Što bi se promijenilo da je Nada Murganić podnijela ostavku na svoj ministarski položaj nakon strašne ljudske i socijalne tragedije na Pagu? Ima li išta teže od toga da podivljali otac baca s balkona vlastitu djecu? Da je kojim slučajem ministrica prva „povukla konzekvencije“ iz tog nezamislivo teškog slučaja, limuzina je ne bi svakog dana vozila na posao i s posla, ne bi njezin rad bio više pod svjetlima reflektora, a i manje bi se mučila braniti javno svoja često osporavana mišljenja. Izgubila bi, dakle, neke privilegije, ali i neke obveze. Bi li bila mirnija, to (samo) ona zna.
Sustav socijalne skrbi vjerojatno se ni s njom ni bez nje do daljnjega ne bi mijenjao jer je on određen, zapravo ograničen, siromaštvom države, deficitom kadrova, hibridnom organizacijom vlasti i niskim standardima solidarnosti. Ministrica ni dosad nije bila uvjerljiva u obavljanju svoje dužnosti, niti je uspjela nametnuti svoj autoritet u javnosti. Njezina je najteža drama, ljudska koliko i politička, u tome što se čovjek u njoj bori s funkcijom izvan nje; i po „govoru tijela“ vidi se da odbija priznati da je i ona suodgovorna za groznu nesreću koja je mogla biti i groznija da jedan drugi sustav, medicinski, ovoga puta nije pokazao svoje potencijale. Svi se slažu da je sustav socijalne skrbi zakazao, a ona je bila ne čelu sustava: je li (i) ona zakazala? Na njezinu se položaju opet prelama otrcana fabula o neodgovornosti hrvatske koncepcije odgovornosti: ili su odgovorni drugi, ili su odgovorni svi pa nije odgovoran nitko!
U čemu može biti odgovornost šefice jednoga resora s kojim bi i (naj)veći autoriteti imali velikog posla, zna li se s koliko malo sredstava raspolaže i s koliko se mnogo problema suočava? To je realnost siromašne države. Nije Nada Murganić (po)gasila svjetla u glavi, ili u srcu, jednoga oca koji se prema svojoj djeci, i k tome nejakoj, ponio kao najgori dušmanin. Nije ona emotivno bila u njegovoj koži, niti je fizički mogla biti na balkonu ili u sobi, da ga spriječi da ne baca u smrt svoje male anđele dok su bili u snu. Java je nakon toga nepodnošljiva za sve.
Konflikt vlasti i javnosti
Nije ministrica vodila ni socijalni centar u Zadru da je mogla znati u kakvim uvjetima živi obitelj Rođak, ni predvidjeti što se iz njihova svekolikog siromaštva može izroditi. Ali, nije ni japanski ministar prometa svojedobno upravljao vlakom koji je doživio tešku nesreću, a podnio je ostavku poslije nesreće. Ne zato što je mislio da je kriv za nesreću, nego zato što je bio odgovoran za stanje na željeznici koje je dovelo do nesreće.
>> Balkon s kojeg je otac bacio četvero djece na Pagu
„Moral od nas čini čovjeka“, tvrdi Louis Boyer, autor „Knjige o moralu“ (Le livre de moral). Sustav vrijednosti, koji se zove moralom, razvija kod čovjeka socijalnu inteligenciju, dakle, solidarnost, a formira i srce, dakle, emocije. Kako ujediniti glavu i srce u harmonični sustav odgovornosti koji neće biti krut, da zahvaća nedužne, ni suviše labav, da propušta krivce? Kod nas se obično sve lako miješa, a teško razlučuje. Neće Hrvati nikad postati Japanci, zbog povijesnih, kulturnih i drugih razloga; dva naroda ne moraju biti dva svijeta. Neće Hrvati nikad biti ni Šveđani; tamo će političari napustiti funkciju ako pristanu da im (ne)prijatelj plati večeru ili putne troškove. Sjevernjaci se ravnaju prema drugoj, racionalnijoj ljestvici, bližoj standardima koje je postavio jedan njemački mislilac (I. Kant) – da dvije stvari izazivaju strahopoštovanje: „zvjezdano nebo iznad nas“ i „moralni zakon u nama“.
U izvrsnoj „Knjizi o moralu“ L. Boyer napominje još da je „razlika između čovjeka i životinje u tome što čovjek zna razlikovati Dobro od Zla“. Jesu li u Pagu kobnoga jutra drastično poništene te razlike? Ako jesu, onda u lancu ljudske odgovornosti nitko ne može biti neodgovoran. Uvijek se postavlja suvišno pitanje: od koga i s kime počinje odgovornost? Politička oporba i sama otežava raščišćavanje, jer u svakoj prilici misli samo na to kako će dobiti ključeve Banskih dvora. Andrej Plenković i dalje pokazuje da samo on može smjenjivati ministre; spreman ih je pred suparnicima braniti do posljednje kapi njihove krvi, pa makar poslije saborskih bitaka neke ipak morao žrtvovati, jer su mu postali pretežak teret, kao Pavo Barišić ili Martina Dalić, a druge držati zbog njihove kompetentnosti i rezultata iako su moralno oslabljeni, kao Zdravko Marić. U političkoj inventuri netko uvijek mora prvi pasti; kad se radi o natjecanju u odgovornosti vladara, svi bi se radije smjestili na začelju, da ih se uopće ne vidi i da se ne prepozna njihova negativna uloga. Oportunizam je prvi neprijatelj svake odgovornosti.
Da je u njemačkoj školi jedan učenik drugome utisnuo znak „SS“ na kožu, koji bi ravnatelj rekao da je to „dječja igra“? I tko bi branio takvog ravnatelja, čak da mu je to prva pogreška u životu? Možda je ravnateljica zadarskog Centra za socijalnu skrb stvarno imala izvrsne odnose sa zaposlenicima da zaslužuje da je oni brane od smjene u svakoj drugoj prilici, osim ove zbog koje je brane; ako je pola od onoga što se iznosi točno, onda je njezin položaj neobranjiv. Odgovorna država i zrelo društvo u takvim prilikama udaraju jako, ali udaraju pravedno. Čisti računi, na kraju, pretpostavljaju da nitko nije stradao nevin, i da nijedan krivac nije prošao ispod radara. Ako se to već 2000 godina ne računa krivo? Treba li javno (o)suditi, ili amnestirati, jednu ministricu da se zadovolji pravda poslije prave (ne)ljudske kataklizme koja se dogodila u lancu krivih ponašanja? Zadarski centar za socijalnu skrb nije, očigledno, skrbio o toj ranjivoj obitelji kako je trebao, iako je dobivao i žuta i crvena upozorenja; stvar je struke i politike da raščiste što su sve državne službe propustile poduzeti da spriječi katastrofu. Nije nepoznato da je Ministarstvo socijalne skrbi podbacilo u definiranju nove obiteljske politike i da se moralo povlačiti poslije nebuloznih ideja o tome što je uopće obitelj. Da nema obitelji bez djece! Sad se dogodilo suprotno – da se na najgori mogući način raspada jedna obitelj, iako je imala djecu. Tragedija djece, jučer u Metkoviću, danas na Pagu, proizvodi najjače moguće emocije; to je poseban razlog da se u utvrđivanju odgovornosti odgovornih ne stane na pola puta, po lošem hrvatskom običaju. Zašto bi ostavka bila sramota? Tko ju je jednom dao, taj zna da je to znak snage! Ili, zašto bi smjena trebala značiti osobni poraz ili profesionalni pad? Ako je Hrvatska na Pagu doživjela nešto što nikad nije, što ju je potreslo i emotivno i politički, onda i reakcija treba biti egzemplarna.
S kaznenom odgovornošću vjerojatno neće biti problema u pravosuđu, iako hrvatsko sudstvo nije na dobrome glasu, pogotovo ako se, po službenoj dužnosti, upletu psiholozi i psihijatri; i za njih će morati biti posla, da se poslije zločina uspostavi pravedna pravda. Ni najveći zločinac, pisao je Albert Camus, nije jedini odgovoran za svoje zločine. Postoji i odgovornost okoline, obitelji, škole, društva, države. Što se političke odgovornosti tiče, ni u manjim slučajevima ne bi mogla završiti na tome da politički vrh osudi pojavu, a da brani svojega pripadnika; ne ode li akcija raščišćavanja do kraja, ispod ruševina će ostati stari virusi koji mogu izazivati novu neodgovornost. Ne čudi što posvuda, ne samo u nas, politika gubi povjerenje građana; gubit će ga i dalje nastavi li okretati glavu od nezadovoljstva koje se izražava na svim stranama, najčešće kao bijeg u izbornu apstinenciju, ili kao priklanjanje novim ideologijama. Dolazi li do novog kratkog spoja u konfliktnom odnosu između vlasti i javnosti, ako su mediji još uvijek dio te uzbuđene, nezadovoljne i nezadovoljene javnosti? U socijalizmu se novinari nisu mogli pobuniti protiv „svojih“ vlasti. Ali, da su mogli, vlasti bi primile pobunjenike, ako ne bi na drugi način spriječile pobunu. Ako su mediji i novinari zadnja rupa na svirali demokracije, što bi se moglo zaključiti iz podatka da im poštovanje iskazuju samo portiri u Banskim dvorima, onda je dopušteno strahovati da politika želi dominirati javnošću. Ne treba nezadovoljnog posrednika. A kad nema posrednika, svaka se odgovornost, prema potrebi, može stavljati ispod tepiha. Mogla bi se potvrditi teza socijalnog psihologa Borisa Cyrilnika: „Snaga u politici istodobno je i neophodna i opasna: neophodna, jer omogućuje vlasti da vlada, opasna jer prigušuje kritičko mišljenje“.
Vlast je uvijek vlast, i neophodna i opasna, tkogod je predstavljao. A mediji, kao poluga kritičkoga mišljenja, kolikogod razvijeni bili, ili baš za to, nisu više „sedma sila“, ako su to ikad i bili; nisu ni „četvrta vlast“, jer ima puno jačih vlasti u svakoj državi; nisu ni „anti-vlast“, jer ne znaju sve svoje protivnike. Novo je vrijeme i nova pozicija: nisu ni suci, ali ne bi smjeli biti ni žrtve u odgovornoj državi i zrelome društvu. Nešto je trulo u državi u kojoj progone novinare; čak i da su i mediji dio takve truleži. Na početku stoljeća mediji su mogli dati propusnicu bombastičnom ulasku odgovornosti u hrvatsku politiku, također u tragičnim okolnostima. Kad su na Rebru, zbog tvorničke greške Baxterovih aparata za dijalizu, umrla 24 pacijenta, Ana Stavljenić-Rukavina postupila je kako bi u tim slučajevima postupio japanski ili švedski ministar: napustila je Vladu! Bila je to osobna i politička odluka, ali u klimi koja je tražila odgovornost pojedinaca, ne samo sustava, što se i tada lakše dijagnosticiralo. Osobne su odluke uvijek delikatne: što je inkriminacija teža, to je političarima teže priznati vlastitu odgovornost, da se ostavka ili smjena ne bi tumačili kao umiješanost ili i gore, kao krivnja. Nitko ne može reći ni za ministricu zdravstva u Račanovoj vladi da je rukovala aparatima za dijalizu, da ih je ona kupovala ili da je znala za njihove greške; odgovornost je odgovor na nešto ili poruka nekome: u politici se na njoj gradi povjerenje u političare i u vlast, s njome se daju jamstva javnosti, građanima, biračima da je politika razumjela što oni očekuju od njih. U krajnjem, odgovornost se izvlači iz statusa političke vlasti u demokraciji; ona služi građanima koji su je izabrali, a ne obrnuto.
Odlazila su poslije Stavljenić-Rukavine i zvučnija imena s političkih funkcija: otišao je Ivo Sanader, a da se ni danas ne zna zašto je uopće otišao; funkciju je napuštao i Milan Bandić, ali samo nakratko, iz taktičkih razloga, da se vrati jači nego što je otišao. Odletio je Mijo Crnoja, a da nije jasno zbog čega je i dolazio u Vladu; izletio je Niko Bulić, zbog ženine pomoći, koja ne bi bila tako sankcionirana ni u Švedskoj; odlepršao je Ivica Kirin zbog generalskog lova, prave sitnice u odnosu na drugu aferu koja ga prati nakon povratka u Viroviticu; morao je otići i Veljko Ostojić, zbog obiteljske preprodaje zemljišta u Istri, koja mu nije nanijela drugu štetu; ostavku je dala Mirela Holy, zbog SMS intervencije u korist jednog prijateljičina prijatelja; konačno, Martina Dalić je otišla, ali s toliko počasti da ili nije zaslužila otići iz Vlade ili nije zaslužila tolike počasti.
Djelujemo umorno
Poslije svega, nije podignuta moralna ljestvica da bi se znalo kad nositelji javnih funkcija moraju napuštati funkcije. Ali, prije toga, trebalo bi znati kako na funkcije dolaze, po kojim zaslugama, s kakvim stručnim autoritetom i s kojim političkim programom. Hrvatska je još mlada država, ali djeluje umorno: trebaju joj različita osvježenja i u ljudima i u idejama, da se sasvim ne uspava na lovorikama s kojima pretjerano mašu njezine vlasti. Ili će trebati u Irsku slati još više ljudi, da objasne svojoj domovini kako je ta mala država uspjela postati peta zemlja po standardu svojih građana. Hrvatska ne može biti što je Japan, nema za to nikakve uvjete; neće biti ni Švedska, jer nema švedsku kulturu rada ni švedsku jednostavnost. Ali, Hrvatska može postati druga Irska. A neće ni to moći ostvariti sve dok se bude bavila krivim problemima i na krivi način, i dok ne dokaže sposobnost da ljudi vjeruju da u pravednoj i odgovornoj državi svi dobivaju ono što zaslužuju. Pa i položaje u državnoj vlasti.
>> Hrvatski političari koji su se spominjali u seks-aferama
dugogodisnji suradnik udbe nekome soli pamet..