Otkad zna za sebe, Zagrepčanka Sandra Šrut zaljubljena je u konje. Oduvijek je željela živjeti na selu pa joj je druženje s konjima u zaprešićkom konjičkom klubu uvijek bio i bijeg od asfalta i gradskog života. Zaljubljena je Sandra i u pse, ali godinama je ta ljubav bila još jedna neostvarena želja. Sve dok prije tri i pol godine nije vidjela oči koje su je osvojile. I ne samo nju, osvojile su i njezine roditelje.
– Pratila sam volontere koji su tražili dom za Mea, psa kojeg su spasili od života u lošim uvjetima. Svidjelo mi se kako to pažljivo rade, kako biraju kome će ga dati. Dogovorili smo se da ćemo ga prvo upoznati – priča nam Sandra. Znala je da je Meo dulje vrijeme živio na lancu u jednom seoskom dvorištu. Pronašli su mu privremeni smještaj u blizini Samobora, a oslobođen lanca i sputanosti Meo je vrlo brzo otkrio da se iza početnog straha i plahosti krije pas koji se jako voli maziti i uz to čezne za društvom i pažnjom čovjeka. Voli sjediti i u krilu, dijeliti puse, voli se igrati s plišancima, on je velika beba puna ljubavi, tim riječima opisali su volonteri spašenog psa. I zbog svega su mu tražili dom u kojem će biti ravnopravan član obitelji i njihov najbolji prijatelj zauvijek. Ništa manje nije dolazilo u obzir, a Sandrina obitelj mogla mu je pružiti sve što nije imao dok je odrastao.
Već pri prvom susretu s Meom znala je Sandra da je on pas kakvog je oduvijek željela, a i Meo je imao slično mišljenje jer je odmah prihvatio cijelu obitelj. Bio im je to prvi pas, no nikakvih problema nisu imali. Nakon plahosti koju je pokazivao u prvih nekoliko dana kad je stigao k njima, Meo se vrlo brzo prilagodio životu u stanu i svemu što je radila njegova obitelj. Još uvijek je pomalo oprezan kad sretne nove ljude, ali zato s drugim životinjama nema nikakvih problema. Iako je, prisjeća se Sandra, bio zbunjen kad je prvi put išao s njom u konjički klub, konja je vidio prvi put u životu. Strpljivo ga je učila kako se ponašati, gdje smije biti i hodati, a sve da izbjegne bilo kakvu opasnost za njega, ali i za konje.
U svemu joj je puno pomogao, a tko drugi nego pas. Kujica Neli učila je Mea što smije, a što ne smije u blizini konja. I sve je Meo uspješno svladao, a danas su Meo i Neli najbolji prijatelji i rado se druže. Njegova sreća kad krenu u klub ne može se opisati riječima jer tamo ga čekaju njegovi prijatelji, arapski konji Mert i Maverick.
Svog nekadašnjeg života na lancu Meo se sigurno više i ne sjeća. Jer novi život donio mu je bezbroj aktivnosti i događaja, brojna putovanja s njegovom obitelji, ljetovanje na moru, trčanje, popeo se Meo i na Velebit, putovao je i u susjednu Bosnu i Hercegovinu.
– Treniram atletiku pa mi Meo radi društvo na treninzima. Često smo na Sljemenu, na nasipu, u Maksimiru. A nedavno smo sudjelovali i na canicrossu u Novom Mestu gdje smo trčali na stazi dugoj dva i pol kilometra. Bila nam je to prva utrka. Kad smo stigli na start dočekali su nas sve veliki psi, hrtovi, ridgebackovi, belgijski ovčari, svi spremni da krenu. I nekako su i oni i vlasnici mene i Mea gledali sa žaljenjem u očima, kao da su se pitali što mi zapravo tu tražimo – priča nam Sandra. I Meo je od te gužve bio malo preplašen, no kad su krenuli nestao je sav strah, zamijenio ga je užitak. I stigli su njih dvoje na svojoj prvoj utrci do drugog mjesta. Nije ništa očekivala, kaže nam Sandra, ali i Meo je u cilju bio veseo.
– Najvažnije mi je da Meo uživa u svemu što radimo, ne želim da je pod stresom zbog nečega što ja možda želim, a njemu se baš ne sviđa. A meni je canicross pravo otkriće – priznaje. I sretna je što ga i Meo voli.
Meo će uskoro proslaviti peti rođendan, u obitelji Šrut više ne mogu ni zamisliti život bez njega. Da su znali kako je imati psa, zasigurno bi se i prije na to odlučili. A Sandra kaže - nije zato što je naš, ali Meo je savršen pas.