Memorandum koji su potpisale vlade RH i Slovenije u ožujku, kojim je prema našem tumačenju trebalo doći do zastoja sudskih sporova oko prenesene devizne štednje na godinu dana, a po tumačenju Slovenaca do prekida, nije međunarodni ugovor, kako smatraju Slovenci. U jednom od sporova u kojem je PBZ tužio Ljubljansku i Novu ljubljansku banku zagrebački sudac Nikola Raguz odbio je prijedlog i za zastoj i za prekid postupka te odlučio da se parnica nastavlja! Tako je dilema je li Memorandumom, dogovoren zastoj, kako smo mi preveli riječ “stay” ili prekid kako je prevode Slovenci postala nevažna.
No, na rješenje suca obje se strane mogu žaliti Županijskom sudu. Memorandum za sud nije međunarodni ugovor, koji bi bio iznad zakona, (nije potvrđen u Saboru, ni objavljen u Narodnim novinama op.a) nego međunarodni akt na koji se primjenjuje Zakon o parničnom postupku pa je sud vezan prijevodom Memoranduma, koji je objavila Vlada. Sudac je zaključio da RH Memorandumom nije preuzela međunarodnopravne obveze jer to što su se RH i Slovenija suglasile da će pitanje prenesene štednje Ljubljanske banke rješavati na temelju Ugovora o sukcesiji, samo je potvrda već potpisanog Ugovora o pitanjima sukcesije, koji je stupio na snagu 2004. pa nije moguće opet preuzeti iste obveze Memorandumom.
Iako je PBZ u skladu s uputom Vlade predložio zastoj postupka, sud je odbio taj prijedlog jer su se Slovenci protivili zastoju. Tražili su prekid spora sve dok se pitanje prenesene štednje ne riješi pod okriljem Banke za međunarodna poravnavanja (BIS), no sudac je naveo da o prekidu postupka može odlučivati samo sud, a za to nisu ispunjene zakonske pretpostavke. Iako su i RH i Slovenija u srpnju zamolile BIS-u za pokroviteljstvo u pregovorima vezanim za Memorandum, nema dokaza da se ta banka proglasila nadležnom u ovom sporu, navodi sudac.
Pregovori u Baselu doista su započeti još prije nekoliko godina, pod vodstvom bivšeg švicarskog guvernera. No, nakon što se ispostavilo da su stajališta i interesi Slovenije (i njene Ljubljanske banke) s jedne strane te Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije (i njihovih građana koji su štedjeli u filijalama Ljubljanske banke) s druge strane oprečni i nepomirljivi, pregovori su okončani bez rezultata." Nadalje..."kad je riječ o obvezama za štednju, slovenski predstavnici se u tumačenju tog Ugovora (Aneks C Ugovora o pitanjima sukcesije) pozivaju na "načelo teritorijalnosti", tj. da svaka od država sljednica bivše federacije mora preuzeti jamstva za sveukupnu štednju prikupljenu na njenom današnjem području, bez obzira u koju banku je položena. Pritom se sasvim ignorira činjenica da je upravo tim Ugovorom utvrđen ključ, prema kojem je udjel Slovenije u podjeli financijske imovine i obveza od 16 posto proizišao i iz njenog udjela u deviznim depozitima građana deponiranima kod bivše Narodne banke Jugoslavije, a pri čemu su u korist Slovenije uračunati i depoziti građana kod filijala Ljubljanske banke d.d. u svim republikama bivše federacije! Bez tih depozita i udjel Slovenije u raspodjeli imovine bio bi znatno niži (oko 13,26 posto). Dakle, kod podjele prava trebao bi vrijediti jedan princip, kod izmirivanja obveza prema štedišama drugi?!"(HNB) Ono što treba ponoviti je sljedeće: Štednja je građanskopravni ugovor sklopljen između banke i štediša. U taj građanskopravni odnos se umješala Slovenija Ustavnim zakonom iz 1994. Pametnom dosta. Nadalje, ne teba zaboraviti da je Europski sud odlukom iz 2003. odbacio svih osam prigovora Slovenije koja je pokušala osporiti mjerodavnost Suda.