tadašnja je novosadska televizija u izvještaju iz okupiranih Petrovaca, mjesta kod Vukovara, prikazivala civile koji su na rukama imali bijelu vrpcu kao nešto najnormalnije i još su od istih ljudi tražili izjave. U tom istom prilogu govorilo se kako je za hrvatske zarobljenike u Petrovcima kod Vukovara nadležan MUP Srbije! Vukovar, "Hrvati ga zovu Staljingrad", pita nakon okupacije novinar TV Beograda jednog od srpskih dobrovoljaca, koji odgovara: "Kakav Staljingrad, to su samo oni mogli u svojim pričama da ga tako zovu. Gde armija i srpski dobrovoljci dođu, ne pomaže im ništa."

– Što se pak tiče izvještavanja novinara iz Beograda i Srbije, oni su bili vrlo tendenciozni – naglašava Drago Hedl i nastavlja:

– Kad smo radili film "Vukovar, završni rez", dakle film koji je govorio o tome što se sve događalo u Vukovaru tamo negdje od kolovoza, zapravo možda i ranije, od lipnja '91. godine pa do pada Vukovara 18. studenoga, radili smo to s ekipom vrlo objektivnih novinara iz Srbije, a režirao ga je Janko Baljak, on je uspio pribaviti nemontirane materijale Radiotelevizije Srbije pa smo samo dio tih materijala koristili u tom filmu. Ima jedna vrlo zanimljiva scena iz toga montiranog priloga RTS- a, koju je tada snimala Televizija Novi Sad, u kojoj vidite kako netko od snimatelja ili novinara kaže jednoj osobi: "Spuštaj!" I onda vidite kako se spuštaju rolete na kući da bi se prikazalo kako se, eto, u Vukovaru, u dijelu Vukovara, koji kontroliraju, kako kažu, ustaše, postupa prema srpskom stanovništvu koje mora spustiti rolete, odnosno zamračiti svoje prostore po naredbi tadašnjih vlasti u Vukovaru. To je bila jedna od najbenignijih situacija. Izvještavalo se uistinu tendenciozno i s namjerom da se dolijeva ulje na vatru pa su se onda pojavile priče o bebama koje su nađene mrtve, pa onda o tome da su nekakvi ustaše radili ogrlice od dječjih prstića, pa da je jedno dijete nađeno u pećnici. Tako da su se uistinu morbidne stvari pojavljivale u beogradskom i srbijanskom tisku kojima je jedino bio cilj da se opravda ono što će se kasnije dogoditi, da se opravda sva ta brutalnost koja je uslijedila – kaže Drago Hedl.

Posebno poglavlje medijskog uništavanja Vukovara bila je priprema za zločin na Ovčari. Odmah po okupaciji, odnosno proglašenju "oslobođenja", uslijedila je nova faza medijskog terora koji je pripremao teren za najgore zločine koji će uslijediti kako na Ovčari, tako i na Veleprometu, jedom riječju cijelom gradu i okolici. Politika Express tako primjerice objavljuje tekst svjedočanstava iz vukovarskog centra za identifikaciju pod nazivom "Slike zverstava", zatim Večernje novosti idu s naslovima tipa: "Ustaše glume bolesnike" ili "Pokolj pre predaje" i "Sto dana pakla". Te iste Večernje Novosti 20. studenog 1991. kao glavnu priču na naslovnici donose "Druga odela zbog zlodela", a onda se iz podnaslova čitateljima nudi "kako razbijene ustaške snage poslednji otpor pružaju iz kombinata Borovo". Zatim na istoj naslovnici nadalje piše: "Ustaški zločinci zabarikadirali se u podrumima kombinata Borovo i više okolnih solitera s velikom grupom talaca Srba. U jednom podrumu Borova naselja pronađeno 40 zaklanih mališana. Pretpostavlja se da su civili u vukovarskoj bolnici zapravo pripadnici ustaške vojske."

Sve ove opasne laži objavljene su 20. studenog 1991. kad se dogodio strašan zločin na Ovčari. U istom broju kao udarnu priču donose svjedočanstvo Reutersova fotoreportera Gorana Mikića o masakru 41 djeteta u vrtiću u Borovu naselju, što se pokazalo kao još jedna opasna i smišljena laž, a po Mikiću su vukovarski branitelji "sekli grkljane deci između 5 i 7 godina i bacali ih u podrume".

"Oni su povadili to iz podruma. To je bilo na gomili. Spajali su glave, tijela. To je sve izgledalo stravično. Probao sam snimiti. Ustao sam, međutim, prašili su meci oko mene i jedan od vojnika je repetirao pušku i naredio mi da to pustim jer bi i ja mogao poginuti", govorio je Reutersov fotoreporter Goran Mikić u Dnevniku TV Beograda tih dana u studenome 1991. godine.

Huškačke Novosti ovu su priču prigodno ukrasile slikom vojnika Jugoslavenske vojske koji živu bebu drži u naručju, a fotografija je potpisana naslovom "Stigli spasioci".

No istina je vrlo brzo isplivala na površinu pa je Mikić priznao da je govorio laž i Reuters se ispričao zbog lažnih tvrdnji, a voditelj beogradske televizije koji je u studiju ugostio Mikića i potvrđivao mu kimanjem glave na njegove navode poslije se ispričavao uz tvrdnju kako mu se spomenuti fotograf činio kao ozbiljan mladić.

To nije smetalo Večernje Novosti, koje 23. studenog donose naslovnicu "Sloboda stigla u pakao", odnosno specijalnu priču svoga reportera iz razrušenog Vukovara. U moru medijskih laži koje su tada servirane vrijedi istaknuti i one kako će se ponovno pod okupacijskom vlašću izgraditi novi lijepi Vukovar. TV Politika je početkom 1992. prenosila koncert u povodu "oslobođenja Vukovara", a među prisutnima koje su zabilježile kamere bili su i neki od krvnika s Ovčare. Jedan od gospodara života i smrti, Goran Hadžić, upravo je preko TV Beograda nakon okupacije javno govorio kako će se suditi svima koji su okrvavili ruke, a to je govorio o hrvatskoj strani.

Poseban obol zločinačkoj medijskoj kampanji uništavanja Vukovara dala je Televizija Beograd, koja je, kao i ostali režimski mediji, u potpunosti legitimirala zločine Miloševićeve politike prema Vukovaru, ali i brojnim drugim mjestima po Hrvatskoj. Dnevnikov dodatak Radio Televizije Beograd bio je jedan od najvećih poligona za ispoljavanje mržnje, prostor u dodatku Dnevnika imali su zločinci od Arkana pa nadalje, a prilozi, ako se to tako može nazvati, izgledali su kao čitanje tjeralice ili crtanje mete svima koji se nađu na putu. Hrvati su bili označeni kao genocidan narod: "Ustaše i belosvetske horde plaćenika i pljačkaša baš u tome – u pljački, nalaze svrhu ratovanja. Na teritorijama koje su još za sada pod njihovom kontrolom vlada haos i bezakonje. Malobrojno srpsko stanovništvo koje nije uspelo da izbjegne, trpi neviđen teror. Materijalna dobra koja su Srbi na ovim prostorima vekovima sticali nestalo je, a ono što se ne može poneti uništeno je i razrušeno. Ustaško vrhovništvo je u svoj pakleni plan uništenja srpskog naroda, sem šiptara sa Kosova i Metohije i iz Makedonije, uključilo i narkotike. Budući bojovnici se na poligonima za obuku drogiraju tako da na front dolaze kao neizlečivi narkomani. Oni u svojim borbenim kompletima, zavisno od afiniteta, nose heroin, morfij, LSD i kombinuju ih s alkoholnim pićima. Protiv tako drogiranih i praktično neuračunljivih, vrlo je teško ratovati. Pogotovo ako se uzme u obzir da su se hrvatske vlasti od kraja Drugog svetskog rata naovamo, vrlo temeljito spremale za ovo što se sada događa. Jedan od primera koji ovo potvrđuje je i Vukovar, grad u zapadnom Sremu koji je pretvoren u pravo utvrđenje. Borbe za oslobođenje ovog grada vode se danonoćno, a oslobodioci se bore bukvalno za svaku kuću", stajalo je sve ovo u prilogu TV Beograda.

Vukovar je na koncu sve preživio, ali ovakve medijske mašinerije pokazale su se jednako smrtonosnima kao i svi projektili ispaljeni na grad na Dunavu. Nažalost, nisu bile ni prve, a ni zadnje.

FOTOGALERIJA: Lažno obećanje ranjenicima: Veliki dio završio je u posljednjoj koloni koja je prošla put kroz Vukovar i završila tragično