Mi Hrvati, svjetski prvaci u traženju rupa u zakonu

Mi Hrvati. To kako mi igramo “golf” po paragrafima može se vidjeti samo još kod naših istočnih susjeda. Svjetski prvaci u traženju rupa u zakonu i preokretanju smisla i svrhe propisa. Tek što je ministar financija Zdravko Marić najavio povećanje neoporezivih davanja za nagrade zaposlenicima s 2500 na 7500 kuna, u njegovu tumačenju kako se proširuje i obuhvat tog oslobođenja “kako god to poslodavac nazvao i zaposlenik primio” neki su uočili šansu za sebe.

Upalila im se lampica, kako iskoristiti “naivnu” Vladu i njezinu mjeru radi povećanja svoga profita. Smisao je povećanja neoporezivih nagrada učiniti zaposlenike, gdje je to moguće, zadovoljnijima. Od tog porasta osjećaja zajedništva u radnoj sredini i poslodavac bi trebao osjetiti korist u lojalnijem, predanijem i kvalitetnijem radu zaposlenika. Stoga su reakcije poslodavaca koji znaju što znači imati zadovoljnog zaposlenika i bile tako pozitivne kao da država povećanje te povlastice daje izravno njima. S druge strane, neke od “dosjetki” kako bi se nova mjera mogla zloupotrijebiti su besramne.

I gdje god se takvo što dogodi, kao recimo smanjenje bruto iznosa plaće za neoporezivi dio, ili fiktivna zapošljavanja radi isplate neoporezivog dijela kako bi se smanjile obveze poslodavaca, amoralno je preokretanje smisla zakona koje treba sankcionirati. Generacije nas, stjecajem i političkih okolnosti, odgajane su kako da prevare odnarođenu državu. Riješili smo se brojnih ružnih navika iz bivšega sustava, ali kako izbjeći nešto platiti državi, kako se domoći neke povlastice koja nam ne pripada, i pod cijenu bezakonja, a kamoli nemorala, pa i na štetu sugrađana, suobveznika ili suradnika, to nama nije nikakav problem.

Tko je kriv autoru propisa što nije vodio računa i o mogućim zloporabama i naivcima koji striktno poštivanje društvenih pravila smatraju uvjetom bez kojeg se zajednica ne može održati, pa i jednom od temeljnih obilježja domoljublja u zemlji u kojoj se takav osjećaj pripadnosti toliko cijeni. Prijelazom iz nedemokratskog kolektivizma u kojem je vrijedilo “snađi se druže” u demokratski individualizam očito se za neke ništa nije promijenilo.