Zašto se danas trebamo sjetiti riječi Milana Babića

Mnogima će se činiti paradoksalno, ali danas, kad Hrvatska slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, treba se prisjetiti riječi posljednjeg premijera paradržave Republike Srpske Krajine Milana Babića koje je izrekao pred Haaškim sudom nakon što je optužen za ratne zločine.

“Izlazim pred ovaj Tribunal sa dubokim osjećajem sramote i kajanja. Dozvolio sam sebi sudjelovati u progonu najgore vrste protiv ljudi samo zato što su bili Hrvati, a ne Srbi. Žaljenje koje osjećam zbog toga je bol sa kojim moram živjeti ostatak života. Molim svoju braću Hrvate da oproste braći Srbima. Preklinjem svoj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, suosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kojemu sam i sam sudjelovao.” Izjavio je to jedan od najradikalnijih srpskih vođa u Hrvatskoj, čovjek koji je činio sve da se ostvari san o Velikoj Srbiji, osuđeni ratni zločinac koji je priznao krivnju i vjerojatno jedan od malobrojnih Srba koji je priznao da ga je zavela srpska propaganda.

Čin Milana Babića, koji se iznenada transformirao u skrušenog čovjeka, puno je više od osobne preobrazbe jednoga oholog političara. Njegove riječi izraz su bolnog suočavanja s istinom, procesa toliko potrebnog ponajprije srpskom narodu. Za razliku od svojih brojnih sunarodnjaka koji i danas raspiruju mržnju prema Hrvatima i drugima, Babić je poslao snažnu poruku mira. Njegove riječi otkrivaju sve zablude osvajačke politike Beograda, svu nesreću nesrpskih naroda koji su joj se pokušali suprotstaviti, ali i svu tragediju raseljenog srpskog naroda u Hrvatskoj. Spoznaja o tome osobito je snažna danas, kad obilježavamo Oluju. Baš zato trebamo je slaviti dostojanstveno, uvažavajući osjećaje onih kojima je Oluja simbol stradanja. Tako ćemo posijati sjeme trajnog mira.