‘Milanović ne bu tražil natrag Titovu bistu, gđa. Yu je nestala, ali glave nas je došel Trump’

Ovaj smo put smetnuli s uma izreke o statistici kao točnom zbiru krivih podataka ili pak njezinoj usporedbi s bikinijem koji otkrije sve, a pokrije ono glavno pa smo se, vođeni statistikom Ministarstva unutarnjih poslova za godinu koja je “iscurila” prije mjesec i pol, uputili u najsigurniju županiju u Hrvatskoj – Krapinsko-zagorsku.

Brojke kažu kako je upravo tu bilo manje kaznenih djela nego u ostatku nam domovine, gotovo upola. Ukupno ih je bilo 975, a kad se taj broj pogleda u odnosu na 100.000 stanovnika, još ih je manje – 778. Državni je prosjek – valja naglasiti – 1370. U Zagorju se lani nije dogodilo nijedno ubojstvo, čak ni pokušaj. Iako je na ovome području i najfrekventniji granični prijelaz – Macelj – preko kojega godišnje prijeđe gotovo 13 milijuna putnika, a zagorske su ceste u dane vikenda krcate Zagrepčanima koji putuju što na izlete, što kući, živote je lani izgubilo šestero sudionika u prometu, što je također bitno manje od hrvatskoga prosjeka.

U statističkome nizu u oči upada da su lani u Zagorju zabilježena (samo) 192 prekršaja protiv javnog reda i mira, najmanje u posljednjih deset, a možda i više godina. No znatan je porast nasilja u obitelji, i to 265 posto. Ali nema to veze s prije dvije godine ratificiranom Istanbulskom konvencijom koja se posljednjih dana povlači kao jedan od krucijalnih argumenata za svađu unutar frakcija u vladajućoj stranci, već s izmjenama zakona, odnosno ove vrste nedjela koja se više ne tretira kao prekršajna, nego kao kaznena odgovornost, tumači načelnik Policijske uprave Robert Pavić.

Dok u konferencijskoj dvorani uprave sa sjedištem u Zaboku gledamo tablice policijske uspješnosti, razgovaramo o tome da se ova županija sa stotinjak kilometara državne granice, djelomično ograđene žilet-žicom, nalazi na migrantskoj ruti. Nekih većih problema, uvjerava Pavić, nema. Spominjemo zatim brojne programe prevencije, koji se provode u populaciji svih životnih dobi, a koji su, očito, u Zagorju naišli na plodno tlo, što u konačnici olakšava život i stanovništvu i represivcima.

– Prevencija, prevencija, prevencija – ponavlja i krapinsko-zagorski župan Željko Kolar govoreći nam o edukacijama koje se provode već u vrtićima, o sanacijama prometnica vitalnih za razvoj gospodarstva, radu s udrugama, projektima...

Beskrajno je zadovoljan što je baš županija na čijem je čelu, prema MUP-ovim statistikama, najsigurnija u Hrvatskoj jer sigurnost će zacijelo dovesti do još većeg broja turista, ulaganja, investicija... što će utjecati na kvalitetu života Zagoraca pa možda jednoga dana i Zagorska Sela dobiju javni prijevoz, Kumrovec željezničku prugu, Zabok dom za stare. No ne trudi se Kolar ni prikriti koliko ga je razljutio događaj koji je prethodio našem susretu.

– Zagorci se tuže, ali za pravicu – kaže. U dahu nam prepričava kako četiri nova vatrogasna vozila, namijenjena županiji, neće biti raspoređena onako kako je predložila struka htijući da po dva vozila dobiju profesionalne postrojbe u Krapini i Zaboku, već će po jedno vozilo dobiti DVD-i Konjščina, Zlatar, Krapina i Đurmanec.

Bajka na dlanu

– Kad se Krapina i Zabok dogovore, to vam je kao da su dogovor postigli Barcelona i Real i onda se nađe netko da taj dogovor pregazi. Je li logično da vozila idu u profesionalnu vatrogasnu postrojbu koja ima 264 intervencije ili u dobrovoljno vatrogasno društvo koje ih ima 8 ili 9 – žestio se SDP-ov župan uvjeren kako se ispred struke stavila politika, zbog čega je ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću uputio dopis koji je odmah objavljen i na internetskoj stranici Županije, baš kao što se ondje objavljuju i sve druge odluke i dopisi.

– Nismo eksponirani kao Bjelovar i njihov gradonačelnik Dario Hrebak, ali tvrdim da smo po transparentnosti bolji – kaže Kolar.

Župan nam zatim govori o lanjskom povećanju broja zaposlenih za gotovo tisuću pa sada u ovoj županiji s oko 125.000 stanovnika njih 38.133 rade, a nezaposlenih je 2305. Prosječna je plaća na razini županije 2018. bila 4861 kunu, novi se podaci čekaju, baš kao i podaci o zagorskome gospodarstvu koje bilježi kontinuiran rast. Lani je Tvornica stakla Vetropack Straža iz Huma na Sutli bila najuspješniji hrvatski izvoznik u Italiju, a Predionica Klanjec najuspješniji izvoznik u Austriju.

– Svaki poduzetnik koji želi investirati na području Krapinsko-zagorske županije u resornom upravnom odjelu za graditeljstvo dobije službenika koji ga prati. Ako njegov projektant surađuje s našim djelatnikom, garantiram da ćemo izdati građevinsku dozvolu deveti dan, što je i najranije moguće prema zakonu – naglašava župan.

Brendirano kao “Bajka na dlanu”, Zagorje bilježi i izvrsne rezultate u turizmu, prometnuvši ovu destinaciju u najjaču u kontinentalnom dijelu Hrvatske, što su prepoznali i domaći i strani gosti pa tu dolazi sve više kupača, hodočasnika, posjetitelja muzeja, ali i ljubitelja ukusne domaće hrane, kapljice i cijena povoljnijih nego u Zagrebu, zbog čega Zagorci vikend-gostima preporučuju da si mjesto u restoranu rezerviraju, ako ne žele sat-dva čekati stol.

– Gostiju imamo kao Varaždinska i Međimurska županija zajedno – ponosno nam Kolar podastire podatke o dolascima i noćenjima, posljednjih godina povećane čak 100 posto.

Logičan slijed razvoja jest otvaranje novih smještajnih kapaciteta jer postojeći postaju nedostatni. E tu sad u priču o Zagorju i njegovu preporodu ulazi famozna gospođa Yu, Kineskinja čijoj su se investiciji i velebnim planovima Zagorci nadali, ali od kojih – barem za sada – nema ništa, osim činjenice da je kupila sve državno zemljište oko Političke škole u Kumrovcu – oko 27.000 četvornih metara, platila porez i dala polog za samu zgradu, koji je u međuvremenu završio u državnoj blagajni jer u dogovorenom roku, i to s produžecima, nije uplatila ostatak do 14 milijuna kuna. Gospođa Yu – koju sada od Zagorja podalje drži i koronavirus – objasnila je da zbog trgovinskog rata između Kine i SAD-a vlasti u njezinoj zemlji priječe iznošenje kapitala.

– Došel nas Trump glave – komentira općinski načelnik Kumrovca Robert Šplajt. Nije Kumrovec jedini medijski najavljivani projekt gospođe iz Kine, na popisu njezinih “investicija” bili su i luka Zadar, nogometno igralište u Velikoj Gorici, hotel u Krapinskim Toplicama, zračna luka Osijek... Zajedničko svim tim ulaganjima jest da se nisu dogodila. I dok iz njezine tvrtke tvrde kako će se gospođa Yu javiti na novi natječaj za Političku školu, Zagorci sve glasnije komentiraju da bi pojavljivanjem drugog investitora ona bez kapi znoja zaradila milijune jer onaj tko odluči kupiti školu, zemljište će morati otkupiti od nje, i to ne po cijeni po kojoj ga je ona platila, već za nekih šest milijuna kuna.

– Razmišljal sam i o tome – sliježe ramenima Šplajt govoreći kako se ipak nada da Kinezi neće odustati jer su s tom investicijom računali, nadograđujući na nju druge, poput gradnje POS-ovih stanova koji bi se kupovali preko APN-a. Na natječaj bi se, kaže, mogla javiti i sada već bivša načelnica Lovreća Anita Nosić, ne bude li dovoljno zainteresiranih iz općine i županije u kojoj je godišnje oko osam stotina više umrlih nego rođenih.

880 sadnica lavande

– Nitko nije tako daleko došao kao Kinezi. Njihova bi investicija digla cijeli kraj na noge, zaposlilo bi se 150 ili čak 200 ljudi, zaustavilo iseljavanje. Osim Političke škole, mi od državne imovine imamo i Spomen-dom, Titovu rezidenciju, nekoliko tisuća kvadrata građevinskog zemljišta, a državni su i parkovi koji okružuju Kumrovec. Potencijala je puno, a propada – govori Šplajt dok stižemo ispred Starog sela gdje se zaustavljamo da bismo ga snimili ispred rodne kuće “najpoznatijeg zagorskog sina”.

– Ne budu se koalicijski partneri ljutili na mene kaj se tu slikam – kaže načelnik iz redova HNS-a dodajući kako oni imaju Tita i ne moraju ga voljeti, ali je on brend koji im dovodi turiste pa ga idu prodati.

– Imamo mi tu u Kumrovcu i jednog uzgajivača lavande, nije doduše posadil 88, nego 880 sadnica, ali asocijacija je. Razgovaral sam neki dan s Milanovićem. Ne bu tražil Titovu bistu natrag. Zato mi budemo tražili njega da nam s Pantovčaka pošalje sve kaj se Tita tiče – rekao je načelnik ove zagorske općine u kojoj se posljednjih dvadesetak godina, otkako je stao cug koji ih je vozio do Zagreba na jednu i Celja na drugu stranu, broj stanovnika prepolovio pa ih je sada ostalo oko 1600. Za obnovu pruge koja cijelom kraju život znači lani je na sjednici u Krapini potporu dala i Vlada, zainteresirani su za nju i Slovenci, no više na lokalnoj nego na državnoj razini.

– Ne ide nam naruku odluka o poništavanju arbitraže. Uvijek visoka politika zakomplicira život malog čovjeka – kaže Šplajt navodeći mjere koje Općina poduzima ne bi li pokušala stati na kraj iseljavanju, kroz potpore za novorođene, učeničke i studentske stipendije, subvencije za mlade obitelji...

– Kol’ko imaš, tol’ko se prostri – veselo kaže Nada Berc, konobarica u gostionici “Kod Starog”, smještenoj nasuprot Brozove rodne kuće. Nada je prije tridesetak godina u Kumrovec došla iz Zenice. I ne pada joj na pamet ići odavde. Nada se da će i njezini sinovi – jedan student, drugi zaposlenik u Pregradi – ostati u Zagorju koje je njoj toliko priraslo srcu da kaj izgovara kao da je ovdje rođena.

Kaj će reći i Matthias Schäfter, ali tek nakon što sa susjedom ispije pokoji gemišt. I dok je brojnim Zagorcima koji odlaze na bauštelu najčešće odredište Njemačka, Matthias – jedan od oko tisuću stranaca s adresom u Zagorju – dokaz je da život ponekad uistinu piše romane.

– Danke Deutschland, ali ja se ne vraćam, ostajem u Zagorju – kaže 36-godišnji zaljubljenik u konje, iz njemačkog Esslingena, grada nadomak Stuttgarta, koji se te 2014. godine na putu prema BiH, kamo je kanio preseliti poslovanje, bio zaustavio u Zagrebu vidjevši da se na hipodromu održava balkanski konjički turnir. Ondje je bila i Zagrepčanka Anamarija Hodko, vrsna preponska jahačica koja se taj dan nije natjecala, već je na hipodromu bila jer je ondje imala konja.

Nemreju bit pijani...

Slučajni se susret pretvorio u sudbonosni, mladi je par nadomak Krapinskim Toplicama kupio imanje s infrastrukturom i sada na “svome gruntu” – ranču “Horses for champions” – drži 19 sportskih konja, ima školu jahanja, uzgaja konje, tu je i bistro s prehranom, jednu je drvenu kućicu za smještaj, sa saunom i toplom kupelji, već postavio, a bit će ih još. Svojim gostima organizira i boravak na Jadranu.

– Njemačka više nije kao što je nekada bila. Propisa i administracije je puno, da bi otvorio firmu, moraš imati 25.000 eura depozita, znam policajce i nastavnike koji rade dva posla da mogu preživjeti. Moj poslovni partner i ja odlučili smo preseliti poslovanje ovamo. U ranč smo dosad uložili više od milijun eura, bez kredita – govori.

Matthias hvali potencijale koje Hrvatska ima i kaže da se ljuti na nastavnike jer mladima govore neka uče engleski i njemački jezik da bi mogli otići van. Nisu ni on ni Anamarija najsretniji što se kao turistička odredišta reklamiraju uglavnom ona na moru, jer upravo je Zagorje idealno za turizam koji može trajati 365 dana u godini. Oni to u Donjem Vinu, selu u kojemu je najčešće prezime bilo Mušica pa je uvijek bilo smijeha kad bi netko rekao da je “Mušica iz Vina”, na svome ranču, gdje im društvo prave i dva psa, namjeravaju i dokazati.

Dok vrludamo zagorskim cestama promatrajući brege, neobrađenu zemlju, dvorce.., zastajemo pokraj spomenika Lijepoj Našoj podignutom u značajnom krajobrazu Zelenjaka gdje se treba praviti staza u krošnjama. Ugovor s izvođačem već je potpisan, zna se da je vrijednost radova oko 1,7 milijuna kuna i da će staza biti duga 125 metara s najvećom visinom od pet metara.

– Ni Zagorje malo – komentiramo zaustavljajući se između Pregrade i Huma na Sutli, u Rusnici, ne bismo li od Borisa Drenškog, vlasnika vinarije Bodren doznali što on misli o tezi da je Zagorje postalo najsigurnijim u Hrvatskoj otkako su se Zagorci okrenuli proizvodnji vrhunskih vina, odustavši od “tuduma”.

– Zagorski kiseliš je postal slatko vino. Nemreju bit pijani ak piju Bodrena – veselo kaže Drenški koji je svojim predikatnim vinima – od kasnih do ledenih i izbornih berbi prosušenih bobica – Rusnicu upisao na svjetsku vinsku kartu osvojivši čak 22 odličja jedne od najprestižnije međunarodne nagrade u svijetu vina – Decantera.

Taj samouki vinar, inače zaposlen u ispostavi HZZO-a u Bedekovčini, prvi je u Zagorju započeo s proizvodnjom ledenih vina, a nagrade su se od samog početka doslovno “lijepile” za njega pa je bio i šampion srednje i istočne Europe:

– Ak bum nekaj dobrog dobil, svi buju znali. Ak ne bum, ne bu znal niko – tako je rekao kad je na Decanter poslao prva dva uzorka i dobio prve dvije zlatne medalje.

Tko zna koliko bi još ovih odličja imao na zidu stilski uređene kušaonice da se veliki vinari nisu počeli buniti što jedan mali vinar “pravi nered”, zbog čega su se propisi o obaveznim količinama koje jedan vinar mora imati promijenili. Bodren ih nije imao i ispao je s Decanterova natjecanja. No zato priznanja osvaja na svim natjecanjima na kojima se pojavi.

Od regije čija su vina bila nazivana kiselišima Zagorje se prometnulo u regiju kvalitetnih vina pa tako uz Bodrena valja spomenuti da Vuglec breg ima najbolji pjenušac u Hrvatskoj, službeno je vino Wimbledona vino Bolfan iz Hraščine, radi se na zaštiti autohtonih sorti poput sokola. No ne misle svi Zagorci da se treba posvetiti proizvodnji kapljice. Vjeran Lež iz Luga Zabočkog počupao je vinograd i na njegovu mjestu prvi u Hrvatskoj zasadio plantažu haskapa, odnosno sibirskih borovnica koje još zovu i modra kozokrvina, majska jagoda, medena borovnica... Gledali su ga u čudi svi, od obitelji do prijatelja: – Imao sam mladi vinograd, strojno obrađivan, s mrežama protiv tuče. Sve sam bacio. I nije mi žao – smije se Lež.

Da se u Hrvatskoj živjeti

Haskap je prvo voće koje u nas dozrijeva pa berba počinje 15. svibnja. Plodovi su sitni i za jedan sat uspije se ubrati tek kilogram. Haskap se jede sirov, smrznut je idealan za smoothieje, a certificirani ekološki proizvođač Lež pravi i džem, sok s 30-postotnim udjelom voća te matični sok koji ima antitumorna, antimutagena, antimikropska, protuupalna i protualergijska svojstva i pokazao se osobito učinkovitim kod anemije. Do kupaca Lež proizvode šalje poštom ili mu dođu na kućni prag. Uspijevaju u Zagorju razne egzotične sorte voća i povrća poput peruanskih jagoda, indijskih banana, kiwana...

Ipak, obitelj Marine i Josipa Krog iz Štuparja kod Petrovskog posvetila se proizvodnji meda jer “da nema pčela, ničeg ne bi bilo”. Imaju stotinu košnica, šezdeset zajednica sele u Novsku, Lekenik, Kostajnicu, Osijek.., ovisno o ispaši. One pčele koje ostaju kod kuće “zadužene” su za bagrem. Zagorski je bagremov med zaštićen na nacionalnoj razini. S pčelarstvom su Krogovi počeli iz nužde, devedesetih kad su privatnici dobrano kasnili s plaćama zaposlenicima. Najprije dvije, zatim 30, a onda sve više i više košnica i Krogovi već godinama pobjeđuju na županijskim natjecanjima proizvođača meda, šampionska odličja imaju i s međunarodnih natjecanja. Njihov je med pronašao put do kupaca diljem Hrvatske, ima ga i u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji, Sloveniji...

– U Hrvatskoj se da živeti. Treba delati, a poslodavci moraju plaćati radnike – kaže Marina Krog, majka četvero djece za koje se nada da će ostati u Hrvatskoj. O odlasku iz Zagorja ne pomišlja ni Denis Labaš iz Golubovca, konobar u najboljem malom obiteljskom hotelu u Hrvatskoj “Se-Mi”, smještenom u Velikom Trgovišću, nasuprot rodne kuće prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

– Nagradu smo dobili na lanjskim Danima hrvatskog turizma, a poklopilo se baš s 25 godina našeg rada – kaže vlasnica Senka Repovečki. Među osamnaest zaposlenih u hotelu i restoranu dvije su Filipinke, Lea i Elvy. Jedna je sobarica i spremačica, druga radi u kuhinji. Senka kaže da su jako vrijedne. Filipinke su u Veliko Trgovišće došle iz Trogira i natucaju nekoliko riječi hrvatskoga. Nakon godinu dana moraju produljiti radnu dozvolu, maksimalno na tri godine. Toliko i namjeravaju ostati.

– Zbog ukidanje kvota nećemo moći uvoziti strane radnike ako na zavodu za zapošljavanje postoji radnik profila koji nam treba. Ne znam koliko je to dobro jer, ako je netko na zavodu, ne znači da želi raditi – zabrinuto komentira Senka, brzo prelazeći na veselije teme. Otkriva nam da gosti u Zagorju, osim domaćih specijaliteta, sve više traže – pašku janjetinu. Nakon dvodnevnih putešestvija vraćamo se u Zagreb, promišljajući o statistici kao o bikiniju koji otkrije sve, a pokrije ono glavno. Ako je tako, pada nam na pamet da je stvarno pokrio ono glavno. Duh i – dušu.