Mora da je Winston Churchill bio dobro inspiriran – s cigarom u ustima, s čašom viskija u ruci i s politikom u glavi – kad je objavljivao jedan od svojih slavnih patenata o idealnom političaru kojim je opteretio generacije vladara poslije njega, posebice uoči izbora kad moraju izvlačiti iz ormara najbolja odijela da bi što ljepše izgledali pred biračkim pukom: “Biti pošten vrlo je dobro; bolje je biti inteligentan.” Nije sigurno da će glavni hrvatski stranački izbornici Andrej Plenković i Zoran Milanović u stanju pune mobilizacije za njihovo skorašnje izborno biti il’ ne biti takvu lapidarnu formulu za upravljanje državom razumjeti na isti način. O njihovu etičkom, ne samo političkom profilu, moći će se suditi i po tome kako budu utvrđivali i honorirali čerčilovske vrijednosti kod svojih (budućih) suradnika. I hoće li uopće ići tim (težim) putem? Na kandidatskoj listi Narodne koalicije već je registrirano nekoliko poznatih osoba za koje bi svima, pa i njima, bolje bilo da se ondje nisu našle; potencijalno, mogli bi biti kandidati za strogu, ali pravednu Daliju Orešković i njezinu Komisiju za sukobe interesa, ako ne i za neke druge opasnije pravosudne institucije, a ne da se nađu u prvome planu u demokratskim izborima; ondje bi trebalo biti mjesta za ono dobro, ako ne i najbolje, što hrvatska (stranačka) politika može ponuditi narodu, zasićenom već politikom bez rezultata i obećanjima bez pokrića. Konkurentska bi lista s obzirom na krupnu promjenu na čelu HDZ-a mogla biti oslobođena tih vrsta (neinteligentnog) opterećenja; i njeni će sastavljači ili sastavljač, trebati, prije ili kasnije, objasniti kako su i zbog čega sve, propustili i najspornijeg kandidata zbog kojeg je Hrvatska trpjela ozbiljne kritike, sve do toga da su je takve političke ličnosti gurale na put “političke, moralne i intelektualne regresije”. Prve se mačiće ne baca uvijek u vodu.
Sustav vrijednosti
Teško je biti savršen, i očekivati da će na listama biti sve sam Periklo do Perikla; treba li zbog toga pristajati na nesavršenosti da mjesta bude i za nekog zalutalog Corleonea? Loši duhovi opet zasjenjuju dobre ljude. Nije sporan bonus, kao takav; sporne su okolnosti u kojima se dodjeljuje, netransparentnost kako se dodijelio i zadah privatnih računa u javnome poslu. Bonusi su gotovo srušili kapitalizam kad su se zbog njih napuhavale bankovne bilance; čim se kapitalizam stabilizirao, bonusi su vraćeni, čak i uvećani (prvi čovjek Renaulta s bonusom prima godišnje 15 milijuna eura). Ni u Hrvatskoj bonusi ne bi trebali (s)rušiti kapitalizam, pod uvjetom da se ne dijele za rezanje bukvi ili za sječu ljudi. Mogu podrezivati krila vlasti, kako one koja ih skriva, kao da je normalno u ovolikome siromaštvu dijeliti toliki javni novac za sitne usluge državi, tako i one koja brani uravnilovku, kao loš projekt neproduktivnoga socijalizma.
S poštenjem postoji jedan opći i početni problem: ne postoji nikakva sprava za njegovo ručno ili elektroničko mjerenje, uz koju bi izbornici mogli biti posve sigurni u svoj izbor, a birači bili uvjereni(ji) da na političkim tržnicama neće kupovati mačka u vreći. Koja je uopće jedinica poštenja u politici, ili zajednička mjera političkoga poštenja, da “kupci” (tj. birači) mogu lakše prepoznati što im se sve prodaje u celofanima izbornoga marketinga; čak i rog za svijeću? Politika pred izbore iz ugla veletrgovaca naliči na velesajam, gdje se izlaže sve od igle do lokomotive, i prodaje za gotovinu vlasti, a iz ugla kupaca na prodavaonice kućnih potrepština, gdje se trguje na vjeresiju. Roba se može vraćati tek kad joj istekne rok (tj. vrijednost); sasvim svježi primjer s raspuštanjem Sabora potvrđuje da se rok može skratiti, u slučaju loše kvalitete. Sitna nada za birače; krupna opomena za izabrane.
Naše je vrijeme davno opisao Victor Hugo kad je govorio o “svijesti koja slabi”, o “novcu koji vlada”, o “korupciji koja se širi” i o “sve nižim strastima na sve višim položajima”
Što činiti s čerčilovskim poštenjem, koje je davno prije njega u javnome poslu ubijeno sa Sokratom, pokopano s Periklom, a uskrslo s Machiavellijem. Kolikogod se moglo činiti da je i u modernim demokratskim režimima zastava poštenja obješena na pola koplja, takve se svečane zastave ne vješaju mačku o rep, kao nešto nedostižno ili nevažno, u državama koje drže do sebe i do svojih državljana. Cijela naša civilizacija izgrađena je na pokušajima da se formira sustav vrijednosti – u kršćanskoj religiji (Crkvi), s deset Božjih zapovijedi, u državi, od rimskoga prava – koji će ograničavati Bourkeovu “egoističnu prirodu čovjeka” i osiguravati da čovjek čovjeku ne bude vuk u zajedničkoj državi i u istome društvu. Čerčilovsko se poštenje održavalo na životu, ni Crkva, ni država nisu dali da umre: sistem legaliziranog nepoštenja bio bi bez toga kao vukova jazbina. Problem je: kako dokazivati dragocjene vrijednosti poštenja, pojedinaca, prije svega, ali i grupa i zajednica? Postoje državni sudovi, i oni se jedan od mogućih izvora za elementarnu prosudbu o tome kome se može priznati, ili osporiti takva kvaliteta čovjeka-pojedinca (važno u izborima, jer glasači biraju svoga favorita uglavnom u skladu s vlastitom slikom); takve se (sudske ili upravne) potvrde traže uglavnom za poslove niže odgovornosti od političke, gdje nepoštenje ne stanuje, ili se drukčije zove. Postoje i sudovi pojedinaca o nekome (svakome) čovjeku, koji i kad govore puno ne mogu kazati sve; njima se, s razlogom, pripisuje pristranost ili jednostranost, da bi mogli biti do kraja pouzdani. Postoji i slika koju svaki čovjek stvara ili širi o sebi, i ona je najmanje pouzdana; samo stvarno veliki ljudi mogu izbjeći slabost da o sebi ne misle bolje nego što stvarno jesu. Ukratko, nema te vage na koju bi se stavilo (nečije) poštenje, i izmjerilo ga u tonama, kilogramima ili gramima, kako već tko očekuje da će uspjeti izmjeriti. Churchillova je formula o poštenju u politici, dakle, relativna (kao i slavnija nepolitička Einsteinova formula), zato što se ni ona ne može egzaktno dokazati. Ipak, plasirano na čelo poželjnih političkih vrijednosti, poštenje je barem nešto što se u politici podrazumijeva, kako je to u svome testamentu na drugi način rekao nedavno preminuli francuski političar Michel Rocard: “Nema dobre politike bez čvrste etike.”
Zaštićena vrsta
Nikome na čelu ne piše da je pošten ili nepošten bio on političar ili samo potrošač i klijent politike. Političar koji ispunjava prvi Churchillov uvjet neće biti nevjerodostojan, jer neće imati iza sebe repove, što ne znači i da će biti uspješan, i da će imati rezultate. Čovjekovo je poštenje nastajalo u strahu od Boga, a produžavalo se strahom od države. U savjete “ne ubij”, “ne kradi”, “ne laži”..., ugrađene su i prijetnje za one koji stvarno ubijaju, stvarno kradu ili stvarno lažu. Zna se dobro zašto su političke vlasti izmislile zatvore, da izoliraju ili preodgoje grešnike, i zašto je Crkva, pošto je morala odustati od inkvizicije, zadržala ispovijed, kao način čišćenja ljudi od grijeha. U zatvore ulaze ljudi opterećeni osobnim nepoštenjem, koje im je sudski valjano dokazano; izlaze čisti, i ostat će čisti, ako ne padnu opet u nekom novome iskušenju. S ispovjedaonicama je bitno drukčije, u njih se ulazi s teretom grijeha, i izlazi bez njega; Crkva je milostivija od države, jer lakše oprašta, i ne ograničava, ni pravo na grijeh, ni pravo na oprost. Kako će se s grijesima ulaziti u budući Sabor? Vjerojatno kao i u bivše: s hipotekama, koje nekad mogu biti prepreka, ako nisu usklađene s bojom vlasti, a nekad i preporuka, ako pomažu, ili barem ne ugrožavaju, političke planove vlasti.
U Francuskoj je jedan Sarkozyjev poslanik i prijatelj (Patrick Balkany) morao odustati od nove kandidature za Nacionalnu skupštinu (gdje sjedi 20 godina), ali ne zato što ga pritišće 4-5 teških optužnica, nego zato što je 125.000 potpisa na peticiji, skupljenih protiv njegove nove kandidature u prvih pet dana, ugrožavalo predsjedničke perspektive njegova političkog mentora. Sam je bivši predsjednik u pet proteklih godina prolazio pravu istražnu Golgotu, i kao vješti odvjetnik odgodio sve optužnice, da se može kandidirati za novi predsjednički položaj. Ondje su političari dobro zaštićeni, od ministarskoga položaja naviše, “tretira” ih posebni republikanski sud, uglavnom s naglašenom pažnjom za njihov minuli rad; s nekim izuzecima tipa Bernarda Tapieja, koji ne mijenja globalno uvjerenje da su u Francuskoj političari zaštićena vrsta. Za razliku od Amerike, gdje političarima zaviruju u krevet, ili od Njemačke, gdje im gledaju u novčanik, francusko je iskustvo bliže hrvatskome: ondje je još Richelieu branio pravo ministara da se “brinu i o vlastitome bogatstvu”, ondje su političari potvrđivali Krležinu preljubničku ideologiju “Ko ni kurviš, nemre biti političar”, tamo se stvarala slava oko “umjetnika laganja” (F. Mitterrand), kao što se i kod nas glorificirala jedna (pre)iskrena izjava jednoga političara da nikad ne laže, a “ponekad ne govori istinu”. Kao da u časnoj politici nikad nitko ne laže! Što će biti s obećanjima da će buduće vlasti otvoriti 145 ili čak 180 tisuća novih radnih mjesta, da će sniziti stopu PDV-a i istodobno smanjivati javni dug...
Poštenje u politici počinje prije izbora, a potvrđuje se za vrijeme vlasti: to je bila uspješna formula Lionela Jospina, koji se strogo držao vlastitog etičkoga imperativa: obećaj ono što možeš provesti, provodi ono što si obećao! Za takvu politiku čistih ruku i neokaljane savjesti treba i više od poštenja: inteligencija! U svijetu koji je pod pritiskom trenutnih uspjeha zaboravio na razliku, koju je još J. J. Rousseau utvrdio, između “upravljati” i “vladati”, ispod ruševina staroga svijeta, koji se raspada u hirovitoj a nezaustavljivoj globalizaciji, izbija sve više na vidjelo kako za dobro upravljanje može biti dovoljno poštenje, a za dobro vladanja treba i poštenje i inteligencija (dakle, znanje, sposobnost i pamet). Ako nije zadovoljen ni jedan od dva čerčilovska uvjeta, država će se suočiti s kolapsom, s njom se ne može kvalitetno ni upravljati, ni vladati, što se Hrvatskoj, na žalost, događalo u nekim, još sasvim svježim razdobljima svoje kratke državne povijesti.
Težina inteligencije
Kao što je teško, ili nemoguće, mjeriti (nečije) poštenje, ni inteligenciji nije lako odrediti “težinu”, izuzme li se ono (IQ) što standardno dokazuju psiholozi, kao posebnu nadarenost pojedinaca, koji samim time nisu još sigurni u veliku karijeru (90 posto rada, 10 posto talenta). Postoje i specifične inteligencije: sportska, kad su vrhunski sportaši izrazito inteligentni na terenu i manje inteligentni, ili neinteligentni izvan njega; socijalna, bez koje nijedan “šef” ne može voditi ni troje ljudi bez stalnoga konflikta; postoji i posebna politička inteligencija, na koju je Churchill sigurno najviše mislio, i koja se ogleda u sposobnosti da se izvuče najviše i iz sebe, i iz svoje okoline: takav se “šef” diže lakoćom u višu ulogu Vođe koji pokazuje put i okuplja ljude koji s njime idu.
Naše je vrijeme davno opisao Victor Hugo kad je govorio o “svijesti koja slabi”, o “novcu koji vlada”, o “korupciji koja se širi” i o “sve nižim strastima na sve višim položajima”. Nema “nadljudi” koji bi, nas i(li) druge zemlje, izveli na dobar put; jedan njihov pokušaj uveo je svijet u tragediju. Hrvatskoj bi na prvome političkome raskrižju bili dobrodošli ljudi, što više njih, koji odgovaraju Churchillovoj definiciji kvalitetnih političara.
Bravo za tekst!