Razmišlja li ozbiljnije o povratku u politiku, Zoran Milanović morat će što prije uskočiti u vlak za Pantovčak da može u praznim vagonima provjeriti drži li još u ruci neophodnu kartu prvoga razreda. Prihvati li izazov, mogla bi mu se dogoditi sudbina Napoleona: da bude slavljen kao "imperator“, pošto je otpisan kao "vuk“. Rastanak sa SDP-om bio je upadljivo hladan, bez pravog pozdrava, kao da je odlazio u kućni pritvor; doček bi mogao biti mnogo vatreniji, osobito u dijelu stranke koji se najviše veselio njegovu odlasku; vrati li se, sve će mu biti oprošteno!
Prije dvije godine, nije bio nikakva budućnost SDP-a; sada više nije njezina loša prošlost. Promjena raspoloženja prema Milanoviću samo prati promjenu stanja u stranci: poslije njega, SDP-u i pripadajućem dijelu ljevice znatno je gore nego s njim: s Milanovićem su gubili na izborima; bez njega gube bez izbora. Milanović nije znao ujediniti stranku; Bernardić ne može zaustaviti njezino osipanje. S bivšim predsjednikom SDP je, uza sve mane, djelovao kao politička stranka; sa sadašnjim izgleda kao razbijena vojska. Stranka je bolje stajala s Milanovićem na vlasti, nego s Bernardićem u opoziciji. Otud toliki interes na ljevici hoće li se nekadašnji šef stranke uključiti u političku borbu, pa makar pobijedio u utrci za Pantovčak.
Vrijeme nije radilo protiv Milanovića, kako se moglo očekivati iz pogrebne atmosfere koja je vladala u SDP-u poslije nekoliko uzastopnih poraza; poštedjelo ga je samo zato što je stranka njegovim odlaskom ostala obezglavljena, bez vođe; iz dana u dan Davor Bernardić potvrđuje da nema politički format da vodi ni demoralizirani SDP ni rovitu oporbu. Njegovo je vrijeme brzo prošlo, ako je ikad i nastupilo; svi to vide, osim njega i nekoliko SDP-ovih senatora koji vlastitu sudbinu, mimo svake političke logike, sve više vežu uz njega. Dok je na položaju, ima još uvijek potencijala da može škoditi; posljednja šansa da kroji listu za europske izbore zvuči otprilike kao ulazak SDP-a u predstečajnu nagodbu u kojoj će se namiriti umjereniji Bernardićevi kritičari i vjerniji prijatelji.
Plenković gubi živce
Nema Milanović sto načina da se vrati u visoku politiku; postoje, zapravo, samo dva, od kojih je prvi – da se vraća na čelo SDP-a najopasniji za njega, a nije bezopasan ni za stranku: on bi se suočio s grijesima vlastite prošlosti, a rascijepljena stranka mogla bi se dalje cijepati. Ostaje, dakle, samo jedan jedini put, i on vodi preko Pantovčaka. Odvaži li se za borbu, što se od njega može očekivati prije nego da bez borbe baci koplje u trnje, njemu uopće nije nužno da svraća na Iblerov trg; kao službeni kandidat SDP-a, nosio bi teret stranke koja prolazi duboku krizu, s malo izgleda da se iz nje izvuče prije nego što vlak s političkog kolodvora krene na Pantovčak i prije nego što ondje stigne. Svaki drugi SDP-ov kandidat bio bi također u startu zakinut zato što bi predstavljao stranku koja djeluje poput rogova u vreći; može još nekoga izbosti, ali je u političkom smislu opasnija za sebe nego za druge. Zato će svaki ozbiljni pretendent prihvatiti stranačku podršku, jer socijaldemokracija nije umrla u Hrvatskoj, a izbjeći stranačku etiketu, jer je SDP do daljnjega na izdisaju.
>> Pogledajte sukob Davora Bernardića i Andreja Plenkovića u Saboru
Upusti li se u predsjedničku utrku, Zoran Milanović neće biti favorit izbora; tješit će se da i u politici favoriti ne pobjeđuju uvijek. A i veliko je pitanje postoji li više ijedan favorit, čak i na političkim kladionicama. Prije godinu dana, ili još manje, moglo je izgledati da će Kolinda Grabar-Kitarović naslijediti samu sebe u Titovoj vili, pa makar se nakon toga i ona selila s Pantovčaka, na neko mjesto bliže narodu. Nije upamtila da je njezin prethodnik Ivo Josipović stajao pobjednički samo tri mjeseca prije izbora, nadmoćnije nego što ona sada stoji, a nije pobijedio iz istih razloga koji bi i nju mogli stajati pobjede: nije imao pravu i iskrenu podršku stranke, a sam je vodio predsjedničku kampanju kao da vodi stranku s kojom će sutra reformirati zemlju. Koliko se tada moglo vidjeti, Milanović nije ni prstom micao da pomogne Josipoviću da zadrži predsjedničku vlast; koliko se sada vidi, Andrej Plenković počinje gubiti živce što ga predsjednica ne sluša da objavi kandidaturu, a da to ne čini na način koji premijera najviše živcira – da sustavno napada njegovu Vladu.
Nisu očiti razlozi zbog kojih predsjednica udara po Vladi ko Maksim po diviziji; nisu ništa očitiji ni motivi požurnica iz centrale HDZ-a da ne čeka da joj istekne vrijeme. Kad šef države i u najdemokratskijoj zemlji traži novi mandat, obično posljednji ulazi u kampanju, koristeći što dulje svoj položaj da vodi kampanju a da nije kandidat kojeg drugi kandidati mogu rešetati. Što su redovita izmještanja predsjedničkog ureda nego permanentna kampanja za osvajanje birača (i na trošak poreznih obveznika)? Ili tolike fotoseanse? Ili izbjegavanja izjašnjavanja o nekim škakljivim pitanjima? Predsjednica je u kampanji, samo to nije objavila.
Nije Kolinda Grabar-Kitarović ni prva, neće biti ni posljednja koja će od prvog dana prvog mandata misliti na drugi mandat; tako će biti sve dok je na snazi sistem velikog spektakla koji se organizira kao vrhunski demokratski igrokaz za malo vlasti. Da bi vodila vanjsku politiku i obranu zemlje, jer za ostalo nije ovlaštena, predsjednici nisu neophodna mišljenja iz baze; o raspoloženju naroda ionako dobiva izvješća državnih službi koje su za to zadužene. Ona je bliža Mesićevu stilu narodne demokracije nego Josipovićevoj metodi profesorske vlasti. Narod je pokazao što lakše usvaja (i što lakše zaboravlja).
Udvaranje desnici
Što prije otvori kampanju, Kolinda Grabar-Kitarović trebala bi, u projekciji s Markova trga, završiti gerilu protiv Vlade. Ne čini se da se radi o taktičkoj podjeli uloga, ili o dogovorenoj strategiji fingiranih sukoba. Šefica države svoju izbornu bazu sve više gradi na političkome terenu s kojeg Plenković želi evakuirati HDZ: što više ide udesno, to se udaljava od centra gdje bi se, po demokratskoj tradiciji, trebali odlučivati izbori; što je bliže desnici desnice, to manje može računati da će dobiti na svoju stranu one Plenkovićeve birače koji se odmiču od HDZ-ove starinske mat(r)ice: oni se, ipak, mogu prepoznati u njezinoj radikalnoj kritici svega postojećeg, mogu to zapamtiti i vratiti, kad dođe vrijeme. Sustavni napadi, i još gore: lekcije Vladi, nisu pomogli predsjednici, a nisu oštetili HDZ koji i dalje u Saboru skuplja otpadnike i pojačava svoj kreditni rejting.
Može li se Kolinda Grabar-Kitarović više vratiti s puta na kojem je ostao desniji dio HDZ-a i gdje dominiraju strančice i grupacije koje će, kao i ona, reći da je ZDS “stari hrvatski pozdrav”, koje će dizati barikade protiv "rodne ideologije“ ili će se, najnovije, kolebati oko jedne gotovo benigne međunarodne inicijative, samo zato što se odnosi na potencijalno zapaljivu temu migranata? Kad bi u kampanji pokušala premjestiti težište svoje politike, mogla bi izgubiti ravnotežu, pa da je desnica napusti, a da joj centar ne vjeruje. Udvaranjem desnici, ona ja napustila poziciju "predsjednice svih Hrvata“, samoj sebi namijenila opasnu Prokrustovu postelju, ugrozila komforni dobitnički položaj. Na drugoj strani, otvorila je prostor za druge, jake i svježe kandidate, koji neće biti previše udaljeni od centra, ni na jednoj ni na drugoj strani, da ne idu na biralište samo s olimpijskim zadovoljstvom da sudjeluju.
Položaj u koji se Kolinda Grabar-Kitarović sama gurnula otvara šansu i Zoranu Milanoviću, kojeg su i u njegovoj stranci jedni na vrijeme oplakali, a drugi prerano sahranili. Da bi uopće mogao ući u krug ozbiljnih kandidata, mogućih pobjednika, bivši šef SDP-a morat će, za početak, definirati odnos sa strankom: ne da bude njezin kandidat, to nikako, nego da stranka nema drugog kandidata. Trenutačno barem, a vjerojatno i na dulji rok, SDP nije dobra legitimacija; pitanje je ima li mjesta i za jednoga kandidata, kamoli za dvojicu. Kao da je predviđao nekoliko poteza unaprijed, Milanović je s distance i s velikim oprezom pratio sukobe u stranci: neki su potencijalni rivali otpadali (Mirando Mrsić), neki su ostajali, ali su više slabili nego jačali svoj položaj (Zlatko Komadina, Rajko Ostojić).
Zagonetku o svojim planovima održao je mudri Tonino Picula, koji bi mogao biti kandidat protiv Milanovića, dođe li do takvoga izjašnjavanja u razdrobljenom SDP-u. Njemu se pamti da je u stranačkim prekretnicama više mislio na sebe nego na stranku i ne zaboravlja da je i SDP htio voditi iz Bruxellesa. U europskoj prijestolnici on je izgradio autoritet, možda i komoditet, da mu ne bi bilo sasvim lako da dolazi u Zagreb voditi državu. Ponekad se moglo činiti da bi Picula htio da i njega, kao svojedobno De Gaullea, dovedu na vlast. Nekadašnji šef diplomacije nije pokazivao preveliki interes za funkcije, a ni Milanović ga nije njima nagrađivao. Imaju oni sličnosti barem koliko i razlika, pa i po tome da vole intelektualizirati politiku i da "nisu u struci da lopatu drže u ruci“. Između njih, vjerojatno, nikad neće biti ljubavi; ne moraju njihovi napeti odnosi pucati, ako im se putovi uskoro ne ukrste.
Nije Milanović (ili Picula ili netko treći iz te košare) svježi kandidat, u očima birača to bi bila Dalija Orešković, da ima takve planove, sigurno još netko iz civilnoga društva, ali spada u tešku kategoriju hrvatskih političara. Budu li mu se brojile godine, neće biti ni star ni mlad da može proći svaki dobni prag: za politiku, ima najbolje godine, nije ni početnik, da ne zna tehnologiju vlasti, ni veteran, da se iscrpljuje u tehnologiji. Hoće li netko gledati da i on dolazi iz skladišta stare robe, i otkriti jednu od njegovih Ahilovih peta, da dolazi iz političkog establišmenta, s kojim su svi populisti na ratnoj nozi? Na odbojnosti koja se stvara prema političkoj kasti, i Donald Trump je – ni kriv ni dužan – izabran za predsjednika SAD-a.
Populizam niče i u Hrvatskoj; nije još izrastao u političku snagu koja bi mogla odlučivati na biralištu, sve dosad. Presudnije, barem na startu, može biti kako će Milanovićeve političke kvalitete vrednovati jedan antipopulist, filozofski obdareni Marko Vučetić: hoće li zbog njega zadržati ili povući svoju „uvjetnu kandidaturu”? Mogao bi to biti njegov prvi veliki ispit pred profesorom filozofije i vjeronauka, s kojim ga mogu vezati intelektualne sklonosti, pomalo zaboravljene u politici, ali razdvajati stil, a u nekim pitanjima i sadržaj politike koju zastupaju. I Josipović je bio intelektualac, visokoobrazovan i uman čovjek, ali bez potrebnog erosa za politiku i bez pravoga osjećaja za taktičku igru. Zato nije dobio drugi mandat. Nije on mogao, kao svojedobno François Mitterrand, na predsjedničke izbore "misliti svaku večer dok oblači pidžamu i svako jutro dok se brije“. Koliko izbori okupiraju Zorana Milanovića, teško je suditi.
Otkako je napustio politiku, on pokazuje kvalitetu koja mu je nedostajala dok je bio na vlasti: zna šutjeti. Zapravo, govoriti šutnjom. Naučio je da i politika podliježe zakonima inflacije i da višak riječi uništava vrijednost misli. Svaki put, veoma rijetko, kad bi testirao je li zaboravljen u puku, dobivao je pozitivne odjeke. Nije sigurno da bi opet znao biti toliko strpljiv kad bi ga ponovno stale izazivati kamere i mikrofoni. Bi li sam (s)rušio novu staturu zagonetnog čovjeka koju bi morali gajiti svi poznati ljudi, ne žele li dosaditi i Bogu i vragu?
Važnije ličnosti nego stranke
Možda prvi put otkako se mjere njezine šanse za drugi mandat, predsjednica se čini pobjedivom; namiriše li taj parfem, ambiciozni Milanović može (po)nuditi svoje usluge, računajući da su mu na ljevici zaboravili da ih je jednom razočarao, jer se nisu prepoznavali u njegovoj politici, a na desnicu ionako ne može računati, osim na rubni liberalniji dio koji se toliko vezao uz Plenkovića da bi teško mogao biti uz Kolindu Grabar-Kitarović; taj bi se segment mogao od nje trajnije otkvačiti, i zbog uvjerenja, više svjetonazorskih nego političkih, i zbog naglašenog toplo-hladnog odnosa, koji predsjednica prakticira prema Vladi.
Predsjednički izbori manje su natjecanje političkih stranaka, a više igra jedan na jednoga; uloga ličnosti postaje veća ili čak dominantna. Iz svoga iskustva, Valéry Giscard d’Estaing tvrdi kako je "golema naivnost vjerovati da se kandidat bira na programu. Bira se čovjek, a ne program“! Dođe li ikad do sraza Milanović – Grabar-Kitarović, nekadašnji premijer neće u izravnom odnosu biti inferioran; što se bilance tiče, može imati tu prednost da njegove pogreške u vođenju zemlje nisu svježe i da će biračima manje djelovati kao pročitana knjiga.
Predsjednicu će više opterećivati neraščišćeni računi iz njezina mandata, pogotovo ako bi se izložila rafalnoj paljbi talentiranog govornika koji bi morao dobro proučiti gdje je sve griješio u dvoboju s Andrejem Plenkovićem. On bi morao biti uvjerljiviji, za to ima uvjeta; ne bi smio biti agresivan, ako to nije previše očekivati od njega. Strasti imaju previše, oboje se sasvim uklapaju u shemu poznatog neuropsihijatra Borisa Cyrilnika da predsjednički izbori podsjećaju na atletska natjecanja: jedni su mršavi da brže trče, drugi debeli da dalje bace. A pobjeđuje onaj tko ima "intenzivniji eros“. Mora i nešto politike biti u tome natjecanju; možda baš onaj mali dio koji je Kolindu Grabar-Kitarović odvojio od Ive Josipovića (20-ak tisuća glasova); ne čini se, iz sadašnje perspektive, da se može ponoviti pokojni Franjo Tuđman, ni umirovljeni Stjepan Mesić: vrijeme premoćnih pobjednika vjerojatno je prošlo. Zato će biti teža borba za tijesnu pobjedu.
Da je Davor Bernardić uspio nametnuti autoritet u stranci, a da Kolinda Grabar-Kitarović ne dovodi u pitanje autoritet u državi, teško bi se uopće govorilo o Zoranu Milanoviću kao kandidatu za predsjedničku kandidaturu. Njega (ne)prilike izbacuju na površinu. Sa svime što se događa, on se našao u ulozi kapetana koji je preživio brodolom i odjednom mu se ukazuju dva čamca za spašavanje karijere: prvi od ostataka njegova "Titanika“, na kojem ima mjesta jer su svi viđeniji putnici iz prvoga razreda pali u vodu u međusobnim borbama, a na drugom se tiskaju HDZ-ovci, kojima u vodu pada kompas.
Slažu se, dakle, okolnosti da SDP nema jačega kandidata, pa mora i sam vraćati u život svoga otpisanog nekadašnjeg šefa, pazeći da i njega ne uguši, a da se HDZ opterećuje unutrašnjim sukobima da svi neće moći veslati u istome pravcu. Eto kombinacije po kojoj Zoran Milanović može isplivati kao "kandidat od kojega nema boljeg“ ili kao sasvim dobar kandidat za utrku na Pantovčak.
>> Pogledajte kako je predsjednici bilo u posjeti zapovjedništvu Hrvatske kopnene vojske
Zar mogu niže spasti naši "časni" SveDrP-ovci? Čovjek koji je u svojim rukama imao sabor,Banske dvore i Pantovčak, u 4 godine donio nam je 4 godine recesije i izgubio sve izbore za svoju stranku,on je danas toj stranci NAJBOLJA OPCIJA??????