Stereotipi su pogrešni, osim kad nisu. Jedan od najtrajnijih u srednjoj i istočnoj Europi vezan je za „babu“. Njezino lice istovremeno izražava negodovanje i kiselost, uz oči u kojima nema ni povjerenja ni života, osim male doze otrova. Obično na slikama mete stazu ili obavlja neki drugi jednostavan posao i ne ide joj baš najbolje.
Kad sam imao dvadesetak godina, napisao sam pjesmu koja je imala refren: „Moja draga baba, jesi li ikad bila mlada, jesi li ikad flertala, kako si se zabavljala?“ Je li u očima naše babe ikad bilo povjerenja ili su uvijek bile prozori s pogledom na uplašenu i gnjevnu polumrtvu dušu? Dok je odrastala, je li bilo sjaja u njezinim očima, je li flertala, je li se udala za muškarca kojeg je voljela? Ili je to uvijek bila ova stara duša koja je pristala na bilo kojeg muškarca i bilo kakav život, da bi na kraju završila u ne baš osobitom braku, s ne baš osobitim životom? Nedavna studija pokazala je da su ljudi iznimno dobri u pogađanju društvenog statusa osoba već pri pogledu na njihovo lice (The Visibility of Social Class From Facial Cues). Sudionicima studije predstavljen je niz slika lica.
Predmet polovine slika bili su ljudi koji su godišnje zarađivali više od 150.000 $; drugu polovinu predstavljali su ljudi koji su zarađivali manje od 35.000 $. Ispitanici su točno odredili status ukupno 68% subjekata sa slika, što je drastično viši postotak od nasumičnog pogađanja. Prethodna istraživanja upućuju na direktnu poveznicu između visine prihoda i sreće, a autori studije postavili su hipotezu da emocionalni uzorci s vremenom postanu urezani u lica. Kad konstantno koristimo mišiće koji upućuju na brigu, primjerice, to mijenja reljef naših lica – i to drugi primjećuju. Jednostavno rečeno, teške okolnosti nečijeg života jasno su vidljive na njegovu licu. Kamo ta činjenica smješta desetke milijuna nesretnih starica iz ovih krajeva Europe? Što to govori o njihovoj djeci i unucima, koji izgledaju tek malo sretnije?
Stanovnici srednje i istočne Europe proživjeli su vrlo tešku povijest. Strah koji dolazi uz višestruke strane okupacije… nepovjerenje koje maršira uz pola stoljeća komunizma… sam čin preživljavanja bez napretka – zajedno su klesali naša lica. Najmlađe generacije žive bolje i lagodnije, ali stare navike teško umiru. Bila bi laž da ove krajeve nazovemo ˝vedrim˝, a to se najbolje vidi na našim licima, u našem nedostatku povjerenja, cinizmu i iscrpljenosti. Možemo zaključiti da su starica i njezini nebrojeni rođaci žrtve svoje povijesti, da za njih treba imati razumijevanja te im pomagati, i ti bi zaključci bili točni.
No, i oni sudjeluju u stvaranju svoje sadašnjosti. To bi im bilo jasnije da nisu cijeli život učili da sami ne mogu puno toga promijeniti. To je u prošlosti bilo točno, ali već trideset godina živimo u drukčijim okolnostima. Svejedno, i dalje biramo isti tip vođa, iste stranke, iste puteve koji ne vode nikamo – zbog kojih danas i imamo izmoždena lica i duše. Coco Chanel nemilosrdno je i precizno objasnila problem: „Priroda vam da lice koje imate s dvadeset godina. Život oblikuje lice koje imate s trideset godina. Ali s pedeset godina imate lice koje zaslužujete“.